U nekim su to gradovima tornjevi, neboderi, slavoluci ili mostovi - reprezentativni elementi, orijentiri u prostoru, identitet u jednoj slici. Pitanje prepoznatljivosti i identiteta Zagreba otvara višestruke rasprave, pogotovo unazad nekoliko godina i uslijed uzastopne degradacije urbanističkog i graditeljskog nasljeđa, no jedno je sigurno: ono što čini grad jedinstvenim nije neko ambiciozno arhitektonsko ostvarenje, ništa što se mjeri u stotinama metara visine (pa čak ni novopostavljena skela oko zvonika Katedrale) niti je objekt ikakve izravne spomeničke vrijednosti. Ono najvrednije u Zagrebu je njegova najpoznatija praznina. Naš "Gustave Eiffel" tako bi bio Milan Lenuci, često istaknut kao glavni autor parkovnog poteza Zelene, odnosno Lenucijeve potkove u središtu glavnoga grada, jedinstvenog urbanističkog ostvarenja visokog historicizma. Uređenje parkova Donjega grada započinje urbanističkim i hortikulturnim rješenjem današnjeg Trga Nikole Šubića Zrinskog - Zrinjevca, koji je kao perivoj prvi put otvoren građanima 16. lipnja 1873. godine. 150 godina kasnije i dalje je ono najbolje od Zagreba. Prva zagrebačka razglednica, okosnica donjogradskog života, mjesto okupljanja, zeleno utočište u svakako preizgrađenom gradu, korak bliže srednjoeuropskom dojmu kojemu toliko težimo - podsjetnik na to što nam je grad nekad bio i što je ipak mogao biti.
Početak 19. stoljeća početak je i izgradnje Zagreba, njegova širenja i stvaranja grada u punom smislu. Uređuje se i parcelira tad Ilica, odlučuje se izmještanje stočnog sajma s Harmice kako bi se na tome mjestu formirao Trg Tridesetnice (kasnije Trg Republike, odnosno bana Jelačića) i novim sajmištem postaje neizgrađeni prostor između Gajeve (Bolničke) i Petrinjske ulice. Izgradnja vojarne u Petrinjskoj najavljuje i daljnju izgradnju rubnih ulica Sajmišta, koja se do sredine stoljeća još odvija polako, gradnjom pojedinačnih zgrada na novoplaniranim parcelama. Građani upućuju molbu za izgradnjom zdenca na trgu ispred vojarne, šalju peticiju uz obrazloženje kako je njegovo postojanje nužno na prostoru trgovanja i okupljanja. I grad naručuje kopanje bunara i izgradnju zdenca. Pravo na vodu u javnom prostoru postojano je 1827. godine. Područje današnjeg Donjega grada ipak je i dalje više ruralno-ladanjskog karaktera, među malobrojnom izgradnjom su oranice, livade i vrtovi, uz njih nalaze se točionice i krčme, nerijetko i stihijski izgrađeni privatni objekti. Sredinom 1850-ih godina, u Petrinjskoj se ulici zemljište sjeverno od vojarne namjenjuje izgradnji ženske kaznionice. Zrinjevac je dakle, još uvijek periferija, začelje kaznionice i vojarne, svakog četvrtka moglo se tamo razmjenjivati drvo, ugljen, žitarice, krumpir, pekarske proizvode i rakiju; jednom godišnje stoku. Godine 1864. potreba za urbanizacijom dovodi do odluke za uređenjem Novog trga i okolnih ulica te potpunim izmještanjem ikakvih sajmišta s Trga bana Jelačića. Stanari Donjega grada pozdravljaju ideju, aktivno sudjeluju u uređenju i izgradnji ulica, cijena zemljišta znatno raste, one livade i oranice postaju pravilne, izdužene parcele uz buduće gradske ulice. Jedan od prijedloga za Novi trg iz 1860-ih godina u središte mu postavlja tržnicu, a rubno crkvu, uz nju sjemenište i zgradu Glazbenog zavoda. Plan nasreću nije proveden i mogućnost da se Zagreb približi europskoj gradogradnji još neko vrijeme preostaje.
U tome ključnu ulogu ima smještaj državnih institucija, s naglaskom na zgradu Akademije arhitekta Friedricha von Schmidta iz 1877. godine. Vizija jedinstvenog parkovnog poteza tako već postoji, iako bez cjelovitog plana, u trenutku kad Milan Lenuci postaje predstojnikom Građevnog ureda Gradskog poglavarstva, preuzima je te naposljetku i realizira. Rođeni Karlovčanin, školovan u Grazu, djeluje u Zagrebu kao gradski inženjer, kad između ostalog izrađuje nacrte i planove modularnih stuba iz drveta i čelika, upravo onih kojima se i danas moguće uspeti iz Donjega prema Gornjem gradu. Naizgled malena intervencija pretvorila je uske prolaze i zakutke u vrijedne gradske prostore. Pješačka je komunikacija ipak ono što čini ugodnim. Autor je i urbanističkih planova sjevernog Zagreba, onih često romantiziranih poteza ulica Tuškanac, Pantovčak, Jurjevskog šetališta, Nazorove, Vrhovca... Upravo je njegovom zaslugom načinjen i onaj iskorak na zapad, kad je provedena preobrazba "novog sajmišta" u trg uz koji će uskoro Fellner i Helmer izgraditi zgradu kazališta (iako su prvi Lenucijevi crteži prikazivali također perivoj). I dok se u okolnim ulicama kontrolirano grade građanske kuće, najamne zgrade, škole i učenički domovi, prostor između ostaje kontrolirano neizgrađen. Budući kazališni trg i Zrinjevac spajaju se tim potezom koji drži grad na okupu: danas ga uz dva trga čine i Marulićev te Mažuranićev trg, Botanički vrt, Trg Ante Starčevića pred kasnije izgrađenom Esplanadom, Trg kralja Tomislava i naposljetku Strossmeyerov trg uz zgradu Akademije.
Važno je napomenuti kako sagledavanje središnjega gradskog prostora za Lenucija ne staje na rubovima perivojnog poteza, nego prelazi preko željezničke pruge, prema tad još neurbaniziranom južnom dijelu grada, gdje uz kolodvorsku zgradu predviđa nikad izvedeni Južni perivoj, smatrajući ga integralnim dijelom središnjega gradskog prostora.
I možda je znakovito upravo to što ključna figura zagrebačkog urbanizma nije bio vizionar, nego onaj koji je utopijska nastojanja epohe znao objediniti i naposljetku provesti. Još značajnije je, rekla bih, što vrhunac zagrebačke arhitekture čini upravo njezino odsustvo. Činjenica je to koje se vrijedi sjetiti, kad osvijestimo da u više od stotinu godina u gradu nije uređen ni jedan park koji bi imalo parirao Potkovi, a nije izgradnja baš stala u historicizmu i secesiji. Prošlo, 20. stoljeće ponudilo je neosporno važna arhitektonska ostvarenja, no tek jedan cjelovito proveden perivojni zahvat sportsko-rekreacijskog centra na Jarunu. Bundek se gotovo može i preskočiti. Godinama postoji inicijativa (i potreba) za Plavom potkovom u Novom Zagrebu - radi se o znatno većim parkovnim površinama novozagrebačkih naselja Trnsko, Siget, Sopot i Središće, koja bi se pametnom intervencijom mogla uvezati u takav potez, suvremenu presliku povijesnoga grada. No Zagreb se ionako širi daleko i od te nekadašnje periferije, nova naselja okrenuta su livadama, ali perivojno uređenje uporno se ignorira. Dok smo u 19. stoljeću ne samo pratili europske urbanističke tendencije, nego i prednjačili u njima, danas se čini da se od toga nismo gotovo ni odmaknuli. Svijest o klimatskim promjenama, ali i utjecaju zelenih (i plavih!) površina na kvalitetu života, u nekim je gradovima rezultirala preobrazbom čitavih napuštenih industrijskih predjela u parkovne poteze, zatvaranjem ulica za automobilski promet i intenzivnim ozelenjivanjem. Dok su negdje mogući tematski parkovi, punokrvni arhitektonski projekti visoke umjetničke i ambijentalne vrijednosti ili uvođenje urbane agrikulture, u Zagrebu, čini se, nije moguće odabrati ni kvalitetnu opremu jednog dječjeg igrališta. Godine 2023. ne znam ni što bi sve bilo potrebno da se uspješno provede i peticija za jedan javni zdenac.
