'Tuđman ne bi dao da NATO avioni preko Hrvatske idu na Srbiju. Prevario ga je Granić'

Tko god je telefonski razgovarao s Matom Granićem, zna da taj političar u pravilnim, kompulzivnim ciklusima, ponavlja jednu jedinu riječ – “halo”. Podrijetlo i motivi za korištenje te poštapalice nisu sasvim jasni, no u novinarskim krugovima kruži legenda prema kojoj je Granić koristi zato što se uređaji za tajnu kontrolu telefonskih razgovora (TKTR) automatski uključuju na riječ “halo”, pa ih se, učestalim korištenjem, “zblesira”. Bog te pita je li to tako, ali drugi čovjek visoke obavještajne kulture, William Bill Montgomery, ostavio je zanimljiv zapis o Granićevim sigurnosnim mjerama. “Jedan od mojih prvih službenih sastanaka bio je s ministrom vanjskih poslova, Matom Granićem”, piše Montgomery u memoarima. “Stigao sam sa svojim zamjenikom u njegov ogroman ured, nakon čega smo razmijenili nekoliko pristojnih riječi. Kad smo svi ustali da odemo, primio me za ruku kraj otvorenih vrata i rekao mi da ostanem s njim još nekoliko minuta. Bili smo sami u toj sobi, a on me odveo u daleki kut i šapnuo: ‘Sve je u redu’, pokazujući na strop i zidove. Govorio je tako tiho da ga je bilo vrlo teško razumjeti. Uglavnom, rekao je da, ako želimo voditi bilo kakve razgovore u budućnosti, moramo to učiniti u parku ispred, koji je odvajao naše veleposlanstvo od zgrade ministarstva. Rekao sam da razumijem i od tada smo se tako sastajali...”

Prepredeni Granić znao je povlačiti poteze na svoju ruku, bez Tuđmanova znanja. Upravo je ovaj ministar vanjskih poslova, zanimljivim manevrom, omogućio jednostavnije bombardiranje Srbije, o čemu Montgomery piše detaljno. “Moja omiljena priča o Mati Graniću odnosila se na naše bombardiranje Srbije zbog problema s Kosovom. Svi su znali da će do bombardiranja doći. Kad se to dogodilo jedne noći, sljedećeg jutra oko sedam sati dobio sam poziv kući. Pozvan sam da odmah dođem u Ministarstvo vanjskih poslova. Bio je to privatni sastanak s Matom. Na stolu je ležao velik broj papira, na koje je on pokazao i rekao: ‘Ovo su pojedinačna izvješća o preko stotinu kršenja našeg zračnog prostora od strane vaših aviona koji bombardiraju Srbiju. Ovaj sastanak koji sad imamo održan je JUČER - jesam li u pravu kad kažem da me samo tražite dopuštenje da vaši avioni prelete naš teritorij?’ Dao sam odgovarajući odgovor: ‘da’. Na to je rekao: ‘Imate dopuštenje’.”

Mate Granić zatim je otišao na sastanak s Tuđmanom i drugim visokim dužnosnicima. Kad je obavijestio Tuđmana da je na vrijeme konzultiran i da je dao dopuštenje, Tuđman je pobjesnio jer je Granić to učinio bez njegova znanja. “Granić je izveo cijelu ovu šaradu jer je dobro znao da bi Tuđman mogao odbiti dati dopuštenje. Tuđmanov odnos s Miloševićem bio je čudan. Između njih je postojala neka vrsta odnosa ili razumijevanja, zbog čega Tuđman nikad nije po imenu kritizirao Miloševića, unatoč brutalnom ratu koji je upravo završio između Srbije i Hrvatske. U osnovi, Granić je sam preuzeo udarce kako ne bi ugrozio odnose s nama. Zbog toga, ali i zbog njegove ukupne bliskosti Zapadu i SAD-u, ekstremno desno krilo HDZ-a nije ga voljelo niti mu je vjerovalo. Ali bio je popularan u široj javnosti”, piše bivši veleposlanik.

Montgomery je ispisao i zanimljivu, vrlo pohvalnu ocjenu Tuđmanova ministra obrane Gojka Šuška. U toj je ulozi uspio razviti hrvatsku vojsku doslovno ni iz čega u snagu sposobnu ne samo odoljeti srpskom napadu nego i vratiti teritorije izgubljene na početku rata. “Njegova je vizija vojske”, piše Montgomery, “…bila slična američkom konceptu taktike i organizacije. Uz odobrenje američke vlade, Šušak je s američkom tvrtkom Military Professional Resources (MPRI), koju vode istaknuti umirovljeni časnici američke vojske, dogovorio obuku hrvatskih snaga. Programi obuke uspostavljeni su za svaki čin, od vojnika do generala. Sjedinjene Države također imaju program koji osigurava financiranje za jednu osobu iz različitih zemalja za pohađanje svake od naših četverogodišnjih vojnih škola: West Point (pješaštvo), Annapolis (mornarica), Američka zrakoplovna akademija i Akademija obalne straže. Tijekom mojeg boravka u Hrvatskoj ona je vlastitim sredstvima poslala gotovo najviše, 16 pojedinaca, u sve te institucije. Taj je broj bio veći od broja poslanih iz bilo koje druge zemlje u svijetu. Tijekom ratova na Balkanu Šušak je vrlo dobro i blisko surađivao s našom vojskom, što je značilo razmjenu obavještajnih podataka i zračnih snimaka srpskih položaja u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Iako je Tuđman vodio političku kampanju za neovisnost i bio predsjednik zemlje, upravo je Šušak doveo do opstanka i uspjeha te kampanje. Ali istina je i da su i Tuđman i Šušak čvrsto vjerovali da Hercegovina treba postati dio Hrvatske i nikad nisu prestali raditi na tome. To nam je znalo stvarati probleme tijekom rata, pa čak i nakon rata, dok smo pokušavali izgraditi jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Šušak i njegov tim marljivo su radili na razdvajanju Hrvata u toj zemlji. Šušak je rođen u Širokom Brijegu, u Hercegovini, i tamo mu je spomenik. Postojala je i poznata anegdota da su na početku rata Tuđman i Milošević ono što su jednostavno nazivali ‘Bosnom’ podijelili na dio za Srbiju i dio za Hrvatsku na papirnatom ubrusu. Dakle, unatoč Daytonskom sporazumu, i dalje su duboko vjerovali u takvu podjelu. Ovo je važno za nas jer smo snažno zagovarali poštovanje Daytonskog sporazuma, dok ga je, kako sam već napisao, Hrvatska stalno kršila jednostranim slanjem vojnih buldožera, kamiona i novca za razvoj infrastrukture u korist bosanskih Hrvata. Cilj je bio držati se ideje o aneksiji Hercegovine. Šušku je dijagnosticiran rak pluća početkom 1996. godine, a od tada je liječen do smrti, u svibnju 1998., kad sam stigao u Hrvatsku. Zato nismo imali puno vremena za komunikaciju, a ono o čemu smo razgovarali bilo je gotovo potpuno o Daytonskom sporazumu i Bosni i Hercegovini. Iako je bio čvrst u svojim uvjerenjima, bio je spreman na kompromise o nekim pitanjima. Posljednji put sam ga vidio također u Bosni i Hercegovini, u bolnici. U travnju mu se bolest pogoršala, ali nikad nije odustao od svoje pozicije ministra, i dalje je odlučivao o gotovo svemu…”

U kolovozu je državna tajnica Madeleine Albright posjetila Hrvatsku. Sastala se s oporbenim strankama i s neovisnim medijima, što se HDZ-u nije svidjelo, a dolazilo je u nezgodan tren, prije sastanka s Tuđmanom. “Naravno, zamoljen sam da je pratim na taj sastanak, ali trebao sam doći pola sata ranije u njezin hotelski smještaj kako bih je informirao o slijedu događaja. Stigao sam u hotel, ali je brifing odgođen jer se, prije nego što se posvetila meni, morala pozabaviti svim najavama State Departmenta o događajima diljem svijeta. Na kraju sam imao samo pet minuta, a morao sam smisliti što ću reći u tako kratkom vremenu. Rekao sam joj da se može osloniti samo na primjedbe koje izgovori. Jer, kad završi, Tuđman će početi svoj rutinski govor i više neće biti prilike da predstavi bilo što drugo. Zato sam joj naglasio da odmah treba predstaviti svoje glavne poruke…”

“Tad je došao najgori spoj u mom životu. Sve se odvijalo točno onako kako sam predvidio. Ali nikad nisam vidio tako mučan nastup od jedne od naših glavnih visokoprofiliranih osoba. Pred njom je bila velika hrpa karata, koje je pripremio njezin tim u Washingtonu, na sve moguće teme i bez posebnog redoslijeda. Spustila je pogled i, jednu po jednu, monotono ih je čitala. Sve je trebalo prevesti. Nastavljala je i nastavljala. Vidio sam da Tuđman postaje sve nestrpljiviji, ali ona nije stala, bez ikakve promjene u tonu. Konačno, nakon trideset minuta koje su se činile kao dva dana, došla je do svoje posljednje teme. U osnovi, trebao je samo reći da je povećanje transparentnosti u vojsci dobra stvar. Umjesto toga, rekla je: ‘Mi podržavamo politiku ministra obrane’. Tuđman je udario šakom o stol i uzviknuo: ‘Hebrang ne vodi nikakvu politiku, ja sam predsjednik i ja određujem politiku!’ Znao sam dvije stvari: prva je bila da je sastanak bio katastrofa, a druga da će Hebrang vrlo brzo izgubiti posao. Zapravo, dao je ostavku nakon ukupno 162 dana na dužnosti.”

Većina Montgomeryjevih tadašnjih kontakata s ministrima bila je normalna i produktivna. “Postojala je skupina novinara koji su osnovali organizaciju Forum 21, koja bi se zalagala za veću neovisnost medija. Postojala je i neovisna radiopostaja Radio 101, koja je dugi niz godina emitirala program unatoč problemima i napadima HDZ-a. Drugim riječima, bila je to složena situacija, ali s divnim prilikama za aktivno veleposlanstvo poput našeg da se angažira i razvija Hrvatsku u smjeru budućnosti unutar EU i NATO-a. Čini se da su sve stranke, bez obzira koju stranku podržavaju, željele nešto takvo. Jedino pravo pitanje bilo je jesu li HDZ i Tuđman bili spremni usvojiti daleko demokratskije prakse kako bi opisani pokret bio moguć ili će nastaviti s autoritarnim stilom kako bi ostali na vlasti”, piše bivši ambasador, koji je “uredovao” u Bugarskoj, Srbiji, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. “Mediji su, kad sam stigao, bili vrlo zanimljivi. Vlada kojom je dominirao HDZ kontrolirala je glavne televizijske kanale, organizaciju Tisak, koja distribuira sve novine i časopise, i izdavača koji objavljuje sve novine. Također, imala je učinkovitu taktiku podnošenja skupih tužbi protiv neovisnih medija i pojedinačnih novinara koji su pisali članke koji im se nisu sviđali. Nadali su se da će te tužbe ili prisiliti medije na ‘autocenzuru’ ili ih dovesti u bankrot zbog visokih troškova obrane ili kazni ako sud presudi protiv medija.

Unatoč tim velikim izazovima, neovisni mediji bili su živi i dinamični. Grupa novinara s HRT-a, glavnog državnog medija, osnovala je spomenutu organizaciju Forum 21. Novine pod nazivom Feral Tribune bile su potpuno protiv HDZ-a. Radio 101 bio je pod stalnim napadima zbog svojih neovisnih stavova, ali je nastavio s radom. Neposredno prije mojeg dolaska na glavnom zagrebačkom trgu održan je masovni prosvjed u znak podrške ovom radiju. Pokrenut je i Jutarnji list, koji je također bio neovisan. Takav je bio i Novi list iz Rijeke. Tjednik Nacional, zahvaljujući svojim zanimljivim člancima i komentarima, od tabloida se pretvorio u cijenjene novine. Jedan od mojih glavnih zadataka bio je pojedinačno se sastati s predstavnicima svih tih medija i obećati im našu podršku. To je uključivalo sudjelovanje na događaju koji je organizirao Sindikat hrvatskih novinara, a koji je bio široko medijski popraćen. Na tom događaju istaknuo sam da je američko veleposlanstvo osnovalo fond koji će pokrivati sudske troškove svojih članova. Ova udruga osnovala bi odbor koji bi utvrdio jesu li neke tužbe koje je podnijela HDZ-ova vlada neutemeljene te bi u tom slučaju financirala obranu novinara. To je donekle obeshrabrilo HDZ i njegovu praksu protiv neovisnog novinarstva. Naravno, nisu nimalo blagonaklono gledali na ovaj potez. Iako smo podržavali sve neovisne medije, samo sam s nekolicinom njih razvio bliži osobni odnos.”

Zanimljiva su i zapažanja iz Bosne.

“Daytonski sporazum zadržao je jednu državu - Bosnu i Hercegovinu. To je bilo nužno u očima Bošnjaka. Ali stvorena su dva različita entiteta. Prvi od njih, Republika Srpska, uglavnom pokriva teritorije koje su Srbi okupirali tijekom rata. Drugi entitet, Federacija, sastoji se od Hrvata i bosanskih Muslimana, koji se sad nazivaju Bošnjaci. Nastavio se uspostavom deset različitih ‘kantona’ u Federaciji, kao i Predsjedništva Bosne i Hercegovine, s po jednim predstavnikom iz svake etničke skupine, koji se rotiraju na formalnoj poziciji ‘predsjednika’. Ako vas ovo zbunjuje, samo zamislite da pokušavate to provesti. Rat u Bosni počeo je srpskom agresijom na Bošnjake i Hrvate, a kasnije je izbio sukob između Bošnjaka, koji su nasilno protjerani sa svojih područja, i Hrvata, kojima je bilo neprihvatljivo da bošnjačke izbjeglice preplavljuju ‘njihova’ područja. Kako bi zaustavili te štetne unutarnje sukobe, naši pregovarači su ih nagovorili da prihvate ideju ‘federacije’ vlasti. To ih je uspjelo spriječiti da se međusobno bore do kraja rata. Pitanje je zašto u Daytonu nismo stvorili tri entiteta nego samo dva. Zašto zadržati Federaciju ovakvom ako ima puno više Bošnjaka nego Hrvata? Nemam dobar odgovor na to. Nisam bio u Daytonu i ne znam kako su tad razmišljali. Pretpostavljam da je postojala zabrinutost zbog stvaranja čisto muslimanskog entiteta i da je bilo teško podijeliti teritorij Federacije između Bošnjaka i Hrvata. Pokušaj provedbe takvog nečega bio bi kontroverzan i moguće bi uništio cijeli sporazum. Dvije etničke skupine bile su jednostavno previše izmiješane u mnogim područjima”

“Treba spomenuti još jednu važnu stvar. Tijekom borbi Hrvati su osnovali vlastitu Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Mnogi Hrvati se još nadaju neovisnoj republici uz te granice. Iako se Hercegovina spominjala kao regija prije tisuću godina, nikad nije bila zasebna država nego dio rimske, osmanske, dalmatinske ili sandžačke povijesti ove regije. Ali budući da su Hrvati sad tamo brojčano dominantni, nema sumnje da su predsjednik Tuđman, Gojko Šušak i mnogi Hrvati iz te regije željeli da ona postane dio Hrvatske, dok se tamošnji Hrvati svakako više osjećaju dijelom nje nego Bosne. To je bilo razumljivo, ali je otežalo uspostavljanje bilo kakve jedinstvene vlasti u samoj Bosni.”

“Još jedan ključni trenutak za Bosnu dogodio se početkom 1996. godine, što sam vidio u Sarajevu. Daytonski sporazum dao je Federaciji kontrolu nad pet općina u kojima su živjeli Srbi - Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Ilidža i Grbavica. Postoji anegdota da je, kad su se ta područja spomenula pred kraj daytonskih pregovora, Milošević navodno nešto usputno rekao: ‘Uzmite ta područja, zaslužujete ih’. Bilo to istina ili ne, kako se datum prijenosa vlasti nad tim mjestima sve više približavao, vodstvo bosanskih Srba odlučilo je da svi tamošnji Srbi trebaju otići. Koristili su prijetnje i zastrašivanje kako bi potaknuli i na kraju proveli potpuni odlazak iz svojih mjesta. Također su koristili radioemisije, megafone, paravojne snage, pa čak i paljenje stambenih zgrada, kako bi prisilili ljude na iseljavanje. Zbog toga su 62.000 Srba napustile Sarajevo i temeljno promijenile grad koji je desetljećima bio multietnički, a zatim postao bošnjački. Gledali smo kako se to događa. Vjerojatno zbog našeg inzistiranja, Izetbegović je neuvjerljivo izjavio da se nitko ne smije iseliti. Malo tko je u to vjerovao. Također, imali smo tisuće mirovnjaka čiji je cilj bio spriječiti nasilje. Ali volja vodstva bosanskih Srba, a vjerojatno i strah tamošnjih Srba od poslijeratnih odmazdi, nadvladala je naše prigovore i molbe. Sve je to zakompliciralo raseljavanje i u drugim dijelovima Bosne budući da su srpske izbjeglice odlazile ili u izbjeglička naselja u Srbiji (gdje su postale nepokolebljiva nacionalistička snaga) ili u domove drugdje u Bosni, poput Brčkog, Bratunca ili Srebrenice. Ta strašna odluka bila je velik udarac stvaranju mirne, multietničke zemlje kojoj smo se nadali.”