Na stijeni pod slovenskom Skutom ostala je oznaka koja pokazuje dokle je nekada dopirao led. Godine 1994. ledenjak je još dosezao mjesto koje danas služi tek kao podsjetnik na ono što je nestalo, dok se njegovi ostaci povlače među kamenje, šljunak i sjene planinskih zidova. Ondje gdje je nekad pogled pucao na ledenu površinu, sada se pruža sivilo, mjestimice prekinuto prljavobijelim ostatkom leda. Ispod kamenog pokrova voda kaplje u tamu, odnoseći sa sobom djelić po djelić onoga što su generacije smatrale trajnim dijelom planine.
Planinski vodič Andrej Slak taj prizor promatra već 35 godina. U razgovoru koji prenosi Euronews opisuje promjenu koja je osobito ubrzala tijekom posljednjeg desetljeća: pred njim je, kaže, posljednji preostali slovenski ledenjak, a od njega je ostala tek mala površina leda. Skuta još odolijeva, zaštićena položajem i kamenjem koje usporava izravno zagrijavanje, dok je Triglavski ledenjak izgubio i posljednje ostatke izloženog leda. Zemlja čiji su planinski krajolici postali dio nacionalnog identiteta tako se približila trenutku u kojem će o svojim ledenjacima govoriti u prošlom vremenu.
Doduše u novijoj povijesti Slovenija je imala samo dva poznata i sustavno praćena površinska ledenjaka: Triglavski u Julijskim Alpama te ledenjak pod Skutom u Kamniško-savinjskim Alpama. To, međutim, ne znači da je slovenski prostor oduvijek bio gotovo bez leda. Tijekom ledenih doba njime su se spuštale mnogo veće ledene mase, oblikujući doline i ostavljajući tragove po kojima danas prepoznajemo neke od najljepših krajolika susjedne zemlje. Triglavski nacionalni park tako podsjeća da je bohinjskim područjem prije nešto više od deset tisuća godina prolazio moćan ledenjak, čiji su tragovi ostali u reljefu i naslagama oko jezera. Dva mala ledenjaka iz vremena modernih mjerenja stoga valja razlikovati od mnogo prostranijeg ledenog svijeta daleke geološke prošlosti.
Za razumijevanje današnjeg nestajanja ne treba se, ipak, vraćati tisućama godina unatrag. Dovoljno je otvoriti bilježnice znanstvenika koji su nakon Drugoga svjetskog rata počeli redovito obilaziti Triglavski ledenjak. Prema podacima Geografskog instituta Antona Melika ZRC SAZU, kada su 1946. započela sustavna mjerenja, zauzimao je 14,4 hektara, odnosno približno 144 tisuće četvornih metara. Led pod najvišim slovenskim vrhom tada je još bio prepoznatljiv dio visokogorskog krajolika. U kasnijim desetljećima znanstvenicima je za mjerenje ostajala sve manja površina, sve dok predmet njihova istraživanja nije postao gotovo nevidljiv među stijenama. Institut je i prije najnovijih izvještaja upozoravao da taj ostatak više nema sva obilježja pravoga ledenjaka te da naziv zadržava ponajprije zahvaljujući svojoj prošlosti.
Njegovo staro ime, Zeleni plaz, danas zvuči poput opisa prizora koji se više ne može ponoviti. Prvi spomen ledenjaka iz 1778. povezan je s opisom prvog uspona na Triglav, najvišu slovensku planinu i nacionalni simbol. Prva službena mjerenja obavljena su 5. rujna 1946., a praćenje ledenjaka preraslo je u jedan od najdugovječnijih slovenskih istraživačkih projekata. U istom su se prizoru tako susretali povijest planinarstva, znanstvena znatiželja i osjećaj pripadnosti zemlji čiji se najpoznatiji vrh uzdiže iznad svega ostalog. Nestankom leda ne nestaje Triglav, ali nestaje dio izgleda po kojem su ga pamtili oni koji su na njega dolazili godinama.
Pod Skutom se promjena odvijala nešto drukčije. Znanstveni rad objavljen u časopisu Acta geographica Slovenica opisuje ledenjak smješten na prosječnoj nadmorskoj visini od oko 2070 metara, u udubini okrenutoj prema sjeverozapadu, gdje ga planinske stijene velik dio godine zaklanjaju od sunca. Upravo mu je taj položaj pomagao da opstane na visini na kojoj bi izloženiji led teško preživljavao. No ni prirodni zaklon nije mogao zaustaviti dugoročnu promjenu. Uspoređujući fotografije iz razdoblja od 1970. do 2015., istraživači su utvrdili da se visina njegova gornjeg ruba smanjila za približno 40 metara.
Geograf Miha Pavšek u izvornom izvještaju objašnjava da je površina pod Skutom s početnih približno dva i pol do tri hektara pala na oko hektar i pol, ali upozorava i na ono što pogled odozgo ne pokazuje: led se dramatično stanjio. Nekadašnja debljina, mjerena desecima metara, svela se na svega nekoliko metara. Površina ledenjaka stoga može zavarati, osobito ako ga zakloni snijeg ili prekrije kamenje. Iza naizgled sličnog obrisa može se skrivati znatno manja količina leda, kao kada se iz spremnika ispusti gotovo sva voda, a izvana mu oblik ostane jednak.
Na Skuti je, prema Pavšekovu opisu, šljunkom prekriveno čak 80 do 90 posto ledene površine. Taj pokrov pruža određenu zaštitu, no ispod njega topljenje ne prestaje. Voda koja pada sa svoda pokazuje da se ledenjak smanjuje i ondje gdje to prolaznik ne može odmah vidjeti. ''Topi se sa svih strana'', sažeo je kratko i nedvosmisleno Pavšek stanje za Euronews.
Posljednji udarac često zadaje spoj dviju nepovoljnih sezona. Zima ostavi premalo snijega, a ljeto zatim prerano i predugo zagrijava nezaštićeni led. Prema rujanskoj objavi na službenom portalu slovenske vlade, najveća visina snijega na Kredarici u sezoni 2025./2026. iznosila je samo 220 centimetara, dok je prosjek za razdoblje od 1991. do 2020. bio 374 centimetra. U tom referentnom razdoblju početkom lipnja ondje je prosječno još ležalo oko metar i pol snijega; ove je godine posljednji dan sa snježnim pokrivačem bio već 31. svibnja. Led je tako izložen topljenju mnogo ranije nego što je nekada bilo uobičajeno.
Za ljude u dolinama ledeni ostaci i dugotrajni snježnici nekada su imali i sasvim praktičnu vrijednost. Slak se prisjeća pastira koji su hladne udubine u planini koristili za čuvanje mesa, iskorištavajući prirodnu hladnoću ondje gdje nije bilo hladnjaka ni električne energije. Takva su mjesta bila dio svakodnevnog znanja o planini: trebalo je znati gdje se hladnoća zadržava, kamo se može doći i na što se u pojedinom dijelu godine može računati. Danas, govori vodič, takvih ledenih džepova više nema ondje gdje su ih ljudi nekada pronalazili.
Ipak, važnost ledenjaka za vodu zahtijeva pažljivo objašnjenje. Dva mala slovenska ledenjaka ne mogu se poistovjetiti s golemim ledenim zalihama središnjih Alpa niti njihovim nestankom objasniti svaku sušu u Sloveniji i susjedstvu. Mnogo širi sustav čine snijeg, ledenjaci, oborine, tlo, stijene i podzemlje kroz koje prolazi voda. UNESCO-ovo Svjetsko izvješće o razvoju vodnih resursa za 2025. planine zato opisuje kao svjetske vodotornjeve: tijekom hladnijeg dijela godine pohranjuju vodu u snijegu i ledu, a tijekom toplijeg je otpuštaju prema nizvodnim područjima. Za stanovništvo to znači vodu za kućanstva, poljoprivredu, industriju i proizvodnju energije.
Na planinskim vrhovima više nema leda
Problem nije samo koliko će vode ukupno biti nego i kada će stići. Snijeg koji se otopi prerano ne može jednako pomoći tijekom kasnoljetne suše, a ledenjak koji desetljećima gubi masu postupno ostaje bez zalihe kojom je ublažavao posljedice toplih razdoblja. U poglavlju o promjenama ledenog i snježnog pokrova UNESCO objašnjava da voda od topljenja može izravno otjecati u potoke i rijeke ili prodirati u tlo i nadopunjavati podzemne vode. Promjene u količini i vremenu tog otjecanja zato se prenose daleko od planinskih vrhova. Veća količina vode tijekom razdoblja snažnog topljenja nije dokaz sigurnosti: ona može značiti da se troši zaliha koja se više ne uspijeva obnoviti.
U tom kontekstu valja razumjeti i Pavšekovo upozorenje o Dravi i Muri, rijekama koje povezuju alpski prostor s Hrvatskom. Njegove riječi odnose se na šire posljedice povlačenja alpskog leda i promjene planinskog vodnog režima. Njihovi budući protoci ovisit će o međudjelovanju snijega, kiše, temperature, isparavanja i upravljanja vodom. Upravo je ta povezanost razlog zbog kojeg događaji visoko u Alpama nisu samo tema za planinare.
S ledom se mijenja i svijet koji obično ostaje izvan ljudskog pogleda. Planinarka Tanja Plavec upozorava na nestajanje jedinstvenih ekosustava, a znanost pokazuje koliko je života skriveno u hladnim vodama koje izlaze ispod ledenjaka. Istraživanje objavljeno u časopisu Nature obuhvatilo je bakterijske zajednice u 152 potoka napajana ledenjacima iz različitih dijelova svijeta, među njima i iz europskih Alpa te skandinavskih planina. U tim hladnim, zahtjevnim staništima razvile su se mikrobne zajednice prilagođene posebnim uvjetima. Kada se promijene temperatura, otjecanje i količina nanosa, mijenjaju se i uvjeti njihova opstanka.
Povlačenje leda pritom ne ostavlja zemlju zauvijek bez života. Na oslobođenom prostoru postupno se razvijaju nova tla i zajednice organizama, kako pokazuje drugo istraživanje u časopisu Nature, posvećeno ekosustavima koji nastaju nakon povlačenja ledenjaka. No dolazak biljaka i drugih stanovnika na donedavno zaleđeno tlo ne znači da je sačuvan svijet koji je postojao prije. Planina može postati zelenija, a istodobno izgubiti hladna staništa i organizme koji su o njima ovisili.
Ono što se u Sloveniji sada može pratiti gotovo do posljednje ledene površine drugdje u Europi odvija se u mnogo većim razmjerima. Najnoviji podaci koje je početkom listopada 2026. prenijelo Sveučilište u Fribourgu, pozivajući se na švicarsku mrežu GLAMOS, pokazuju da su švicarski ledenjaci tijekom godine izgubili više od pet posto volumena. Prosječna debljina pojedinih ledenjaka smanjila se za između dva i pol i četiri metra, a na nekim dijelovima ledenjačkih jezika ljetni gubitak dosezao je i deset metara. U samo pet godina količina švicarskog leda smanjila se za gotovo petinu. I ondje se ponovio poznati slijed: malo zimskog snijega, zatim dugotrajna razdoblja vrućine.
Takve brojke teško je doživjeti dok ih se ne prevede u promjenu prostora. Led koji se stanjio za nekoliko metara više ne doseže stijenu koju je dodirivao prethodne godine; put kojim su ljudi dolazili do njegova ruba postaje dulji, a poznati prizor postupno gubi oblik. U izvještaju iz Fribourga posebno zabrinjava upravo brzina: promjene za koje je nekad trebalo mnogo desetljeća sada se događaju u nekoliko uzastopnih ljeta. Svaka nova nepovoljna sezona počinje s manjom zalihom nego prethodna, pa ledenjaci ulaze u sljedeću zimu već oslabljeni.
U Austriji mjerenja pokazuju sličan smjer. Austrijski alpinistički savez u izvještaju objavljenom u ožujku 2026. naveo je da su se u promatranom razdoblju 2024./2025. povukla 94 od ukupno 96 praćenih ledenjaka. Samo su dva ostala gotovo nepromijenjena. Za 79 ledenjaka kojima su mogli usporediti mjerenja iz obiju godina prosječno povlačenje iznosilo je 20,3 metra. To je pomicanje njihova ruba, a ne mjera gubitka debljine, no poruka je jednako jasna: gotovo cijela promatrana skupina nastavila je uzmicati.
Ni put prema sjeveru više ne vodi u sigurno utočište. Prema Svjetskoj meteorološkoj organizaciji, ledenjaci u Skandinaviji i na Svalbardu tijekom 2024. zabilježili su najveće stope gubitka mase u svojim mjernim nizovima. Prosječni gubitak debljine iznosio je 1,8 metara u Skandinaviji i 2,7 metara na Svalbardu.
Širu sliku donosi Copernicusovo izvješće o ledenjacima u 2025.: europske su regije u cjelini nastavile gubiti ledenjačku masu, uz lokalne iznimke u sjevernoj Skandinaviji. Island je zabilježio drugi najveći gubitak od 1976., izražen prosjekom od 1,55 metara vodenog ekvivalenta. Ta mjera označava količinu vode koja odgovara izgubljenom snijegu i ledu, pa je ne treba zamijeniti s izravno izmjerenim stanjivanjem ledene površine. U srednjoj Europi prosječan gubitak iznosio je 1,38 metara vodenog ekvivalenta.
Pritom se ne mijenja samo izgled planina i količina vode koja iz njih otječe. UNESCO upozorava da povlačenje ledenjaka, otapanje trajno smrznutog tla i promjene oborina mogu utjecati na opasnost od odrona, klizišta i drugih nepogoda. Planinski svijet koji se zagrijava postaje drukčiji i za ljude koji u njemu žive, rade ili ga posjećuju. Staze, prometnice i naselja dio su prostora u kojem se mijenjaju uvjeti stabilnosti i otjecanja. Izvješće o promjenama kriosfere zato pitanje nestajanja leda povezuje i sa sigurnošću zajednica, daleko izvan granica samoga ledenjaka.
Za znanstvenike koji se vraćaju pod Triglav postoji i neobična, gorka vrijednost dugogodišnjeg rada: uspjeli su dokumentirati gotovo cijeli završni čin. Na slovenskom državnom portalu ravnatelj Geografskog instituta Antona Melika Matija Zorn objašnjava da bi današnje mjerenje samo pokazalo kako je ostalo vrlo malo leda. Tek osam desetljeća podataka omogućuje da se vidi dugoročno povlačenje i poveže s klimatskim promjenama. Vrijednost te dokumentacije ostat će, naglašava, i nakon što ledenjak nestane s površine.
U dolinama će se i dalje živjeti, planinari će se uspinjati, a prvi zimski snijeg ponovno će prekriti stijene. Izdaleka će sve možda izgledati poznato. No svježi snijeg koji nestane do ljeta nije zamjena za ledenu masu koja se stvarala i održavala desetljećima, baš kao što fotografija u arhivu nije zamjena za krajolik koji je prikazivala. Pod Skutom još postoji led koji se može pokazati rukom. Iznad njega ostala je oznaka na stijeni, dovoljno visoko da čovjek pod njom shvati koliko se planina promijenila u samo jednom ljudskom životu.
