RADE KONČAR Gdje si bio 1941.? 'Milost ne tražim, niti bih vam je dao'

U zoru 22. svibnja 1942. godine, tišinu šibenskog jutra proparali su pucnjevi streljačkog voda. Na stratištu na Šubićevcu, talijanski fašistički okupatori pogubili su Radu Končara i 25 drugih antifašista, mahom mladića iz Splita i Šibenika. Taj je dan, obilježen krvlju i prkosom, postao jednim od najsnažnijih simbola otpora u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima, a Končar, tridesetogodišnji sekretar Komunističke partije Hrvatske, pretvoren je u legendu čije ime i danas odjekuje kao sinonim za herojsku borbu za slobodu. Njegova smrt, kao i smrt njegovih suboraca, nije bila samo čin osvete okupatora, već i mračno svjedočanstvo o brutalnosti režima koji je Dalmaciju pokušao podjarmiti ognjem i mačem.

Put Rade Končara do statusa antifašističke ikone započeo je daleko od dalmatinskog kamena, u selu Končarev Kraj kraj Plitvičkih jezera, gdje je rođen 1911. godine u srpskoj obitelji. Nakon završene osnovne škole, životni ga je put odveo u Beograd i Leskovac, gdje je izučio strojobravarski zanat. Već kao mladi radnik u beogradskoj elektrodistribuciji pokazivao je iznimnu socijalnu osjetljivost i borbenost. Godine 1934. postaje član Komunističke partije Jugoslavije, čime započinje njegov aktivni revolucionarni rad. Zbog komunističkog djelovanja, policija Kraljevine Jugoslavije uhitila ga je 1936. i osudila na godinu dana zatvora.

Nakon izlaska iz srijemsko-mitrovačke kaznionice, po direktivi Partije odlazi u Zagreb. Tamo se zapošljava u tvornici 'Siemens AG', postrojenju koje će, ironijom sudbine, desetljećima kasnije nositi upravo njegovo ime. U Zagrebu se brzo profilirao kao vješt organizator, osnivajući partijsku ćeliju i vodeći štrajkaške odbore. Njegov uspon unutar partijske hijerarhije bio je strelovit. Već 1938. postaje član Mjesnog komiteta, a 1939. ulazi u Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske. Na Prvoj redovitoj konferenciji KPH u kolovozu 1940. godine, izabran je za političkog sekretara, postavši tako prvi čovjek hrvatskih komunista. Njegov autoritet potvrđen je i na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu iste godine, kada kao jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita postaje član Politbiroa, najvišeg partijskog tijela.

Slom Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine i uspostava okupatorske vlasti zatekli su Končara na čelu partijske organizacije. Odmah je preuzeo ključnu ulogu u organizaciji oružanog otpora. U suradnji sa sovjetskom obavještajnom službom, pripremao je diverzante za akcije protiv njemačkih snaga i njihovih saveznika iz NDH. Bio je jedan od glavnih arhitekata ustanka u Lici u ljeto 1941., gdje se odlučno zalagao da se ustanak ne pretvori u međunacionalni sukob, već u široki antifašistički pokret u koji će se, uz Srbe, uključiti i Hrvati. U tim danima, suborci su ga poznavali pod konspirativnim imenom Brko, pisao je Antifašistički Vjesnik. 

Njegova se vizija borbe temeljila na beskompromisnom otporu svim okupatorima, što ga je dovelo u direktan sukob s četničkim frakcijama koje su sve otvorenije surađivale s Talijanima. Nakon sudjelovanja na ključnom partizanskom savjetovanju u Stolicama u Srbiji u rujnu 1941., gdje je definirana struktura partizanske vojske, Končar se vraća u Dalmaciju. Početkom listopada stiže u Split sa zadatkom da potakne i organizira oružanu borbu, slomeći dvoumljenje među dijelom lokalnih komunista. Pod njegovim vodstvom, Pokrajinski komitet KPH izdaje proglas koji poziva narod Dalmacije na ustanak. Uskoro su uslijedile i prve akcije - sabotaže na brodovima i bacanje bombi na talijansku vojnu glazbu u Splitu. Istovremeno, vodio je oštru političku bitku protiv četničkih vođa poput Dobroslava Jevđevića i Ilije Birčanina, koje je partijski bilten optuživao za otvorenu suradnju s okupatorom i izdaju naroda. Njegov je cilj bio jasan: spriječiti da ustanak završi u kolaboraciji, kakvu će Dinarska četnička divizija uskoro i formalizirati s talijanskim vlastima.

Tijekom jedne od akcija u Splitu, 17. studenoga 1941. godine, talijanski agenti ranili su ga i uhitili. Iako su ga brutalno mučili, Končar je odbijao odati bilo kakve informacije, pa čak i vlastiti identitet. Slomljene noge i teško ranjen, u očajničkom pokušaju bijega 22. studenog skočio je s drugog kata splitske bolnice, pri čemu je zadobio teške ozljede glave, uključujući i frakturu lubanje na dva mjesta. Tek nakon toga, uz pomoć redarstvenih tijela NDH iz Zagreba koja su Talijanima dostavila stare policijske dosjee iz Kraljevine Jugoslavije, potvrđen je njegov identitet. Talijanska policija u svojim ga je izvješćima opisivala kao "najinteligentnijeg, najlukavijeg i najbistrijeg komunista Jugoslavije".

Nakon što je razotkriven, prebačen je u Šibenik, u zloglasni zatvor koji je služio kao mučilište za tisuće Dalmatinaca. Kroz njega je do kapitulacije Italije prošlo više od 6300 ljudi. Posebni talijanski sud za Dalmaciju osudio ga je na smrt strijeljanjem. Dalmatinski partizani pokušali su organizirati njegovu razmjenu za zarobljenog talijanskog časnika, no taj je pokušaj propao nakon što je jedan partizan samoinicijativno ubio zarobljenika. Kada su ga nakon izricanja presude upitali želi li zatražiti pomilovanje, izgovorio je rečenicu koja će postati simbol nepokolebljivog otpora:

​- Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama.

Na stratište na Šubićevcu, uz Radu Končara, izvedeno je još 25 antifašista. Bili su to Feđa Borožan, Ignacijo Brajević, Božo Dumanić, Jozo Dumanić, Paško Dumanić, Milivoj Jelaska, Života Katunalić, Dušan Kažimir, Ivo Kovačić, Jozo Kuzmić, Vojko Matošić, Stjepan Polić, Ante Poljičak, Božo Puljas, Nikola Purišić, Ante Radica, Jozo Ružić, Josip Siriščević, Petar Siriščević, Vicko Siriščević, Nikola Trebotić, Ante Vrdoljak, Karlo Vušković, Duje Žegarac i Nikola Žitko. Prema svjedočanstvima, dok su ih vezali za betonske stupove, leđima okrenute streljačkom vodu, Končar je raskopčao košulju, otkrio gola prsa i uzviknuo svoju posljednju zapovijed.

​- Kukavice, pucajte u prsa!

Karabinjeri su ga silom okrenuli i privezali za stup. Dok su čekali smrtonosne hice, osuđenici su klicali slobodi i Komunističkoj partiji te uzvikivali parole protiv fašizma. Končar je već u kolovozu 1942. posthumno proglašen prvim narodnim herojem Jugoslavije, a njegovo ime postalo je neizostavan dio antifašističkog nasljeđa. Danas se na mjestu njihova stradanja nalazi Spomen-park Šubićevac, gdje se svake godine polaganjem vijenaca i karanfila na betonske stupove predstavnici antifašističkih udruga, lokalnih vlasti i članovi obitelji sjećaju njihove žrtve.

* uz korištenje AI-ja