Donald Trump nije bio na glasačkom listiću, ali malo je američkih predsjednika toliko snažno vezao vlastito ime uz međuizbore kao što je to učinio on. Tražio je od birača da glasuju kao da se odlučuje o njemu, podupirao kandidate, intervenirao u stranačke utrke i uvjeravao Amerikance da bi demokratska pobjeda zemlju odvela u opasnom smjeru. U utorak, 3. studenoga 2026., dobio je odgovor koji će bitno promijeniti posljednje dvije godine njegova predsjedničkog mandata. Demokrati su osvojili kontrolu nad Zastupničkim domom i Senatom, dvama domovima američkog Kongresa. Njihov uspjeh nije ostao ograničen na nekoliko neodlučnih saveznih država. Prodrli su duboko u republikanski teritorij, osvojili senatska mjesta ondje gdje desetljećima nisu pobjeđivali i ugrozili političku računicu na kojoj je Trump gradio svoj povratak na vlast. Kako ističe CNN u analizi izborne noći, demokratski pomak bio je vidljiv gotovo na cijeloj američkoj političkoj karti. Republikanska prednost smanjivala se u ruralnim područjima, a u izbornim okruzima s velikim udjelom latinoameričkog stanovništva nestajao je dio Trumpovih dobitaka iz predsjedničkih izbora 2024. godine.
Možda najupečatljiviji simbol takvog preokreta dolazi iz Teksasa. James Talarico pobijedio je republikanca Kena Paxtona u utrci za Senat, čime je Demokratima donio prvo takvo mjesto u toj državi nakon 38 godina. U Južnoj Karolini pobijedila je Annie Andrews, a demokratski kandidati osvajali su i senatske utrke u Kansasu, Iowi, Ohiju i Sjevernoj Karolini. Riječ je o državama koje pokazuju koliko se izborni rezultat proširio izvan tradicionalnih američkih političkih bojišta. Pobjeda u Kansasu posebno je znakovita: demokrati ondje nisu osvojili mjesto u američkom Senatu još od 1932., u vrijeme Velike depresije. U Ohiju je pobijedio Sherrod Brown, premda je Trump tu državu osvojio na tri uzastopna predsjednička izbora.
Trump se 2024. vratio u Bijelu kuću obećavajući obuzdavanje inflacije, snažniju ekonomiju i bolji životni standard. Dvije godine poslije cijene hrane, goriva i osnovnih životnih potreba postale su jedno od središnjih pitanja birača. Prema izlaznim anketama koje prenosi Reuters, gotovo devet od deset birača navelo je troškove života kao iznimno ili vrlo važan čimbenik svojeg glasanja. Gotovo dvije trećine pripisale su Trumpu odgovornost za visoke cijene, dok je približno tri četvrtine izrazilo nezadovoljstvo ili ljutnju zbog smjera u kojem se zemlja kreće. Ti podaci pokazuju ograničenja republikanske kampanje koja je završnicu izbora pokušala pretvoriti u ideološki obračun. Trump je demokrate prikazivao kao radikale koji će ugroziti američki sustav, ali ekonomsko nezadovoljstvo pokazalo se znatno važnijim za velik dio biračkog tijela. Problem za republikance nije samo činjenica da birači nisu prihvatili njihove poruke. Dublje je pitanje jesu li podcijenili jaz između pokazatelja kojima administracija opisuje vlastite gospodarske rezultate i onoga što građani osjećaju svaki put kada odlaze u trgovinu. Reuters upozorava i na političku cijenu američkih carina te rata s Iranom, koji su dodatno opteretili gospodarsku situaciju. Ekonomsko nezadovoljstvo tako se spojilo sa širim pitanjem povjerenja u predsjednikovu politiku. To je važna pouka i za demokrate. Birači koji su sada kaznili republikance ne moraju automatski ostati uz Demokratsku stranku. Ako gospodarska pitanja ostanu neriješena, nezadovoljstvo se može okrenuti i protiv nove kongresne većine.
Trump prvi put priznao: Rat s Iranom nas je stajao izbore
Donald Trump u izbornoj noći priznao je nešto što je tijekom kampanje nastojao potisnuti u drugi plan: rat protiv Irana imao je svoju političku cijenu. U telefonskom razgovoru za The Wall Street Journal, nakon što su postali jasni razmjeri republikanskih gubitaka, američki predsjednik potvrdio je da je sukob na Bliskom istoku pridonio izbornom porazu njegove stranke. No istodobno je jasno dao do znanja da zbog toga ne žali.
- Iran je bio dio razloga - rekao je Trump, dodajući da bi odluku o pokretanju rata ponovno donio. Prema njegovu tumačenju, najveći problem nisu bile same vojne operacije, nego njihove gospodarske posljedice, prije svega rast cijena nafte i goriva koji je pogodio američka kućanstva.
Upravo se u tome krije jedan od važnijih paradoksa Trumpova drugog mandata. Predsjednik koji je svoju političku popularnost gradio na obećanjima da neće uvlačiti Ameriku u dugotrajne i skupe strane ratove sada se suočava s posljedicama sukoba koji traje već više od osam mjeseci. Američko-izraelski napadi na Iran započeli su 28. veljače, a Trump je tada predviđao znatno kraće trajanje operacije. Rat se, međutim, odužio, dok je zatvaranje odnosno ograničavanje prometa kroz Hormuški tjesnac izazvalo poremećaje na svjetskom energetskom tržištu.
Raspada li se Trumpova pobjednička koalicija?
Jedno od najvećih postignuća Trumpove kampanje 2024. bilo je širenje republikanske potpore izvan tradicionalne konzervativne baze. Osobito je privukao više latinoameričkih birača, mladih i dijela afroameričkih muškaraca. Republikanci su računali da se time dugoročno mijenja američka izborna geografija. Međutim, rezultati međuizbora pokazuju da takva promjena nije nužno trajna. Republikanska potpora među latinoameričkim biračima pala je s približno 46 posto na predsjedničkim izborima 2024. na oko trećinu na međuizborima 2026. Promijenila se i potpora među mlađim biračima te afroameričkim muškarcima. Upravo je Teksas pokazao koliko su te promjene politički značajne. Država koju su republikanci desetljećima smatrali jednom od svojih najpouzdanijih utvrda sada je donijela velike demokratske pobjede, uključujući guvernersku utrku.
No bilo bi preuranjeno zaključiti da je Trumpov politički pokret izgubio dugoročnu potporu. Međuizbori nisu isto što i predsjednički izbori: biračko tijelo razlikuje se po sastavu, odazivu i motivaciji. Trump osobno neće biti kandidat 2028., a republikanci će morati pronaći način kako zadržati birače koje je privukao. Zato će jedno od glavnih pitanja idućih dviju godina biti može li Republikanska stranka očuvati Trumpovu koaliciju bez njega na predsjedničkom glasačkom listiću.
Trump ostaje predsjednik, ali gubi političku slobodu
Osvojivši oba doma Kongresa, demokrati su promijenili odnos snaga u Washingtonu. Dosad su republikanske većine omogućavale Trumpu da velik dio svoje političke agende provodi uz relativno malo otpora zakonodavne vlasti. Sada se otvara razdoblje u kojem će Bijela kuća i Kongres morati pregovarati, ali i međusobno se sukobljavati. Demokrati će moći blokirati zakonske prijedloge koje ne podržavaju, utjecati na savezni proračun, sazivati saslušanja i pokretati istrage o radu administracije. Posebno su važni odbori Zastupničkog doma, koji mogu zahtijevati dokumente i pozivati dužnosnike na svjedočenja.
Pod povećalom bi se mogli naći poslovni odnosi predsjednikove obitelji, odluke o carinama, postupanje saveznih institucija i okolnosti američkog sudjelovanja u ratu protiv Irana. Ipak, pokretanje istrage ne znači automatski i utvrđivanje nepravilnosti ili kaznene odgovornosti. Američki politički sustav istodobno predsjedniku ostavlja snažne instrumente. Trump zadržava pravo veta na zakone, a za njegovo nadglasavanje potrebna je dvotrećinska većina u oba doma Kongresa. Demokratska kontrola Kongresa stoga nije isto što i preuzimanje izvršne vlasti.
Wall Street Journal među mogućim područjima budućih sukoba navodi državni proračun, carine, rat s Iranom i povećanje granice javnog duga. Trump bi tako mogao posljednje dvije godine mandata provesti u institucionalnom sukobu s Kongresom. Za demokrate je to prilika da intenzivnije nadziru predsjedničku administraciju. Ali donosi i politički rizik: ako Washington zapadne u blokadu, dio birača mogao bi odgovornost pripisati objema strankama. Posebnu pozornost zaslužuje demokratsko osvajanje Senata. Za razliku od Zastupničkog doma, čiji se sastav u cijelosti obnavlja svake dvije godine, senatori imaju šestogodišnje mandate. To znači da pobjede ostvarene u studenome 2026. ne određuju samo odnos snaga tijekom preostalog Trumpova mandata. One mijenjaju i polazište za predsjedničke izbore 2028., ali i za prve godine sljedeće administracije. U komentaru za Wall Street Journal Kyle Peterson upravo zato ističe dugoročnu važnost republikanskih gubitaka. Upozorava da bi budući odnos snaga mogao ponovno otvoriti pitanje senatskog filibustera, proceduralnog mehanizma zbog kojeg je za donošenje mnogih zakona u pravilu potrebno 60 glasova, a ne samo obična većina.
Ako bi buduća senatska većina promijenila ta pravila, otvorio bi se prostor za znatno opsežnije zakonodavne promjene. Rasprava bi mogla zahvatiti poreznu politiku, socijalne programe, regulaciju gospodarstva, ali i dugogodišnje demokratske prijedloge o promjenama vezanima uz Vrhovni sud. Takve promjene zahtijevale bi političku suglasnost unutar stranke, a svako zadiranje u strukturu Vrhovnog suda otvorilo bi i dodatna ustavna te zakonodavna pitanja. Peterson također upozorava na senatsku kartu 2028., kada će se republikanci morati ponovno natjecati u državama poput Sjeverne Karoline, Wisconsina, Iowe i Aljaske, dok će demokrati braniti mjesta, među ostalima, u Ohiju, Georgiji, Arizoni i Pennsylvaniji. Šestogodišnji mandati omogućuju da sadašnja promjena političke ravnoteže utječe na zakonodavnu vlast i nakon završetka Trumpova predsjedništva.
Tko će naslijediti Trumpa
Međuizbori nisu samo odredili odnos stranaka u Kongresu. Dali su i prve konkretnije naznake političke snage nekih mogućih predsjedničkih kandidata 2028. CNN u svojoj izbornoj analizi posebno izdvaja guvernere J. B. Pritzkera iz Illinoisa i Josha Shapira iz Pennsylvanije, koji su osvojili nove mandate. Njihovi rezultati mogu imati važnu ulogu u budućim unutarstranačkim raspravama o demokratskom kandidatu za Bijelu kuću. Pozornost privlači i senator Jon Ossoff iz Georgije, čija je uvjerljiva pobjeda dodatno povećala zanimanje za njegovu političku budućnost, iako je ranije odbacivao nagađanja o predsjedničkoj kandidaturi.
Demokratska stranka pritom još nema jedinstven odgovor na pitanje vlastitog političkog smjera. Rezultati otvaraju prostor i umjerenim kandidatima, koji žele privući politički centar, i progresivnijim političarima, koji zagovaraju snažnije gospodarske i društvene reforme. Za republikance je izazov drukčiji. Trump, prema američkom Ustavu, nakon dva predsjednička mandata ne može ponovno biti izabran. Njegov nasljednik morat će pokušati sačuvati politički pokret koji je Trump izgradio, ali i odgovoriti na nezadovoljstvo koje se pojavilo među biračima 2026. Pitanje nasljedstva zato će se postupno pretvarati u raspravu o budućnosti Republikanske stranke: koliko će njezin program ostati vezan uz Trumpovu osobnost, a koliko će se pokušati prilagoditi biračima koji su joj sada uskratili potporu.
Zašto Europa ne mora biti zadovoljna Trumpovim porazom
Za europske prijestolnice ishod američkih međuizbora otvara posebno složenu situaciju. Demokratski Kongres mogao bi predstavljati snažniju protutežu Trumpovoj politici, ali to ne znači automatski i povratak stabilnijim transatlantskim odnosima. Predsjednik SAD-a ima znatne ovlasti u vanjskoj politici, od diplomatskih pregovora i vojnih odluka do provedbe trgovinskih mjera u okviru postojećih zakonskih ovlasti. Kongres može utjecati na financiranje, zakone i nadzor, ali ne može jednostavno preuzeti predsjednikovu ulogu.
Zbog toga u europskim diplomatskim krugovima postoji zabrinutost da bi Trump, suočen s većim ograničenjima na domaćoj političkoj sceni, više pozornosti mogao posvetiti vanjskoj politici. To je jedna od mogućnosti na koje je upozoravao Politico u svojim analizama uoči izbora. Pet NATO-ovih diplomata izrazilo je bojazan od dodatnog pritiska na savez, uključujući mogućnost smanjivanja američke vojne prisutnosti u Europi ili ograničavanja pojedinih oblika pomoći Ukrajini. Riječ je o diplomatskim procjenama rizika, a ne o najavljenim odlukama Bijele kuće.
Za europske vlade iz toga proizlazi nekoliko važnih pitanja. Hoće li demokratski Kongres pokušati osigurati stabilnije financiranje američke pomoći Ukrajini? Hoće li uspjeti ograničiti pojedine trgovinske mjere koje pogađaju europske izvoznike? Hoće li Trump nastaviti zahtijevati veće europske vojne izdatke i drukčiju raspodjelu tereta unutar NATO-a? I može li politički sukob u Washingtonu usporiti donošenje odluka koje su ključne za europsku sigurnost?
Analitičari i europski dužnosnici upozoravaju da bi Europa trebala nastaviti smanjivati stratešku ovisnost o SAD-u, neovisno o tome koja stranka kontrolira američki Kongres. To se osobito odnosi na obranu, sigurnost, industriju i trgovinu. Europski problem, dakle, nije samo Trump. Riječ je o dubljoj promjeni američke politike, u kojoj se sve više propituju dosadašnja očekivanja o američkoj ulozi u međunarodnoj sigurnosti, globalnoj trgovini i odnosima sa saveznicima. Demokratska pobjeda u Kongresu mijenja pregovaračku poziciju Europe, ali ne uklanja te neizvjesnosti.
*Uz pomoć AI
