Kardinal Franjo Kuharić rodio se 15. travnja 1919. godine kao najmlađe, trinaesto, dijete u siromašnoj ratarskoj obitelji u prigorskom selu Gornjem Pribiću u Općini Krašić. Za svećenika ga je zaredio kardinal Alojzije Stepinac 15. srpnja 1945. Tada je njemu i drugim mladim svećenicima uputio poruku: "Šaljem vas u krvavu kupelj“, pisala su 24sata.
Krajem 1945. bio je kapelan u župi Radoboj kraj Krapine, a od 1946. do 1957. upravljao je župama Rakov Potok, Sveti Martin pod Okićem a neko vrijeme i župom Sveta Marija Okićka. Kao svećenik je u to doba često bio u smrtnoj opasnosti.
Kuharić je preživio atentat
Izbjegao je atentat 1946. u Rakovom Potoku. Zbog toga je godinama spavao izvan župnog dvora kod pobožnih obitelji toga kraja u privatnim kućama, dok ga pod zaštitu nije uzela obitelj Razum kod kojih se trajno nastanio. Sljedeće godine u Jakovlju bio je kamenovan kada je s hodočasnicima išao u Mariju Bistricu. Pozivan je i na saslušanja u Udbu.
Franjo Kuharić bio je moralni autoritet i veliki oslonac vjernicima u vrijeme komunizma kada je Crkva bila progonjena i marginalizirana. Od 1957. do 1964. bio je župnik u Samoboru gdje ga je početkom 1964. zateklo imenovanje pape Pavla VI. na službu pomoćnog biskupa zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu, pisala su 24sata.
Za biskupa je zaređen nekoliko mjeseci kasnije u Zagrebu te imenovan urednikom tadašnjeg katoličkog dvotjednika Glas koncila. Počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta dobio je 1970. godine, a 13 godina kasnije Papa ga je imenovao kardinalom.
Pokojni kardinal osobito se angažirao u promicanju istine o kardinalu Alojziju Stepincu. Te propovijedi sabrane su u knjigu Poruke sa Stepinčeva groba. Zagovarao je praštanje i bio protiv osvete prema neprijatelju.
Domovinski rat proveo je u skrušenoj molitvi, obilazio je ratišta, posjećivao bolesne, sahranjivao ubijene, pokušavajući svojim riječima i djelima brisati krv s ranjenih duša napaćenog naroda i otirati im suze s obraza.
Propovijed u Petrinji
Nikad nije odustao od svojih principa
Također se isticao pozivima na praštanje neprijatelju u skladu sa Kristovim naukom pa je iz tog vremena zapamćena njegova propovijed koju je održao je u gradu mučeniku Petrinji na ruševinama crkve svetoga Lovre, 10. kolovoza krvave 1991. godine.
"Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!"
Otišao je u mirovinu 1997. godine, a naslijedio ga je kardinal Josip Bozanić. Umro je pet godina kasnije 11. ožujka 2002. u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu u 83-oj godini života.
Pokopan je u zagrebačkoj katedrali, desno od oltara, tik do svog susjeda iz krašićkog kraja – Alojzija Stepinca.
Susret s Titom
U hrvatskoj se publicistici uvriježio stav prema kojemu se dva znamenita i zaslužna Hrvata nikad nisu susrela niti razmijenila ijednu riječ. Fotografije koje ekskluzivno objavljuje Express dokazuju da to nije tako - kardinal Kuharić susreo se i s Titom i s Jovankom, štoviše, ako je suditi po fotografijama, susret je bio vrlo srdačan i odvijao se u krajnje opuštenoj atmosferi, pisao je 2021. za Express Boris Rašeta.
Dogodio se 17. prosinca 1969. u HNK, a povod je bila 300. godišnjica zagrebačkog Sveučilišta. Kako vidimo na fotografijama, Kuharić je tad razgovarao i s Jakovom Blaževićem, koji je bio tužitelj na procesu zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. U knjizi o Franji Kuhariću, koju je objavio povjesničar i Kuharićev biograf Miroslav Akmadža, možemo pročitati kako je Kuharić u svom dnevniku zabilježio kako je Tito uglavnom razgovarao s drugima, ali je povremeno slušao njihov razgovor jednom upitavši:
“Što vi to vodite, teološku diskusiju?”.
Fotografiju Kuharića i Jakova Blaževića objavio je Vjesnik, pa je Kuharić u dnevnik upisao kako su se mnogi sigurno “zgrozili kad su je vidjeli”. Domaćin susreta bio je akademik Ivan Supek, već tad pomalo disident, prijatelj Andreja Hebranga, nonkonformist duge kose. Tito je tad upravo bio u “ofenzivi šarma” prema Vatikanu.
Partija i crkva surađivale su
S vrhom Crkve dogovarao je definiranje zapadnih granica Riječke biskupije - što je bilo važno zbog određivanja granice prema Italiji, koja je sve do Osimskih sporazuma bila upitna. Partija i Crkva surađivale su, što također nije šire poznato, na utvrđivanju zapadnih granica države. Uspostavu diplomatskih odnosa Jugoslavije i Vatikana gurao je Ivan Stevo Krajačić, Titov omiljeni Hrvat, želeći konsolidirati hrvatske teritorije.
“Papa je odlučio stvoriti Riječku nadbiskupiju, od Kopra do Karlovca, priznati državnu granicu, koju danas još reakcionarni krugovi Italije ne priznaju. Znate, bila je dosta velika stvar kad je Papa to priznao”, rekao je Krajačić u jednom razgovoru s pokojnom Daro Janeković - snimke su dane na uvid novinarima Expressa, a cjelina još nije objavljena.
Kratka wikipedijska odrednica kaže:
“Pod talijanskom okupacijom, 1925., osnovana je Riječka biskupija, u čiji su sastav ušli hrvatska i slovenska područja izvan Istre. Nakon Drugog svjetskog rata talijanski biskup i svećenici napuštaju Rijeku, a 1950. razdijeljeni su slovenski i hrvatski dio područja biskupije. Dana 27. srpnja 1969. ujedinjene su Senjsko-modruška i hrvatski dio Riječke biskupije te je tako nastala Riječko-senjska nadbiskupija. Sjedište nove nadbiskupije i metropolije postala je Rijeka s katedralom sv. Vida”.
“U Kumrovcu, rodnome mjestu druga Tita, izgradili smo modernu crkvicu. Poslije toga više ni ovi iz Svetog Jeronima nisu mogli više prigovarati”, rekao je Krajačić opisujući širi kontekst akcije.
Kuharić, čini se, nije sagledavao širu perspektivu.
Crkvena zvona za Tita
“Nespojiv je svečani susret Tita i Pape s činjenicom da se u školama povijest Crkve jednostrano propagandistički izvrće bez ikakve znanstvene objektivnosti i da se nadbiskup Stepinac još prikazuje kao ratni zločinac. Tko bi bio ustvrdio 1946., za vrijeme suđenja nadbiskupu Stepincu, da će 1971. Tito biti najsvečanije dočekan u Vatikanu i primljen od Sv. Oca, smatralo bi ga se ludim! (...) Povijest zaista ima svoje zagonetke i svoja iznenađenja”, napisao je u Dnevniku.
Na pitanje američkog konzula, tri godine prije Titove smrti, što će biti kad predsjednik umre, Kuharić je rekao da će “narod ostati miran, ali pitanje je što će biti u Partiji i vojsci”. Nakon amputacije Titove noge zapisao je kako je “molio za njega u kapelici žalosnu krunicu, za njegovo obraćenje”. “Na pastoralno-teološkom tjednu u Zagrebu pozvao je nazočne na molitvu za Tita.
Poslije je ustvrdio da nije molio za Tita, nego za državnog poglavara. Odbio je prijedlog da pošalje brzojav Titu u bolnicu”, piše Jutarnji list. Kad je Tito umro, Kuharić je poslao telegram sućuti najvišim predstavnicima vlasti u Beogradu i Zagrebu te otišao na pokop u Beograd, navodno na pritisak Vatikana.
Prema uputama biskupa, “župnici su u vrijeme Titova pokopa zvonili pet minuta i nedjelju poslije držali mise za domovinu”, piše Miroslav Akmadža.
A danas izgleda kao da su na Kaptolu tekli potoci šampanjca...
Račan tražio misu: 'Kuharić je iz Kockice istjerao vragove'
Reći ću vam nešto što ne znate, a to je da smo 1990., kad sam bio u SDP-u, Račan i ja pozvali kardinala Kuharića da održi misu u Kockici, gdje su ti zli duhovi. Već tada je posvećena od kardinala i to je bio znak da Hrvatska treba jedinstvo. Tuđman je tada rekao: ‘Ne zanima me tko je što prije bio ni tko je što danas, svi su pozvani, od ustaša do udbaša, da se uključe u ovaj povijesni trenutak u obrani i stvaranju Hrvatske’.
Tako je, pričao nam je Zdravko Tomac 2016., to zloglasno mjesto postalo jedno od ključnih posvećenih točaka iz kojih se širilo domoljublje.
Iz Zagrebačke nadbiskupije su nam potvrdili da je kardinal Kuharić tada održao misu, no kažu da ne mogu potvrditi tko je uputio za to poziv.
Kuharić je obožavao sport
"Da, bavio sam se sportom. Za gimnazijskih dana na Šalati, u sjemeništu, igrali smo nogomet i odbojku. Nisam se posebno isticao. Odbojka mi je bila za nijansu draža. Zgodna igra, spretna i umjerena, a opet se čovjek giba. U nogometu sam najradije išao po desnomm krilu. Bio sam brz, iako me gol baš nije htio… To s brzinom je zanimljivo. U pučkoj školi sam pobijediio na 100 metara pa me učitelj Suhodobnik nagradio s dva dinara", ispričao je jednom, prenose službene stranice HNS-a.
„U određenom smislu bio sam i biciklist. Kao župnik službovao 18 godina u Rakovom Potoku, Svetom Martinu pod Okićem, Svetoj Mariji, Samoboru. Imao sam tri župe i sve ih obilazio biciklom. Da sam pojačao trening, mogao sam se plasirati na Tour de France, ha, ha! Za ružna vremena, blata i snijega, događalo se da ja nosim bicikl umjesto on mene. Sada volim hodati. Donedavno sam bez poteškoća pješačio do Remeta i natrag. Ponovo bih, da mi nije ponestalo vremena. Inače, s bicikla sam prešao na motocikl, onaj pravi, 250 kubika. S motocikla na fiću, iz fiće u golf. O da, dopadalo mi se potegnuti autoputom… Za volan sjedam tu i tamo. Već sam u godinama da se u autu smijem odmoriti. Vozi moj tajnik", pričao je Kuharić.
"Dugo nisam imao kontakata s hrvatskim sportašima, s obzirom na to da smo bili u situaciji da se sav taj život – i sportski i kulturni i znanstveni i umjetnički – držao na distanci od Crkve. Uspostavom državnosti to se, dakako, promijenilo. Srećemo se barem na Božićnom koncertu u Ciboni. Dopadljivi su njeni košarkaši, svakako i Dinamovi nogometaši. I hokejaši Medveščaka, odbojkaši Mladosti. Mi Zagrepčani moramo drukati za prve susjede. Premda pobjedu želimo i drugima. Rado pogledam utakmicu ako je intrigantna i bitna. Razveselila su me ta tri boda nacionalne selekcije u Palermu, nije šala svladati Italiju na njenom stadionu. Koliko je golova postigao Davor Šuker? Da li je Zvonimir Boban stvarno tako talentiran? Tenisačica Iva Majoli je vrlo mlada. Žao mi je što se Goran Ivanišević toliko nervira pa plaća neke globe. Znam da je sve jako pogodila smrt Dražena Petrovića; nismo imuni na nesreće i gubitke makar čovjek mora biti pripravan na svakovrsna iznenađenja, redovito u sebi dovoljno sabran da ga ništa ne zatekne…Čini mi se da rukometaši imaju preopširno ime: Zagreb 1962 Badel. Usput, vi meni recite u čemu je fenomen Diega Maradone?“
