Priča nije Hrvatska, ali po svemu kao da je naša. Mjesto radnje je tu, relativno blizu, tamo gdje je, kao nekad i ovdje, jednom himna bila “Hej Slaveni”. Uostalom, sve ove male, karikaturalne države, jedne na druge nalikuju više nego što mogu podnijeti njihovi građani, sudionici zbora bijednika iz opere katastrofa. Uglavnom, na tome mjestu radnje priče kao da je naša došlo je, sporo, kasno, jedva, do promjene vlasti. Ministar kulture postao je nestranački čovjek, relativno mlad, sigurno uspješan u poslu kojim se bavio i u kojem za preživjeti treba biti i lobist i ekonomist i mazohist. Tek što je ušao u ured, smjestio se i upoznao tajnicu, posjetili su ga idoli iz djetinjstva, veterani rada u kulturi, neosporno kvalitetni i utjecajni umjetnici čija je karijera zadnjih godina bila na bolovanju. Srdačno su se rukovali, naručili kave, sjeli za veliki stol i kratko razgovarali.
Oni su domaćina podsjetili da tijekom prošle vlasti nisu mogli raditi niti se nadati kakvoj potpori, pa kako su, je li, suborci, nekako je red da ih se sad malo pripazi. On, ministar, rekao im je kako planira ustrojiti sustav u kojem nitko neće biti diskriminiran zbog toga jer se ideološki, politički, već nekako, ne slaže s vlastima i da će, što prije, raspisati natječaj za potpore. Uzvratili su mu da oni ne misle upitnike popunjavati niti čekati ocjene stručne komisije. Bili su, eto, toliko korektni da ne budu jasni i ne kažu kako je, jednostavno, sad njihov red za privilegije. Kad se zadovolje, onda neka on popravlja sustav koliko hoće. Prije dvije godine i nešto mjeseci u istim ovim novinama je pisalo, ne sve, ali dosta važnoga o zakonu zbog kojeg se moglo dogoditi da u vijeća osječkog te Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb uđu Anto Đapić, odnosno Zlatko Hasanbegović.
Taj, još važeći Zakon o kazalištima, naročito onaj njegov dio o imenovanjima ravnatelja i sastavima kazališnih vijeća, nije manjkav, nego ne valja ništa. No nije ga pisala ni Nina Obuljen Koržinek niti su barem dva njezina prethodnika i jedna prethodnica. Skrojen je, kad god je to bilo, po mjeri one politike koja ne pomišlja da bi nešto moglo funkcionirati mimo njezine potpune kontrole, bez obzira na to je li riječ o ravnateljstvu u nacionalnim parkovima ili repertoarima kazališta od Splita do Slavonije. Malo je tko imao podršku s kakvom je u Runjaninovu broj dva ušla Andrea Zlatar Violić i od malo koga se očekivalo da razumije kako je, recimo, bolje žrtvovati jednu, ako treba i središnju kazališnu kuću, da bi se spasili svi drugi profesionalni teatri i teatarske družine. No ta se bivša ministrica fokusirala na, istina poželjno i zasluženo smicanje jedne od današnjih Hasanbegovićevih političkih konkubina, Ane Lederer, postavljanje uvjerljivo najbolje kazališne ravnateljice u nas – Dubravke Vrgoč.
Za sve ostale teatre, gdje god oni bili i što god radili, zanimala se koliko i za cijenu laminata u Bugarskoj. Samo što je i spašavanje HNK Zagreb izvedeno očito manjkavo pa je, eto, Milanu Bandiću ostalo omogućeno da u Kazališno vijeće montira jednog od dva nasljednika Andreje Zlatar Violić i jednog od dva ministra kojima se kazališni zakoni nisu nalazili na listi top 100 prioriteta. Uglavnom, HNK Zagreb je jedino ovdašnje kazalište u kojem intendanta ne potvrđuje, nego imenuje nadležno ministarstvo, ali se članovi njegova Kazališnog vijeća biraju, manje-više, kao i drugdje, na onim mjestima na kojima je moguće da se na poziciji poput Hasanbegovićeve nađe notorni Anto Đapić ili tehnološka tehničarka, inženjerka prometa, turistički vodič, liječnik, profesorica kemije i biologije, ekonomist, mađioničar...
Drukčije rečeno, u hrvatskim gradovima mimo Zagreba koji imaju, kako se to kaže jezikom Zakona, kazališta ili kazališne družine, većinu članova teatarskih vijeća imenuje osnivač, odnosno lokalni parlamenti. Zatim ista ta kazališna vijeća nakon, kao, procjene programa kandidata za intendante šalju prijedlog najboljeg, naravno, gradskom vijeću. E, kad gradska vlast imenuje novog ravnatelja, a Ministarstvo kulture potvrdi njihov prijedlog, što je najčešće tek zadovoljavanje forme – osim u skoro zaboravljenom, krajnje karikaturalnom slučaju, kad je Željko Kerum baš bio zapeo da ravnatelj HNK Split bude Duško Mucalo – novi intendant ili intendantica odgovara kazališnom vijeću koje, naravno zastupa interese osnivača, odnosno gradske vlasti. Riječ je, očito, o savršenom krugu: vlast bira one koji filtriraju kandidate sve do onoga koji istoj toj vlasti odgovara, a jedini mehanizam kontrole imaju, opet, predstavnici iste vlasti. Bilo je i razumnih ministrica i ministara te vremena kako popraviti Zakon o kazalištu na sto načina, ali se živjelo u iluziji da svaka politička promjena znači promjenu nabolje, pa su teatarske kuće u javnom vlasništvu ostavljene u stanju u ovisnosti o spletu okolnosti zbog kojih su, uz ostale, Hasanbegović i Đapić tamo gdje već danas jesu.
Odlaganje resetiranja sustava omogućilo je konzervativnoj vlasti zakonski okvir u kojemu može, nekad iz čisto trgovačkih, a nekad iz isključivo ideoloških razloga, zauzimati i ona kazališna mjesta koja nisu u parteru i ložama. Za sada, samo za sada, neki od članova vijeća zbog kojih se glumci bune i pišu pisma, istina, nemaju nikakvu operativnu moć, ali to ne znači kako je jednom neće imati i kako za koju godinu domaće teatre neće zauzeti reprezenti duboke, klerikalno-militantne države, od Zorice Gregurić do Velimira Bujanca. Zakon im, ponovimo, to omogućuje, a ni njima, vidimo, nije mrsko petljati se u scenske umjetnosti. To što više vole film, uopće nije utješno
