Rat u Iranu, 70. dan: 'Poraz Trumpa u Iranu nije samo moguć, nego vrlo vjerojatan'

Za američkog predsjednika Donalda Trumpa iduća srijeda je dan zaokružen crvenim flomasterom. Putuje u Peking na dvodnevni sastanak s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom. Cilj? Kineski utjecaj na Iran da mu pomogne izvući se iz kaosa koji je sam stvorio. No, cijena za tu uslugu mogla bi biti visoka, a platiti bi je mogao Tajvan.

Ovo će biti prvi posjet američkog predsjednika Kini u gotovo deset godina. Posljednji posjet također je imao Trump , tijekom svog prvog mandata, 2017. godine, navodi The Guardian. Američki predsjednik će dakle ovog tjedna ući u još jedno međunarodno minsko polje - napeti odnos između Kine i Tajvana.

Niz Trumpovih neuspjeha

Nakon niza ponižavajućih političkih neuspjeha u Ukrajini, Gazi, NATO-u, na Grenlandu, a sada i u Iranu i Libanonu, Trumpu je očajnički potreban diplomatski uspjeh kojim bi se mogao pohvaliti kod kuće. Međutim, njegove nade u trgovinske sporazume koji bi mu donijeli glasove zasjenjene su ratom u Iranu, koji je sam izabrao. Potrebno mu je Xijevo obećanje da neće naoružavati Iran ako se borbe nastave, kao i Xijeva pomoć u održavanju Hormuškog tjesnaca otvorenim u sklopu mogućeg mirovnog sporazuma.

Slabost Trumpove pozicije uoči sastanka potiče nagađanja da bi Xijeva cijena za suradnju mogla biti smanjena američka potpora Tajvanu. Xi zna da je rat u Iranu duboko nepopularan među američkim glasačima. Trumpa se univerzalno krivi za rast globalnih cijena energenata, hrane i lijekova. Europski saveznici odbili su mu pomoći, Rusija nezasluženo profitira od napuhanih cijena nafte, a najsiromašnije zemlje snose najveći teret. Trump ne pobjeđuje ni vojno, što pokazuje njegov polovični projekt "Sloboda". Očajan je u namjeri da pobjegne iz močvare koju je stvorio i smanji Xijevu prednost.

Kina si otvara vrata invazije na Tajvan

Za Kinu, Trump je dar koji ne prestaje davati. Zahvaljujući njemu, SAD se na međunarodnoj sceni sve više percipira kao agresivan potencijalni neprijatelj ili nepouzdan prijatelj sklon izdaji. Gubitak američkog utjecaja dobitak je za Peking: Trumpova nepredvidivost pomaže Xiju u promicanju Kine kao novog čuvara globalne stabilnosti, kako analizira The Guardian. Sastanak se odvija u sjeni rata u Iranu, koji je poremetio globalne opskrbne lance energenata. Zastoj u Iranu odvlači američke snage iz Azije - SAD sada ima dvije udarne skupine nosača zrakoplova na Bliskom istoku - i smanjuje vojnu sposobnost obrane Tajvana i regionalnih saveznika od buduće kineske agresije.

NOVE SIGURNOSNE MJERE Politika i društvo Putin zabranio nošenje sata na ruci?! Ozbiljno se boji da ga ne ubiju

Xijev glavni vanjskopolitički prioritet nije naravno Bliski istok. To je ujedinjenje komunističke Kine s de facto neovisnim, demokratskim Tajvanom - osobni projekt za koji je više puta zaprijetio da će ga ostvariti silom. Planeri u Pentagonu vjeruju da bi kineska vojska, koja se neprestano širi, mogla biti spremna za invaziju već sljedeće godine. Tajvanske snage su brojčano daleko nadjačane.

Raspravljajući o Xijevim namjerama, nedavno je rekao da je svaki potez za invaziju "na njemu".

​- To je njegov izbor - rekao je Trump, što sugerira da ga nije previše briga, iako je dodao da bi bio "vrlo nesretan" ako bi Kina izvršila invaziju.

U međuvremenu, Trumpu neskloni The Atlantic, donosi analizu svih Trumpovih pogrešaka, rat u Iranu nije jedina. Atlantic ga otvoreno naziva porazom. 

The Atlantic: "Evo kako izgleda poraz"

"Poraz Sjedinjenih Država, stoga, nije samo moguć, već i vjerojatan. Evo kako poraz izgleda. Neće biti povratka na status quo ante, nema konačnog američkog trijumfa koji će poništiti ili prevladati učinjenu štetu. Hormuški tjesnac neće biti otvoren kao što je nekada bio. S kontrolom nad tjesnacem, Iran se pojavljuje kao ključni igrač u regiji i jedan od ključnih igrača u svijetu. Uloge Kine i Rusije, kao iranskih saveznika, ojačane su; uloga Sjedinjenih Država znatno je smanjena. Daleko od demonstracije američke snage, kako su pristaše rata više puta tvrdile, sukob je otkrio Ameriku koja je nepouzdana i nesposobna dovršiti ono što je započela. To će pokrenuti lančanu reakciju diljem svijeta dok se prijatelji i neprijatelji prilagođavaju američkom neuspjehu. Predsjednik Trump voli govoriti o tome tko drži karte, ali nije jasno ima li još dobrih za odigrati. Sjedinjene Države i Izrael su 37 dana napadali Iran razornom učinkovitošću, ubivši velik dio vodstva zemlje i uništivši glavninu njezine vojske, no… nije mogao srušiti režim niti od njega iznuditi i najmanji ustupak. Sada se Trumpova administracija nada da će blokada iranskih luka postići ono što masovna sila nije mogla. To je, naravno, moguće, ali režim koji se ne bi mogao srušiti na koljena pet tjedana neumoljivog vojnog napada vjerojatno neće popustiti samo pod ekonomskim pritiskom."

WASHINGTON POST PIŠE 360° CIA: 'Iran ima 70-75 posto predratnih rezervi raketa. Može izdržati još 90 dana'

Ako ovo nije šah-mat, onda je tijesno, piše The Atlantic. Posljednjih dana Trump je navodno zatražio od američke obavještajne zajednice da procijeni posljedice jednostavnog proglašenja pobjede i odlaska. Ne možete ga kriviti. Nadati se kolapsu režima nije baš strategija, pogotovo kada je režim već preživio ponovljene vojne i ekonomske udarce. Mogao bi pasti sutra, ili za šest mjeseci, ili uopće ne. Trump nema toliko vremena za čekanje, jer cijena nafte raste prema 150 ili čak 200 dolara po barelu, inflacija raste, a nastupa globalna nestašica hrane i drugih roba. Potrebno mu je brže rješenje.

Hormuški tjesnac je naravno najjača karta Irana, za koju The Atlantic piše da "ima snagu nuklearnog oružja".

Kada Iranci govore o "ponovnom otvaranju" tjesnaca, oni i dalje misle zadržati tjesnac pod svojom kontrolom. Iran će moći ne samo zahtijevati cestarine za prolaz, već i ograničiti tranzit na one nacije s kojima ima dobre odnose. Ako se neka nacija ponaša na način koji se iranskim vladarima ne sviđa, moći će provesti kaznu jednostavnim usporavanjem, ili čak prijetnjom usporavanjem, protoka teretnih brodova te nacije u i iz tjesnaca, piše The Atlantic. 

"Moć zatvaranja ili kontrole protoka brodova kroz tjesnac veća je i neposrednija od teorijske moći iranskog nuklearnog programa. Ova poluga omogućit će čelnicima u Teheranu da prisile nacije da ukinu sankcije i normaliziraju odnose ili se suoče s kaznama. Izrael će se naći izoliraniji nego ikad, kako Iran postaje bogatiji, naoružava se i zadržava svoje mogućnosti da u budućnosti postane nuklearni program. Možda će se čak naći u situaciji da neće moći progoniti iranske posrednike: u svijetu u kojem Iran ima utjecaj na opskrbu energijom toliko mnogo zemalja, Izrael bi se mogao suočiti s ogromnim međunarodnim pritiskom da ne provocira Teheran u Libanonu, Gazi ili bilo gdje drugdje."