Drugi svjetski rat je gotov, ali Prvi svjetski rat još nije završio, takvom anegdotom koju je nedavno čuo od visokog državnog dužnosnika Turske, počeo je svoju analizu za Guardian Ivan Krastev. Ugledni analitičar iz Bugarske objašnjava da ga sličan komentar ništa više ne bi iznenadio niti da ga je čuo u Moskvi, Kijevu ili na Balkanu. Sve u svjetlu destabilizacije europskog kontinenta preko država na Balkanu.
"Jedino mjesto na kojem to nikako ne bi bilo moguće čuti, jest Bruxelles. I to zato što je EU još uvijek nespremna za život u svijetu u kojem se geopolitika vratila u velikom stilu, u kojem su vlade, kao i veliki dio javnosti, još uvijek opsjednute granicama i teritorijima i naginju tome da uspjeh manje mjere ekonomskim razvojem, a više nacionalnim ponosom. Točno to događa se na zapadnom Balkanu gdje je na ozbiljnu kušnju stavljena sposobnost EU-a da razmišlja i djeluje kao geopolitički igrač.
Početkom mjeseca (veljača 2018.) EU je predstavila svoju novu strategiju za Balkan. Proglašeni cilj je poticanje reformi u Srbiji, Crnoj Gori, BiH, Kosovu, Makedoniji i Albaniji, na takan način da se obnavljaju njihove mogućnosti za EU članstvom. Nemalo je čudo da su se briselske institucije toliko ohrabrile da ponovno obećavaju članstvo u EU u trenutku kad je većina zemalja EU-a zahvačena desničarskim populističkim valom.
Jedna šala s Balkana najbolje opisuje raspoloženje tamošnjih naroda koji osjećaju da su ostavljeni na čekanju predugo: kad je riječ o članstvu u EU, razlika između pesimista i optimista je u tome što optimisti vjeruju da će Turska u članstvo ući kad Albanija bude predsjedavala EU-om, dok pesimisti vjeruju da će Albanija postati članicom za vrijeme predsjednikovanja Turske. Što znači – nikada. Bruxelles je ispravno postupio kad je razjasnio da staus quo nije održiv.
Ali bez ikakvih konkretnih poteza poslije toga, takav proglas riskira da dovede do nestabilnosti u toj regiji. EU bi se najviše trebao plašiti ponavljanja ukrajinskog scenarija u kojem podrška neke nacionalne vlade europskim perspektivama izaziva reakciju kod protivnika proširenja, čitaj kod Rusije, umjesto što bi se europske vlade angažirale na takvom projektu. Mnogi faktori doveli su do toga da je Balkan opet postao top tema, među ostalim i izbjeglička kriza koja je duboko uzdrmala regiju.
Zamah prema daljnjoj integraciji opet raste nakon razdoblja u kojem je EU slovila za organizaciju koja je davala malo novca, a s mnogo uvjeta. Jedan ohrabrujući razvoj događaja, mada slabo primijećen, nedavna je ratifikacija sporazuma o prijateljstvu između Bugarske i Makedonije, dvije zemlje čiji su odnosi dugo vremena bili opterećeni, primjerice ponajviše pitanjima manjina. No, kako su obje prihvatile ovaj korak naprijed, pokazale su da je vrijeme da potraže rješenja za neka od regionalnih problematičnih pitanja.
Međutim, da bi EU uspjela u svom nastojanju da promijeni Balkan, morat će biti svjesna utjecaja geopolitičkih promjena koje su se ovdje dogodile. 2003. godine, dok je EU po prvi put na Balkanu obećavala članstvo, činilo se da nema puno mjesta za sumnju da će budućnost tih zemalja doista biti europska. Rusija je na Balkan gledala prvenstveno kao na tranzitno područje za svoj izvoz energenata prema zapadnim europskim tržištima.
Ambicija Moskve tada bila je da očuva određeni stupanj utjecaja, ne da se ovdje natječe protiv Bruxellesa. Prije 15 godina Turska je bila vrlo entuzijastična u vezi pristupanja EU. Posljedično je svoje balkanske politike tako oblikovala da pokaže Europi vlastitu stratešku vrijednost. U to vrijeme na Balkanu nitko nije spominjao Kinu. Danas je, međutim, geopolitičko natjecanje u punoj snazi. Kina ove godine pokušava postati najveći investitor u Srbiju.
Planovi o izgradnji brze željezničke pruge između luke Pirej u Grčkoj i Budimpešte preko Beograda od ogromne su vrijednosti za Kinu koja provodi svoj projekt "jedan pojas, jedna cesta" o trgovačkoj trasi između Azije i Europe. Kina se, doduše, doista nada da će zapadni Balkan na kraju postati dijelom jedinstvenog europskog tržišta, ali istodobno ne žuri svoje infrastrukturne projekte prilagoditi zakonima EU-a. To izaziva niz pitanja.
Bi li EU trebala tražiti od zapadnobalkanskh zemalja da njene trgovačke zakone uvode sad ili kasnije? Je li EU spremna ponuditi naknadu onim zemljama koje bi izgubile kineske investicije ukoliko bi im se to dogodilo zbog europskih integracija? Promijenio se i pristup Rusije. Bruxelles više ne mora imati špijuna u Kremlju za doznati da će Moskva učiniti sve kako bi spriječila Makedoniju da uđe u NATO. Ne čak niti zbog strateškog značenja koliko zbog simboličke vrijednosti toga.
A kreatori politike EU-a morali bi biti svjesni i toga da, u slučaju da spor između Grčke i Makedonije (oko imena) nisu uspjeli riješiti prije samita o zapadnom Balkanu u svibnju, to bi predstavljalo dvostruki poraz: makedonske ambicije bile bi uništene, a briselski pokušaji da se EU na Balkanu uzima za ozbiljno, sasvim bi se urušili. Balkanska regija je ono preko čega Rusija može raditi na destabilizaciji EU-a uz vrlo malu političku cijenu, kao i u smislu financijskih sredstava, te u smislu konfrontacije s SAD-om.
Zato je sada na europskoj diplomaciji da uvjeri Moskvu da podizanje napetosti na Balkanu nije u njenom najboljem interesu. Je li EU spremna za to? A tu je i Turska, zemlja čiji su odnosi s EU-om na povijesnom dnu. Još uvijek je nejasno kako će Recep Tayyip Erdogan odigrati svoje karte na Balkanu.
Dok Ankara nastoji graditi svoj utjecaj u regiji preko muslimanskih zajednica, Moskva koristi svoju vlastitu polugu preko pravoslavnih kršćana. Bi li Rusija i Turska možda mogle koordinirati svoje politike onako kako su to pokušale napraviti u Siriji? Ako se EU ne probudi dovoljno brzo za te nove geopolitičke stvarnosti, propast će njena stragija za zapadni Balkan.
