Saga o Jeffreyu Epsteinu i dalje uzburkava političku scenu u Washingtonu. Prvi put u drugome mandatu Donald Trump izgubio je veliku bitku zbog napuštanja republikanaca. Pitanje je bilo objavljivanje Epsteinovih dokumenata u posjedu vlade, protiv kojih se Trump mjesecima žestoko borio unatoč tome što milijuni njegovih odanih pristaša već dugo traže razotkrivanje svih povezanih s Epsteinovom pedofilskom mrežom. No predsjednikov poraz u tom slučaju, nakon nedavnih republikanskih izbornih poraza, probio je njegovu auru nepobjedivosti i potencijalno ga prikazao kao “osobu na izmaku mandata” - dakle na putu prema postupnom gubitku moći, što je sudbina svih američkih predsjednika u drugome mandatu.
Tajne koje se nalaze u Epsteinovim dosjeima i dalje su obavijene plaštom tajanstvenosti, predmet raširenih nagađanja i teorija urote. Mnogi vjeruju da je Epstein vodio popis klijenata i videosnimki koje bi uplele cijeli ekosustav visokih dužnosnika. Neki nagađaju da je bio povezan s inozemnim obavještajnim službama, moguće ruskim ili izraelskim, te da je prikupljao kompromitirajuće materijale o važnim Amerikancima kako bi ih iskorištavali. Još se nisu pojavili dokazi koji bi to potvrdili, ali jasno je da je Epstein, bogat i navodno uspješan financijaš, njegovao odnose s raznim uglednicima društva i politike. Niz nedavno objavljenih e-mailova koje je Kongres dobio iz Epsteinove ostavštine već je izazvala neugodnosti u privilegiranim krugovima. No ova otkrića upućuju na zapanjujuću prosudbu i moralnu ravnodušnost, a ne na sudjelovanje u seksualnom zlostavljanju maloljetnica.
Što se tiče opsežnih pravnih spisa u posjedu Ministarstva pravosuđa, predsjednik Trump očito se boji njihova objavljivanja. Razlozi za to nisu poznati, ali naznake se mogu pronaći u nekoliko privatnih e-mailova koje su nedavno poslali članovi Kongresa. U jednom je Epstein tvrdio da je Trump “znao za djevojke”, a u drugom je tvrdio da je jedna mlada žrtva “provela sate u mojoj kući” s Trumpom. Bez obzira na motivaciju, predsjednik je tjednima vršio intenzivan pritisak na republikance, čiji su glasovi bili potrebni za prisilno objavljivanje dokumenata. Kad su njegovi napori propali, Trump je naredio svom glavnom državnom odvjetniku da pokrene istrage protiv istaknutih demokrata, uključujući bivšeg predsjednika Billa Clintona, koji je (kao i Trump) nekad bio prijatelj s Epsteinom. Trump je također republikansku zastupnicu Marjorie Taylor Green nazvao “izdajicom” jer je zagovarala objavu dokumenata u ime Epsteinovih žrtava.
Sad će se pozornost usmjeriti na Ministarstvo pravosuđa za javno raspolaganje Epsteinovim materijalima. Teoretski je moguće da njihova objava može izazvati politički i društveni potres u SAD-u, ako se otkrije da su poznate javne osobe doista bile zlostavljači mladih žena, što je organizirao Epstein. Međutim, čini se iznimno malo vjerojatnim da bi glavna državna odvjetnica Bondi dopustila otkrivanje bilo kakvih materijala koji bi umiješali njezina šefa, predsjednika Trumpa. Umjesto toga, može tvrditi da tekuće kaznene istrage onemogućuju takvu objavu.
No već je otkriven prvi znak političke slabosti Trumpa među republikancima. Njegova popularnost nedavno je pala na povijesnu normu, oko 40%, ali bezuvjetna odanost MAGA baze ostaje ključna za Trumpovu apsolutnu dominaciju nad Republikanskom strankom. Druga velika vijest u Washingtonu ovog tjedna je šokantan pokušaj Trumpove administracije da prisili ukrajinskog predsjednika Zelenskog na kapitulirajući mirovni sporazum koji je naizgled osmislila Rusija. Plan od 28 točaka predao bi još neosvojene i strateški važne dijelove Donbasa Rusiji, ograničio vojne kapacitete Ukrajine i zabranio zapadnim partnerima da pomažu u obrani zemlje. Kako je prvotno predstavljeno, plan bi trajno oslabio i učinio Ukrajinu podložnom budućem napadu, čime bi je praktički podredio Rusiji. Nije iznenađenje da su stručnjaci koji su analizirali tekst primijetili da su veliki dijelovi prevedeni s ruskog jezika. Prije nego što je promijenio priču, vjerojatno na inzistiranje Bijele kuće, državni tajnik Rubio navodno je grupi senatora rekao da plan nije američki dokument nego “popis želja Rusa”.
Da bude jasno, mir je poželjan u Ukrajini i treba mu težiti, ali s obzirom na Putinovu stalnu nepopustljivost i maksimalističke zahtjeve, on se trenutačno može postići samo pod ruskim uvjetima. Pregovarački napori američke administracije sami po sebi nisu za osudu; doista, plan je kasnije poboljšan tijekom razgovora koje je Rubio vodio prošlog vikenda u Ženevi. Međutim, nisu primjerene Trumpove brutalne taktike prema Ukrajini, prijetnjama prekidom ključne obavještajne potpore i američkog oružja (koje plaćaju Europljani). Ukrajina bi trebala imati pravo slobodno odlučivati o ustupcima i imati potpunu podršku u borbi za obranu svog teritorija - koji je sad zapravo prva linija obrane Europe.
U ovom slučaju nije šokantno to što je Donald Trump bio spreman izdati Ukrajinu; neobjašnjivo je tempiranje tog poteza - dogodilo se ubrzo nakon što je usvojio stroži pristup ruskoj nepopustljivosti i kontinuiranoj agresiji. Može li to tempiranje biti povezano s njegovim pojačanim osjećajem ranjivosti zbog Epsteinovih dosjea? Iako se to ne može znati, počinje se činiti da njegov neobičan odnos s Rusijom prolazi kroz faze, kao da pokušava upravljati ili ublažiti pritisak koji mu dolazi iz tog smjera - ponekad pokazujući neovisnost, pa čak i prkos, a ponekad popuštanje. On je dickensovski Artful Dodger; čak ni najangažiraniji dionik ne može zahtijevati potpunu poslušnost nekoga tko kao predsjednik SAD-a može uvjerljivo objasniti potrebu za prilagodbom mnoštvu izbornih jedinica, stranih i domaćih.
Ipak, smjer u kojem Trump vodi američku vanjsku politiku jasan je i duboko zabrinjavajući. Mirovni sporazum u Ukrajini koji tako žurno provodi mogao bi biti preduvjet za njegovo udaljavanje od Europe - ne prema Aziji nego prema Amerikama, gdje se američka armada okupila na Karibima. Nova Trumpova doktrina nikad nije predstavljena Amerikancima na izborima 2024.; niti ideja o zauzimanju Grenlanda ili Panamskoga kanala, niti o vođenju rata protiv Venezuele. Nitko ne zna odakle je došla strategija davanja prioriteta zapadnoj hemisferi. O mogućem autorstvu može se reći samo da se čini kako je sumnjivo satkana od iste tkanine kao i zajednička kinesko-ruska deklaracija iz veljače 2022., koja je pozivala na istiskivanje američke moći u Europi i Aziji i koja je proglasila novi multipolarni svjetski poredak kojim bi upravljali hegemoni u svojim regijama.
