Desetljećima su Švicarci prenosili američke poruke Iranu, predstavljajući interese supersile u Teheranu nakon što su diplomatski odnosi prekinuti krizom s taocima. U protekloj godini Katar i Oman su igrali ulogu posrednika, samo da bi i sami postali žrtve sukoba kada su postali mete Irana, a u slučaju Katara prošle godine i Izraela. Sada se u sukob umiješao novi igrač, Pakistan, koji razmjenjuje sukobljene prijedloge između dviju strana u nadi da će posredovati u postizanju mira, unatoč vlastitoj krhkoj domaćoj sigurnosnoj situaciji i žestokom ratu s Afganistanom, piše londonski The Times.
To je borba s visokim ulozima za mjesto za međunarodnim stolom koje je dobilo zahvalni blagoslov drugih, opreznijih muslimanskih nacija, ali tihi bijes svog divovskog susjeda i vječnog rivala, Indije.
Šehbaz Šarif, pakistanski premijer, zatražio je u utorak od predsjednika Trumpa dvotjedno primirje s Iranom "kako bi diplomacija mogla ići svojim tokom". Također je predložio da Iran otvori Hormuški tjesnac tijekom tog razdoblja "kao gestu dobre volje".
"Najiskrenije molim predsjednika Trumpa da produži rok za dva tjedna. Pakistan, najiskrenije, traži od iranske braće da otvore Hormuški tjesnac na odgovarajuće razdoblje od dva tjedna kao gestu dobre volje“, objavio je na X-u.
Dodao je: "Također pozivamo sve zaraćene strane da svugdje poštuju primirje dva tjedna kako bi diplomacija mogla postići konačni prekid rata, u interesu dugoročnog mira i stabilnosti u regiji.“
Trump je kasnije objavio, manje od 90 minuta prije nadolazećeg roka koji je postavio Iranu u 20:00 EST (1:00 BST), da su se zemlje dogovorile o dvotjednoj stanci u borbama. Napisao je da „pod uvjetom da Islamska Republika Iran pristane na POTPUNO, NEPOSREDNO i SIGURNO OTVARANJE Hormuškog tjesnaca, pristajem obustaviti bombardiranje i napad na Iran na razdoblje od dva tjedna“.
Dodao je: „Ovo će biti dvostrano PRIMIRJE!“
Asim Munir - Trumpov omiljeni feldmaršal
Pakistan ima vlastite interese u smirivanju sukoba u Iranu , s kojim dijeli nemirnu granicu opterećenu etničkim napetostima. Također je uvelike ovisan o nafti, plinu i gnojivu koji tranzitiraju kroz Hormuški tjesnac , što ga čini jednom od zemalja koje su najviše izložene zatvaranju.
Asim Munir, pakistanski de facto vođa i Trumpov "omiljeni feldmaršal", svoju ulogu mirotvorca vidi kao priliku za jačanje već ionako ugodnog odnosa s Washingtonom.
Prvi krug pregovora između Washingtona i Teherana trebao bi se održati u petak u pakistanskom glavnom gradu Islamabadu, izvijestio je Axios. Ako se sastanci održe, to bi bili prvi poznati osobni pregovori između zaraćenih zemalja od početka sukoba krajem veljače.
Neki su usporedili pakistansku ulogu u iranskoj krizi s onom koju je odigrao 1971. kada je otvorio vrata Kini predsjedniku Nixonu.
Povijesno zbližavanje izvuklo je Peking iz njegove potencijalne orbite s Moskvom. Ali Pakistan nije požnjeo plodove kojima se nadao, uključujući američku pomoć u sprječavanju odcjepljenja Istočnog Pakistana i stvaranja Bangladeša, piše The Times.
Farzana Shaikh, pakistanska stručnjakinja i suradnica u Chatham Houseu, think tanku, rekla je: "Pakistan je učinio što mu je rečeno, ali s određenim očekivanjem nagrade. Očekivali su da će im Sjedinjene Države priskočiti u pomoć.“
"To je u to vrijeme bila otrežnjujuća lekcija. Stoga mislim da kada je riječ o 1971. i sadašnjoj situaciji, Pakistan možda ponovno cilja na nagrade i dividende koje se možda neće ostvariti.“
Procjenu uloge Pakistana u sadašnjem ratu otežala je tajnost koja je okruživala njegove napore u prvim tjednima krize, koji su se uglavnom svodili na razmjenu nepomirljivih prijedloga između dviju strana.
Međutim, u ponedjeljak su se pojavila izvješća o takozvanom Islamabadskom sporazumu, pakistanskom okviru za okončanje neprijateljstava koji uključuje trenutni prekid vatre nakon čega slijedi sveobuhvatni sporazum.
Pakistanski mediji bili su puni izvještaja o Muniru koji je cijelu noć ostajao budan i vodio duge telefonske razgovore s J. D. Vanceom , američkim potpredsjednikom, kako bi dogovorili okvir, što bi bila dosad najsnažnija intervencija Islamabada.
Posrednici su bili i Katar i Oman, pa ih je Iran napao
Elizabeth Threlkeld, direktorica programa za Južnu Aziju u Stimson Centru u Washingtonu, rekla je: "Pakistanci pokušavaju balansirati u situaciji u kojoj ne žele ići putem prethodnih posrednika između SAD-a i Irana , gdje vidite što se dogodilo Kataru, vidite što se dogodilo Omanu. Pakistan ne želi doživjeti istu sudbinu.“
Pakistan je već razočaran svojim neuspjehom u nagovaranju Kine da igra veću ulogu u rješavanju krize. Njegov odnos s Iranom također je složen.
Shaikh je rekla: "Ne znamo ni u kojoj mjeri Iranci vjeruju Pakistanu jer odnosi između dviju zemalja nisu uvijek bili veseli.“ Pakistan i Iran razmijenili su prekograničnu vatru 2024. godine, tvrdeći da ciljaju separatističke militante.
Pakistan je također svjestan svoje povijesti napetosti sa svojom manjinskom šijitskom populacijom, najvećom izvan Irana. Munir je okrivio cijelu manjinsku skupinu za izbijanje nasilja nakon izraelskog napada u kojem je ubijen iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamnei.
Bilo je ogorčenja kada je Munir prošli mjesec šijitskim svećenicima rekao: "Ako toliko volite Iran, onda idite u Iran“, zapaljiva primjedba koju je njegov ured pripisao nedostatku sna. Najopasnije pakistansko sudjelovanje na Bliskom istoku je pakt o međusobnoj obrani koji je potpisao sa Saudijskom Arabijom, prema kojem bi Pakistan mogao biti uvučen u sukob.
Uvjeti pakta nepoznati su izvan malog kruga političkog i vojnog establišmenta, primjećuje Shaikh, jer nikada nije stavljen pred parlament, marginaliziran pod Munirovom de facto vojnom vlašću. Rekla je: "Nitko ne zna hoće li Pakistan poslužiti kao nuklearni kišobran za Saudijsku Arabiju. Bi li imao pravo pristupa pakistanskom nuklearnom oružju?“
Pakistan je idealno pozicioniran, ali...
Desetak godina ranije, 2015. u nedostatku formalnog pakta, Pakistan je odbio zahtjev Saudijske Arabije da se pridruži ofenzivi protiv Huta u Jemenu, ocijenivši rizik prevelikim.
U konačnici, pakistansko sudjelovanje u mirovnom procesu ima za cilj odvratiti pozornost od ozbiljnih domaćih problema. Shaikh kaže: "Pakistan u ovom trenutku traži potvrdu u inozemstvu jer mu nedostaje legitimnost kod kuće. Ovo je pitanje sada važnije nego možda u bilo koje drugo vrijeme.“
Neobičan niz odnosa Pakistana, od SAD-a i Kine do Saudijske Arabije i Irana, možda ga čini idealno pozicioniranim za posredovanje. Ali to također znači da ima više za izgubiti od nekih drugih zemalja. Threlkeld je rekao: "Ovdje ima toliko mnogo pokretnih dijelova. Pakistan uživa u trenutku u diplomatskom središtu pozornosti, ali ako se stvari ne pomaknu u smjeru napretka u ovim pregovorima, riskiraju da budu još više izloženi.“
