Tri zuba i nekoliko godina istraživanja rezultirali su zanimljivim otkrićem: Naši preci bili su ovisni o drogama, i to puno ranije nego što se dosad mislilo. Na indonezijskom otoku Sulawesi pronađeni su ostaci ljudi koji su prije čak 25.000 godina redovito sisali betel oraščiće, plodove palme areke. Plodovi palme Areca Catechu i danas su među najraširenijim psihoaktivnim tvarima na svijetu. Betel orasi često se zovu "legalnom drogom" koju, unatoč upozorenjima medicine, konzumiraju milijuni ljudi. Prema nekim podacima, ovaj stimulans je četvrti najkonzumiraniji na svijetu, odmah iza nikotina, alkohola i kofeina. Znanstvenici vjeruju da su oraščići prije 25.000 godina služili kako bi ublažili zubobolju. No istodobno su uništavali zube što je dovodilo do nove zubobolje. I korisnike zatvaralo u začarani krug ovisnosti.
Prema novom istraživanju objavljenom u časopisu Science Advances, ovo bi moglo predstavljati najstariji zasad poznati primjer namjerne i učestale uporabe psihoaktivne biljke kod ljudi. Dosad su se najstariji čvrsti dokazi o korištenju stimulansa uglavnom povezivali s razdobljem nakon pojave poljoprivrede, prije otprilike 13.000 godina, kada su ljudi na području današnjeg Izraela počeli proizvoditi pivo od ječma. Novo otkriće pomiče tu granicu duboko u posljednje ledeno doba.
Tim je još 2017. godine otkrio skup ostataka u Leang Bulu Bettue, vapnenačkoj špilji u planinskom krškom krajoliku Maros-Pangkep na Južnom Sulawesiju. Među ostacima bila su i tri zuba. Zasebni istraživački tim koji je radio oko 33 kilometra dalje, u drugoj špiljskoj lokaciji, Leang Cappolombo, pronašao je ostatke još jednog odraslog sakupljača s istim karakterističnim žljebovima na zubima. Ostatci su pronađeni 2017., no do prije tri godine znanstvenici nisu imali priliku proučiti zube. Stariji pojedinac živio je prije između 25.000 i 16.000 godina, dok je drugi živio prije otprilike 7600 do 6300 godina. Obojica su bili odrasli, vjerojatno stariji od 35 godina, a njihovi zubi pokazali su izrazito neobične tragove trošenja. Na kutnjacima su pronađeni duboki, zaobljeni žljebovi koji se nisu uklapali u uobičajene obrasce trošenja zuba. Analizom su istraživači zaključili da su mogli nastati dugotrajnim držanjem i sisanjem tvrdih, okruglih predmeta. Kada su taj trag povezali s kemijskom analizom zubnog tkiva, pronašli su ostatke arekolina, glavnog psihoaktivnog spoja koji se nalazi u sjemenu areke.
Ljudi i na Sulawesiju nisu nužno žvakali oraščić na način na koji se betel danas tradicionalno konzumira. Vjerojatnije je da su ga jednostavno dugo držali u ustima i sisali. "Ovo bi mogao biti najraniji dokaz uporabe droge bilo gdje u svijetu", zaključio je voditelj istraživanja Adam Brumm, arheolog sa Sveučilišta Griffith. Ti ljudi živjeli su tisućama godina prije pojave poljoprivrede. Nisu bili pripadnici sjedilačkih zemljoradničkih zajednica, nego lovci i sakupljači koji su se oslanjali na ono što su mogli pronaći u okolišu. To otkriće mijenja dosadašnju sliku o počecima uporabe psihoaktivnih tvari. Dugo se pretpostavljalo da je sustavna uporaba takvih tvari povezana s nastankom poljoprivrede, stalnim naseljima i proizvodnjom hrane. Ljudi su, prema teoriji, tek nakon što su počeli uzgajati biljke imali dovoljno vremena, resursa i znanja da ih počnu koristiti i u druge svrhe, primjerice za proizvodnju alkohola, liječenje ili promjenu svijesti.
Prije nego što uzgajali pšenicu, ječam ili druge kulture, ljudi su već eksperimentirali s biljkama koje su imale fiziološki učinak na organizam. I što je posebno važno, nisu ih nužno koristili samo zbog prehrane.
Betelov oraščić zapravo nije oraščić u botaničkom smislu. Riječ je o sjemenci ploda palme Areca catechu, biljke rasprostranjene u tropskim dijelovima Azije i Pacifika. Danas se najčešće konzumira kao dio tzv. betelovog pripravka, smjese koja može sadržavati komadiće sjemenke palme areke, gašeno vapno i različite druge sastojke. U nekim se krajevima dodaje i duhan. Gašeno vapno ima važnu ulogu jer mijenja kemijske uvjete u ustima i omogućuje brže oslobađanje psihoaktivnih spojeva. Među njima je najvažniji arekolin, tvar koja djeluje na živčani sustav i može izazvati osjećaj budnosti, blagu euforiju i stimulaciju.
Danas betelov pripravak koristi golem broj ljudi, prvenstveno u Aziji i na pacifičkim otocima. CNN navodi da ga konzumira približno jedna od deset osoba u svijetu. Način na koji su ga koristili ljudi iz ledenodobnog Sulawesija vjerojatno je bio drukčiji. Nisu imali gašeno vapno. Umjesto toga, čini se da su uzimali cijele sjemenke i dugo ih držali u ustima. Istraživači su željeli provjeriti je li takva primitivnija metoda uopće mogla proizvesti psihoaktivni učinak. Zato su proveli eksperiment. Cijele su oraščiće stavili u umjetnu slinu, odnosno otopinu koja oponaša kemijske uvjete u ljudskim ustima. Dobivenu tekućinu potom su testirali na posebno pripremljenim stanicama koje su sadržavale ljudske receptore povezane s djelovanjem živčanog sustava. Rezultat je bio pozitivan. Čak i bez vapna, samo dugotrajno držanje cijelog oraščića u ustima moglo je osloboditi dovoljno arekolina da izazove fiziološki učinak. Bio je vjerojatno slabiji od učinka suvremenog betelovog pripravka, ali je ipak mogao utjecati na funkciju mozga. Oraščić je donosio privremeno olakšanje, ali dugoročno štetu.
Oba pronađena pojedinca imala su ozbiljne probleme sa zubima. Duboki žljebovi koje je uzrokovalo dugotrajno držanje tvrdih sjemenki postupno su se širili prema unutrašnjosti zuba. U nekim su slučajevima mogli dosegnuti pulpu, osjetljivi unutarnji dio zuba u kojem se nalaze živci i krvne žile. To je vjerojatno bilo izrazito bolno. Arekolin je mogao ublažiti bol i izazvati utrnulost u ustima. Čovjek je mogao početi sisati areku zato što ga je bolio zub. Oraščić bi privremeno ublažio bol. Ali tvrda sjemenka istodobno bi mehanički oštećivala zube. Što bi više oštećenja nastajalo, bol bi postajala jača, pa bi potreba za novom dozom biljke mogla postajati još veća. "U ovom trenutku sumnjamo da su ti ljudi bili patološki ovisni o isisavanju betelovih oraha kako bi liječili bol u ustima uzrokovanu ovom kulturnom praksom. Zapravo, bili su zarobljeni u začaranom krugu", pojasnio je Brumm za CNN.
Drugim riječima, ono što je počelo kao pokušaj liječenja moglo je postati navika koja je samu bolest pogoršavala. Istraživači zato smatraju da su ljudi možda već u dubokoj prapovijesti razvili obrazac ponašanja koji danas povezujemo s ovisnošću: kratkotrajno olakšanje potiče ponovno uzimanje tvari, iako dugoročne posljedice postaju sve gore. Zaključci ove studije bi mogle otvoriti vrata novim otkrićima. Ako su takvi tragovi sačuvani na zubima jednog čovjeka koji je živio prije 25.000 godina, moguće je da će slične analize pokazati da su ljudi mnogo ranije nego što smo mislili koristili različite biljke, gljive ili druge prirodne tvari radi liječenja, ublažavanja boli, povećanja izdržljivosti ili promjene svijesti.
Arheologinja Sofia Samper Carro s Australskog nacionalnog sveučilišta, koja nije sudjelovala u istraživanju, ocijenila je da novi nalazi pomiču granice dosadašnjih spoznaja za tisuće godina. "Rani dokazi o konzumaciji droge koje ovdje predstavljamo prethode svim dosad objavljenim dokazima za tisuće godina", rekla je za australski ABC.
Istraživači pritom upozoravaju da današnja tradicija žvakanja betela vjerojatno nije nastala odjednom. Moguće je da je upravo drevno sisanje cijelih sjemenki predstavljalo ranu fazu ponašanja koje će se tisućama godina poslije pretvoriti u složeniju kulturnu praksu. Prema jednoj od hipoteza, poljoprivrednici koji su se tijekom kasnijeg razdoblja širili prema otoku Sulawesiju mogli su preuzeti naviku od lokalnih lovaca i sakupljača. Austronеzijski doseljenici potom su možda razvili novu tehniku – žvakanje areke s gašenim vapnom, čime se postiže mnogo snažniji psihoaktivni učinak. Ta se pretpostavka još ne može dokazati, ali pruža zanimljivu sliku kulturnog prijenosa. Jedna skupina ljudi već je poznavala biljku i njezine učinke, a druga je praksu preuzela i tehnološki unaprijedila. Današnja uporaba betela pokazuje koliko dug život mogu imati kulturne navike povezane s biljkama. Betel se i dalje konzumira u brojnim dijelovima južne i jugoistočne Azije te Oceanije, često u društvenim, ritualnim i tradicionalno-medicinskim kontekstima.
Moderna medicina pak upozorava na ozbiljne posljedice. Dugotrajna uporaba betelovih pripravaka povezana je s bolestima usne šupljine i povećanim rizikom od raka usne šupljine. Još prošle godine istraživači su pronašli izravne kemijske dokaze uporabe betela prije oko 4000 godina u brončanodobnoj zajednici u središnjem Tajlandu. Analizom zubnog kamenca pronađeni su spojevi povezani s arekolinom kod jedne žene pokopane na lokalitetu Nong Ratchawat. To je u to vrijeme predstavljalo najstariji izravni biomolekularni dokaz uporabe betela u jugoistočnoj Aziji.
