U svibnju ove godine Trgovačka komora Europske unije objavila je rezultate istraživanja o utjecaju američko-kineskog trgovinskog rata na poslovanje europskih kompanija u Kini. Jedno od pitanja bilo je: Je li poslovni okoliš u Kini postao više politiziran od početka 2025. godine? Petnaest posto ispitanika odgovorilo je da je politizacija biznisa znatno porasla, a 37 posto da je u stanovitoj mjeri porasla. Dakle, 52 posto ispitanika potvrdilo je veći ili manji porast politizacije biznisa u Kini.
Drugo za nas zanimljivo pitanje je ovo: Od kojih neposlovnih izvora je vaša kompanija osjetila pojačani politički pritisak? Čak 76 posto onih ispitanika koji smatraju da je politizacija znatno porasla odgovorilo je da najveći pritisak dolazi od američke vlasti. Od onih koji smatraju da je politizacija porasla u stanovitoj mjeri, njih 45 posto osjetilo je da je najveći pritisak radila kineska vlast.
Treba se prisjetiti da je 2019. godine prestalo funkcionirati Apelacijsko tijelo Svjetske trgovinske organizacije. To je tijelo bilo ključno za rješavanje trgovinskih sporova između zemalja članica. Apelacijsko tijelo prestalo je funkcionirati zbog američke blokade izbora novih članova tog tijela nakon što je dotadašnjim članovima istekao mandat. Razlozi za onemogućavanje funkcioniranja tog ključnog mehanizma za mirno rješavanje sporova bili su politički. Prva administracija predsjednika Trumpa uvela je više stotina ekonomskih sankcija protiv Kine, koje su suprotne pravilima Svjetske trgovinske organizacije. Istraživanje o stajalištima zemalja članica o preduvjetima za uspješno funkcioniranje Svjetske trgovinske organizacije, koje je objavljeno u Journal of World Trade 2020 godine, jasno je pokazalo da većina država i stručnjaka smatra da je depolitizacija trgovinskih sporova ključna u tom pogledu.
Što, zapravo, znači, depolitizacija trgovinskih sporova? To znači da se vanjskotrgovinski sporovi rješavaju u skladu s pravilima koja su prethodno usuglašena između zemalja članica. Sve zemlje članice, neovisno o svojoj ekonomskoj i vojnoj moći, trebale bi se ponašati u skladu s pravilima i provoditi odluke Apelacijskog tijela ako ono utvrdi da je neka država prekršila ta pravila. Svjetska trgovinska organizacija zamišljena je kao institucionalno središte međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima. U kombinaciji s odredbama Povelje UN-a, među kojima su najvažnije one o tome da nema promjena državnih granica silom i da je nedopustiva agresija protiv međunarodno priznate države, pravila Svjetske trgovinske organizacije trebala su jamčiti mir i ekonomski prosperitet. Glavni inicijator osnivanja Svjetske trgovinske organizacije, sljednice dotadašnjeg GATT-a, bile su Sjedinjene Američke Države. Dakako, u okolnostima u kojima su, nakon svršetka Hladnog rata, Sjedinjene Američke Države preostale kao jedina vojna i ekonomska supersila, one su imale presudan utjecaj na definiranje tih pravila. Ona su bila zamišljena tako da jamče trajnu ekonomsku dominaciju Amerike i kolektivnog Zapada u sustavu svjetske trgovine. Perpetuiranju nadmoći Zapada trebala je pripomoći i američko-europska kontrola nad radom Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Plasman financijskih sredstava kojima te organizacije raspolažu redovito je uvjetovan ispunjavanjem političkih preduvjeta u vidu prilagodbe zakonodavstva zemalja u razvoju zahtjevima i interesima zapadnih zemalja.
No igrajući po tim pravilima koja su Zapadu trebala jamčiti trajnu prednost, Kina je uspjela ostvariti takav ekonomski i tehnološki napredak da je u mnogim aspektima dostigla, a u nekim i prestigla Ameriku. Dakako, opravdano je zapitati se kako je to bilo moguće? Ponajprije, samo članstvo Kine u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji ostvareno je zahvaljujući neslozi Zapada. Sjedinjene Američke Države su Kini nametnule sankcije i držale je u prinudnoj međunarodnoj izolaciji zbog masakra na Tiananmenu 1989. godine. No veličina kineskog tržišta i primamljivi uvjeti poslovanja - jeftina i disciplinirana radna snaga kojoj kineska vlast ne dopušta sindikalno udruživanje ni pobunu protiv poslodavaca - potaknule su ekonomske apetite drugih zapadnih zemalja koje su napravile pritisak na SAD da odustanu od sankcija i da ne stave veto na članstvo Kine u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Kina je tako 2002. godine postala članica Svjetske trgovinske organizacije.
Kina je često i opravdano bila prozivana zbog nepoštovanja preuzetih obveza. Poznati su primjeri uništavanja desetaka milijuna ilegalno proizvedenih nosača zvuka i slike. Neovlaštenim umnožavanjem zapadnih pjesama i filmova u Kini bila su ugrožena autorska prava zapadnih proizvođača zabave, a to je bila najveća izvozna industrija SAD-a. No što se tiče drugih intelektualnih prava, mnoge su zapadne zemlje i zapadne kompanije Kini tolerirale prakse suprotne pravilima Svjetske trgovinske organizacije. Pristajali su, naime, na transfer tehnologije kao preduvjet za otvaranje proizvodnih pogona u Kini. Zarada prodajom na rastućem kineskom tržištu i još više zarada na zapadnim tržištima, gdje su se robe jeftino proizvedene u Kini prodavale po cijenama primjerenima zapadnim tržištima, opravdavala je odstupanje od strogih kriterija zaštite intelektualnog vlasništva. Problem je nastao kad su kineski proizvođači, ovladavši zapadnim tehnologijama, počeli na svjetsko tržište plasirati iste robe koje su dotad plasirale samo zapadne kompanije. Kina koja je bila tretirana kao rastuće tržište i baza za loan proizvodnju odjednom je postala ekonomski i tehnološki konkurent.
Dvoznamenkaste stope godišnjeg rasta BDP-a tijekom više od dva desetljeća, ubrzana urbanizacija i industrijalizacija, sustavno ulaganje u obrazovanje, u istraživanje i razvoj te u sve vrste infrastrukture Kinu su u rekordnom roku preobrazili iz zaostale i siromašne poljoprivredne zemlje u industrijskog i tehnološkog diva. Zapad je polagao nadu u to da će stotine milijuna pripadnika kineskog srednjeg sloja, koji su ponikli iz prethodne generacije siromašnih seljaka, primoravati kinesku autokratsku vlast na političke reforme, na demokratizaciju političkog sustava. Umjesto toga, novoproizvedena srednja klasa iskazala je lojalnost i zahvalnost kineskoj vlasti koja joj je omogućila takav prosperitet. Istina je, posljednjih nekoliko godina učestali su prosvjedi malih investitora koji su preuzimali kreditno zaduženje radi kupnje nekretnina, a velike građevinske kompanije koje su stanove trebale izgraditi su bankrotirale. Tako su ulagači ostali bez nekretnina, a kredite moraju vraćati. No ukupan broj takvih primjera drastičnog osiromašenja pripadnika srednjeg sloja neznatan je u usporedbi s brojem onih koji napreduju i bogate se te onih koji startajući u uvjetima krajnjeg siromaštva uspijevaju dostići standard srednjeg sloja koji podrazumijeva stan priključen na energetsku, komunikacijsku, vodoopskrbnu, kanalizacijsku i prometnu infrastrukturu te sve širi spektar potrošačkih mogućnosti, od turizma do kućanskih aparata, odjeće, obuće i statusnih simbola.
Na kineski izazov, koji nije bio popraćen revizionističkom retorikom i otvorenim zahtjevom za preuzimanje vodstva u sustavu međunarodnih odnosa, Amerika je odgovorila politizacijom svih pitanja međunarodne trgovine proglašavajući svako područje na kojem je Kina ostvarila izniman napredak presudno važnim za američku nacionalnu sigurnost. Decoupling, razdvajanje usko isprepletenih ekonomija Amerika i Kine, ističe se kao politički imperativ kojemu se moraju podvrgnuti američke kompanije, ali i neameričke kompanije koje posluju s Amerikom i Kinom. Umjesto donedavne liberalno internacionalističke mantre o slobodnoj trgovini, predsjednik Trump je u svom prvome mandatu razglasio devizu o poštenoj trgovini. Dakako, na prvi pogled se vidi da je opravdana skepsa prema mogućnosti da pronositeljem globalne poštene trgovine bude osoba koja je svoje bogatstvo stekla nepoštenom poslovnom praksom. K tome, Trumpov prvi mandat je objelodanio nezainteresiranost nove Amerike za održavanje sustava savezništava i multilateralnih organizacija za čiju uspostavu je upravo Amerika bila najzaslužnija. Preko noći Amerika - dotadašnja gorljiva zagovornica globalne slobodne trgovine - postaje glavna protekcionistička sila, a jednostranačka komunistička Kina prometnula se u glavnu promicateljicu izvorno liberalno internacionalističke koncepcije međunarodne ekonomije.
Ta situacija je, čini se, pripadnike europskih političkih elita zatekla potpuno nespremnima. Prvi Trumpov mandat, tijekom kojega ih je on otvoreno ignorirao i ismijavao, protekao je u intenziviranju rasprava o europskoj strateškoj autonomiji. Europljani su vidno odahnuli kad je na izborima 2020. godine pobijedio Trumpov demokratski protukandidat Biden. Očekivali su povratak koncepcijama multilateralizma i djelatnu potvrdu da Amerika i Europa dijele iste vrijednosti te da mogu učinkovito usklađivati ekonomske interese. No pokazalo se da su njihova očekivanja bila neosnovana. Biden nije ni pokušao promijeniti ključne smjernice Trumpove koncepcije međunarodne trgovine. Trumpova politička ekonomija, očito, nije bila samo rezultat njegova osobnog hira, nego je predstavljala odgovor na očekivanja mnogih Amerikanaca.
Predsjedniku Bidenu nije ni palo na pamet da deblokira rad Apelacijskog tijela Svjetske trgovinske organizacije. Dapače, on je intenzivirao praksu ekonomskih sankcija Kini s eksplicitnim ciljem onemogućavanja daljnjeg kineskog ekonomskog i tehnološkog napretka. Neprestano aktiviranje sankcija suprotnih pravilima Svjetske trgovinske organizacije uz istodobno inzistiranje na poštovanju međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima rezultiralo je potpunom hipokrizijom kolektivnog Zapada. Na poštovanju pravila najglasnije inzistiraju oni koji ih neskriveno, namjerno i ciljano krše.
Europljanima, čini se, ni iskustvo s Transatlantskim trgovinskim i investicijskim partnerstvom (TTIP) nije pomoglo da se osvijeste. U vrijeme predsjednika Obame započeli su opsežni američko-europski pregovori koji su trebali dovesti do uspostave TTIP-a, najveće zone slobodne trgovine na svijetu, koja bi obuhvaćala SAD, EU i Kanadu. Pregovarači su usuglasili dokument od desetak tisuća stranica. Već činjenica da dvije vodeće svjetske zagovornice slobodne trgovine i bliske partnerice na ekonomskom, političkom i sigurnosnom planu moraju potrošiti desetak tisuća stranica da bi definirale kako će se ubuduće odvijati slobodna trgovina između njih upućivala je na to da su njihovi odnosi složeni. TTIP nije ratificiran tijekom mandata Obamine administracije. S Trumpovim dolaskom u Bijelu kuću postalo je jasno da je taj dokument stavljen ad acta. Predsjednik Biden nije ni pokušao aktivirati proces ratifikacije TTIP-a.
No od EU je zatražio da ne ratificira Sveobuhvatni sporazum o investicijama (CAI) između EU i Kine. EU i Kina sedam su godina pregovarali, da bi krajem 2020. godine usuglasili tekst tog sporazuma. Slijedeći američku politiku sankcija protiv kompanija i pojedinaca iz Kine, i EU je uvela sankcije. Kina je uzvratila protusankcijama. Europski parlament zbog toga je odbio ratificirati CAI unatoč očekivanjima poslovne zajednice da se to dogodi. Time je Europa pokazala da, kao i Amerika, smatra da sama na temelju političkih opredjeljenja može donositi odluke o sankcijama koje nisu utemeljene u međunarodnom pravu, ali joj je potpuno neprihvatljivo da se i prema njoj primijeni isti tretman. Treba reći da je Kina tijekom pregovora obećala i na kraju provela određene reforme svog zakonodavstva kojima se liberalizira pristup kineskom financijskom tržištu.
Po tko zna koji put EU je, izlazeći u susret interesima i zahtjevima SAD-a, donosila odluke na vlastitu štetu. Ako drugi Trumpov mandat ne dovede do konačne odluke da EU prema SAD-u, kao i prema drugim relevantnim igračima u svjetskoj politici, ubuduće odnose gradi na osnovi autonomno definiranih vlastitih interesa bez pozitivnih ili negativnih predrasuda, onda za EU neće biti šanse.
