Na milanskom groblju od 1957. godine stajao je grob na kojem je stajalo ime Maria Maggi de Magistris. Petnaestak godina kasnije otkrit će se kako je na tome mjestu zapravo pokopana Eva Perón, najpoznatija argentinska prva dama, čije je balzamirano tijelo još 1955. nestalo iz sjedišta sindikalne centrale u Buenos Airesu. U Argentini, gdje su se nakon njezine smrti stvarali dugi redovi pred lijesom s njezinim posmrtnim ostacima, pitanje o tome kamo je odnesena godinama je zbunjivalo javnost. Odgovor je ležao pod talijanskom zemljom, upisan pod imenom izmišljene Talijanke koja je, prema priči koja je trebala zataškati Evin nestanak, život provela u Argentini, no inzistirala na tome da je pokopaju u domovini.
Tijelo omiljene argentinske prve dame nestalo je nakon puča u rujnu 1955., kojim je svrgnut njezin suprug, predsjednik Juan Domingo Perón. Španjolski anatom Pedro Ara balzamirao je Evino tijelo nakon njezine smrti tri godine ranije, a ono se čuvalo u zgradi Opće konfederacije rada, poznate po kratici CGT. Ondje je trebalo ostati do dovršetka spomenika u kojem bi bilo trajno izloženo. Vojne su vlasti u njezinu grobu vidjele moguće okupljalište pristaša svrgnutog predsjednika. Časnici su stoga u prosincu 1955. tijekom noći iznijeli tijelo iz zgrade, nakon čega su kružila razne priče o mjestima na kojima su ga u međuvremenu navodno skrivali. Kako je svojedobno pisao BBC, jedno od privremenih skrovišta bio je kombi koji su premještali po ulicama Buenos Airesa. Vojni obavještajac Manuel Sorolla poslije je za argentinski Clarín potvrdio priču o vozilu kraj kojega su se pojavljivale zapaljene svijeće, a imenovao je i kino u koje su potom odnijeli tijelo. Bio je to Rialto, gdje je, prema njegovu iskazu, Evita neko vrijeme ležala skrivena iza pozornice.
I dok se jedna tajna mogla razriješiti otvaranjem groba, druga je ostala u svjedočenjima liječnika, starim snimkama i fotografijama snimljenima pred kraj života. Eva Perón umrla je 26. srpnja 1952., u dobi od samo 33 godine, od uznapredovalog raka vrata maternice. Operirao ju je u studenom 1951. godine američki kirurg George Pack u bolnici u Avellanedi. Njegovo sudjelovanje držalo se u tajnosti, a javnost je mjesecima o njezinu zdravstvenom stanju znala puno manje nego što se moglo naslutiti iz njezinih sve rjeđih nastupa i naglog mršavljenja. Kasnije se pojavila priča kako je otprilike u to vrijeme podvrgnuta lobotomiji, no te glasine nikada nisu službeno potvrđene.
Neurokirurg Daniel Nijensohn i njegovi suradnici u radu objavljenom 2012. u časopisu World Neurosurgery usporedili su iskaze liječnika Georgea Udvarhelyija s drugim svjedočenjima, fotografijama i rendgenskim snimkama lubanje na kojima su uočili promjene spojive s tragovima takva zahvata. Zaključili su kako postoje indicije da je Eva u završnoj fazi bolesti podvrgnuta prefrontalnoj lobotomiji radi ublažavanja boli, tjeskobe i uznemirenosti. Nijensohn je 2015. iznio i dalekosežniju pretpostavku da je zahvat mogao biti pokušaj da se utječe na njezino ponašanje u vrijeme napetosti unutar peronističkog pokreta. No, ta se tvrdnja oslanja na posredne dokaze, dok je službeni uzrok smrti Eve Peron do danas ostao rak koji je metastazirao.
Tužan kraj i sve ono što se događalo poslije smrti, bili su svojevrsni nastavak gotovo filmske priče o Evi Peron. Kad je 1935. stigla u Buenos Aires, tada petnaestogodišnja Eva Duarte imala je malo toga što bi joj otvorilo vrata gradskih kazališta. Rođena je 7. svibnja 1919. u kraju oko Los Toldosa, kao najmlađe od petero djece Juane Ibarguren i Juana Duartea. Nakon očeve smrti obitelj je živjela skromno, a preseljenje u Junín prethodilo je Evinu odlasku u prijestolnicu. Gluma joj je nudila mogućnost da sama zarađuje u gradu u kojem su je isprva čekale male uloge i nesigurni angažmani.
Na radiju je s vremenom postigla ono što joj je na filmu i u kazalištu izmicalo. Dobila je redovit angažman i publiku koja ju je prepoznavala po glasu. Kako u njezinoj biografiji To be Evita navodi Noemí Castiñeiras, na postaji Radio Belgrano igrala je u dramatizacijama života poznatih žena, godinama prije nego što će njezin vlastiti život postati građa za romane, filmove i mjuzikl. Iskustvo pred mikrofonom ostalo je čujno i kad je prešla u politiku. Znala je zastati, pričekati odgovor mase, pa sljedeću rečenicu izgovoriti tonom kojim se na radiju razgovaralo s nekim koga govornik nikada neće vidjeti, a tko ipak ima osjećaj da je poruka namijenjena upravo njemu.
U siječnju 1944. razoran potres pogodio je San Juan, a u akciju prikupljanja pomoći uključili su se glumci, pjevači i radijske zvijezde. Eva je bila među njima. Tada je upoznala pukovnika Juana Dominga Peróna, koji je vodio resor rada i socijalne skrbi te već gradio veze sa sindikatima. Ona je imala 24 godine, on 48 i iza sebe brak koji je završio smrću njegove prve supruge. U listopadu 1945. Perón je nakratko pritvoren, a radnici su se 17. listopada okupili na Plaza de Mayo i zatražili njegovo oslobađanje. Kasnija legenda pripisala je Evi organiziranje mnoštva, premda povijesni izvori njezinu tadašnju ulogu opisuju mnogo skromnije. Vjenčali su se ubrzo nakon njegova oslobađanja, a Perón je iduće godine pobijedio na predsjedničkim izborima.
Bila je omiljena u narodu
Njegova partnerica u javnosti je za jedne bila gospođa predsjednikova supruga, a za druge jednostavno Evita. Posebno se obraćala radnicima koje je peronistički pokret zvao descamisados, ljudima bez košulja. U zemlji u kojoj je odjeća jasno odavala društveni položaj, pogrdan naziv postao je ime pod kojim su se radnici prepoznavali na skupovima. Dok je Juan Perón s vrha države pregovarao sa sindikatima, Eva je s njihovim predstavnicima održavala vlastite veze, primala izaslanstva i posredovala u radnim sporovima. Ondje je, uz zakladu i žensku stranačku organizaciju, izgradila političku moć koja joj je pripadala i mimo ceremonijalnih dužnosti prve dame.
Tu je moć nosila i na putovanjima na koja je odlazila bez supruga. Na europskoj turneji 1947., prozvanoj, kako piše Museo Evita, Turnejom duge, dočekao ju je španjolski diktator Francisco Franco, a u Vatikanu ju je primio papa Pio XII. Za Buenos Aires bila je to prilika da predstavi svoju vanjsku politiku, a za Francovu Španjolsku, tada diplomatski izoliranu, posjet iz Argentine imao je vlastitu političku vrijednost. Na put je Eva ponijela odjeću argentinskih modnih kuća, među ostalim i haljinu Bernarde Meneses za audijenciju kod pape. Poslije je za svečane prilike nosila i kreacije Christiana Diora i Jacquesa Fatha. U Buenos Airesu neke su kuće izbjegavale javno govoriti da je odijevaju kako ne bi izgubile klijentice iz društvenih krugova koji su je prezirali.
Zaklada koja je ponijela njezino ime, osnovana 1948., pretvorila je pojedinačne susrete i molbe u mrežu socijalne pomoći. Gradila je i opremala ustanove, osnivala domove i škole te dijelila lijekove, odjeću i igračke. U jednom od prihvatilišta u Buenos Airesu, u kojem je danas Museo Evita, žene i djeca privremeno su dobivali smještaj. Prostor je uređen s pažnjom kakvu se u tadašnjim dobrotvornim ustanovama rijetko moglo očekivati. Važan dio Evine privlačnosti bio je upravo u tome što je ljudima koji su dolazili po pomoć davala do znanja da imaju pravo očekivati i pristojne uvjete, a korisnicima zaklade ostajala su i mnogo konkretnija sjećanja, na krevet u kojemu su mogli prespavati ili na bolnicu u kojoj su se mogli liječiti.
Način na koji je zaklada dolazila do sredstava izazivao je prijepore, uključujući optužbe da su pojedini donatori bili pod pritiskom. Dobročinstvo se usto odvijalo uz intenzivnu promidžbu vlasti, koja je sužavala prostor kritičkom tisku. Povjesničar James Cane u knjizi The Fourth Enemy opisuje kako je vlada koristila kontrolu distribucije novinskog papira i administrativne mjere protiv oporbenih listova. Jedan od najpoznatijih slučajeva bila je eksproprijacija dnevnika La Prensa 1951. i njegovo prepuštanje sindikalnoj centrali. U sukobu koji je prethodio preuzimanju lista Juan i Eva otvoreno su poduprli prodavače novina u njihovu sporu s vlasnicima.
Kad je 1947. donesen zakon kojim su Argentinke na nacionalnoj razini dobile pravo birati i biti birane, iza njega su već stajala desetljeća rada zagovornica ženskoga prava glasa. Eva je kampanji dala prostor na radiju i političku težinu prve dame, a dvije godine poslije, osnivanjem Ženske peronističke stranke, organizirala je mrežu ogranaka u kojima su žene vodile sastanke, učile čitati i pisati te se pripremale za izbore. Stranka je njihovu novu ulogu vezala uz odanost Perónu, no mnoge su upravo kroz te ogranke prvi put vodile političku kampanju ili govorile pred ljudima koji su do tada takve poslove prepuštali muškarcima.
U kolovozu 1951. sindikalna je centrala na širokoj aveniji 9 de Julio sazvala skup na kojemu je od Eve zatraženo da se kandidira za potpredsjednicu. Na snimkama s tog događaja čuje se kako je mnoštvo požuruje da prihvati, dok ona pokušava dobiti vrijeme za odgovor. Imala je potporu sindikata, a izgled da se nađe na korak od predsjedničkog položaja izazivao je otpor u vojnim krugovima. Istodobno je bila teško bolesna. Devet dana nakon skupa, 31. kolovoza, preko radija je objavila da odustaje.
Na dan izbora, 11. studenoga 1951., više od tri i pol milijuna Argentinki prvi je put glasalo na nacionalnim izborima. Eva je svoj listić predala iz bolničkog kreveta u Avellanedi, nekoliko dana nakon operacije. To je bio jedini put da je glasala. U lipnju sljedeće godine pojavila se uz supruga na dan kad je preuzimao drugi predsjednički mandat, a 26. srpnja na radiju je objavljeno da je umrla.
Kad je Evino tijelo 1971. izvađeno iz milanskoga groba, predano je Juanu Perónu u Madridu, gdje je živio sa svojom trećom suprugom, Maríjom Estelom Martínez, poznatijom kao Isabel. Tijelo je ostalo u Španjolskoj i kad se Perón prvi put vratio iz egzila 1972. i kad je iduće godine ponovno postao predsjednik. Nakon njegove smrti u srpnju 1974. predsjedničku je dužnost preuzela Isabel, a u listopadu je peronistička gerilska organizacija Montoneros ukrala iz grobnice tijelo bivšeg predsjednika Pedra Eugenija Aramburua i kao uvjet za njegov povratak zatražila da se Evita vrati u zemlju. Isabel je pristala, piše El Pais, pa su Evini posmrtni ostaci stigli u Argentinu 17. studenoga 1974. Iz zračne luke prevezeni su u predsjedničku rezidenciju Quinta de Olivos, gdje je restaurator Domingo Tellechea zatekao, među ostalim, teško oštećena stopala. Kad je završio rad, Evino je tijelo nakratko ponovno izloženo javnosti, u otvorenom lijesu pokraj zatvorenog lijesa njezina supruga.
Eva je odbila kandidirati se za predsjednicu Argentine
Kripta u Olivosu bila je privremeno rješenje. Isabel je najavila da će Evini ostaci ondje počivati uz Juanove dok se ne izgradi zajedničko počivalište u sklopu nacionalnog spomenika nazvanog Oltar domovine. Spomenik nikada nije dovršen. Nakon što je vojna hunta u ožujku 1976. svrgnula Isabel, prihvatila je mobu Evinih sestara pa je Evita u listopadu sahranjena u grobnici obitelji Duarte na groblju Recoleta u Buenos Airesu. Juanov je lijes prenesen na groblje Chacarita, odakle su njegovi ostaci 2006. premješteni u mauzolej u San Vicenteu.
