Samo nekoliko dana nakon eksplozije četvrtog reaktora nuklearne elektrane u Černobilu, dok su sovjetske vlasti još pokušavale kontrolirati informacije o katastrofi koja je već počela plašiti cijelu Europu, jedan američki liječnik dobio je poziv. S druge strane telefonske linije bili su predstavnici države koju je njegova vlastita zemlja desetljećima smatrala najvećim neprijateljem. Sovjetskom Savezu trebala je pomoć. I to hitno. Robert Peter Gale, 40-godišnji američki hematolog i stručnjak za transplantaciju koštane srži sa Sveučilišta Kalifornije u Los Angelesu (UCLA), poziv nije odbio. Početkom svibnja 1986. otputovao je u Moskvu kako bi sudjelovao u spašavanju ljudi koji su primili smrtonosne doze radijacije. Bio je to gotovo nezamisliv prizor za vrijeme Hladnog rata: američki liječnik koji radi rame uz rame sa sovjetskim stručnjacima, u strogo čuvanoj moskovskoj bolnici, pokušavajući spasiti ljude stradale u katastrofi čije su stvarne razmjere sovjetske vlasti isprva skrivale. Nitko tada nije mogao znati da će Gale ubrzo postati međunarodna zvijezda, da će o njegovoj misiji pisati vodeći svjetski listovi i da će se godinama poslije voditi rasprave o tome jesu li njegove revolucionarne metode doista spašavale živote.
Sve je počelo 26. travnja 1986., kada je tijekom sigurnosnog testa eksplodirao reaktor broj četiri černobilske nuklearne elektrane, nedaleko od grada Pripjata u tadašnjoj sovjetskoj Ukrajini. Eksplozija je raznijela dijelove reaktora i izbacila goleme količine radioaktivnih tvari u atmosferu. Prvi na mjesto nesreće stigli su vatrogasci, radnici elektrane i pripadnici hitnih službi. Mnogi nisu znali čemu su izloženi. Gasili su požare na krovovima i u okolici uništenog reaktora, dok je oko njih ležao radioaktivni materijal. Neki su tijekom vrlo kratkog vremena primili doze zračenja koje su teško oštetile njihove unutarnje organe. Najugroženiji prevezeni su u Moskvu, u specijaliziranu Kliničku bolnicu broj 6, ustanovu koja je imala iskustva u liječenju posljedica izloženosti ionizirajućem zračenju. U međuvremenu je u Sjedinjenim Državama Gale shvatio da bi njegova stručnost mogla biti korisna. Kao hematolog bavio se liječenjem bolesti krvi i transplantacijom koštane srži, a upravo je koštana srž među tkivima najosjetljivijima na snažno zračenje. Problem nije bio samo medicinski. Bila je 1986. godina, Ronald Reagan bio je američki predsjednik, Mihail Gorbačov sovjetski vođa, a odnosi dviju supersila, unatoč počecima političkog otopljavanja, još su bili opterećeni nepovjerenjem. Ključnu ulogu odigrao je američki milijarder i industrijalac Armand Hammer, predsjednik kompanije Occidental Petroleum. Hammer je desetljećima održavao poslovne i političke veze sa Sovjetskim Savezom te je imao pristup ljudima kojima obični Amerikanci nisu mogli ni prići. Preko sovjetskog veleposlanstva ponudio je pomoć američkih stručnjaka. Sovjetske vlasti prihvatile su prijedlog i 1. svibnja pozvale Galea u Moskvu.
Prema tadašnjem izvještaju Los Angeles Timesa, bio je to prvi jasan znak da je Moskva spremna prihvatiti američku pomoć nakon katastrofe. Gale je krenuo gotovo odmah. U sovjetsku prijestolnicu stigao je 2. svibnja, samo šest dana nakon eksplozije. U moskovskoj bolnici broj 6 Gale se susreo s posljedicama kakve većina liječnika nikada ne vidi tijekom svoje karijere. Bila je to jedna od najvažnijih i najstrože čuvanih medicinskih ustanova Sovjetskog Saveza, specijalizirana za liječenje posljedica izloženosti radioaktivnom zračenju. Osnovana je 1948. godine, a u njoj je djelovao klinički odjel sovjetskog Instituta za biofiziku, koji se desetljećima bavio liječenjem žrtava nuklearnih nesreća. Kada je 26. travnja 1986. eksplodirao reaktor u Černobilu, bolnica je praktički preko noći pretvorena u ratnu bolnicu. Dotadašnji pacijenti hitno su premješteni, a sobe intenzivne njege i sterilni odjeli pripremljeni su za dolazak ozračenih radnika i vatrogasaca. U prvih tridesetak sati zrakoplovima je dopremljeno 129 unesrećenih.
Pacijenti su patili od akutnog radijacijskog sindroma. Kod najteže ozračenih ljudi zračenje je oštetilo kožu, probavni sustav i unutarnje organe te uništavalo stanice koštane srži, odgovorne za proizvodnju krvnih stanica. Kada koštana srž prestane funkcionirati, organizam gubi sposobnost stvaranja dovoljnog broja bijelih krvnih stanica koje se bore protiv infekcija, crvenih krvnih stanica koje prenose kisik i trombocita koji zaustavljaju krvarenje. Bolesnik može preživjeti prvih nekoliko dana nakon izlaganja, a zatim se njegovo stanje počinje dramatično pogoršavati. Infekcije postaju sve opasnije, krvarenja sve teža, a obrambeni sustav organizma postupno se urušava.
Gale je smatrao da transplantacija zdrave koštane srži može nekim pacijentima pružiti priliku za preživljavanje. Metoda je već bila poznata u liječenju leukemije i drugih bolesti krvi, ali njezina primjena kod ljudi izloženih tako velikim dozama radijacije bila je iznimno zahtjevna. Nije bilo dovoljno samo pronaći darivatelja. Trebalo je utvrditi koliko je zračenja pojedini pacijent primio, koliko je oštećena njegova koštana srž i postoji li uopće mogućnost oporavka ostalih organa. Gale je ubrzo zatražio pomoć kolega iz Sjedinjenih Država i Izraela. U Moskvu su stigli liječnici Richard Champlin i Paul Terasaki s UCLA-a te Yair Reisner, stručnjak za transplantaciju i obradu koštane srži. O tome kako su izgledali prvi dani te neobične misije svjedočio je Richard Champlin, jedan od Galeovih najbližih suradnika, u velikom tekstu koji je u srpnju 1986. objavio Los Angeles Times. Champlina je Gale nazvao iz Moskve i obavijestio ga da je sovjetska strana odobrila njegov dolazak. Avion je polazio za nekoliko sati. Trebalo je prikupiti lijekove, laboratorijsku opremu, sredstva za obradu krvi i sve što bi moglo pomoći u liječenju teško ozračenih pacijenata. Na kraju su američki liječnici u Moskvu dopremili 22 sanduka opreme i potrepština. Neke od stvari koje su im bile potrebne u sovjetskoj bolnici jednostavno nisu imali. Među njima su bile posebne igle za uzimanje koštane srži od darivatelja, kemikalije za njezino očuvanje i laboratorijski materijali za određivanje tkivne podudarnosti. Champlin je opisao kako su liječnici bili smješteni u hotelu Sovjetskaja, uz pratnju predstavnika sovjetskog Ministarstva zdravstva. Kretanje im je bilo organizirano, rasporedi strogo nadzirani, a spontane promjene planova gotovo nemoguće. Ipak, rano ujutro Gale i Champlin odlazili su trčati moskovskim ulicama. Jednom su otrčali sve do Crvenog trga. Gale je pritom nosio sportsku majicu s natpisom USA, privlačeći pozornost prolaznika.
Jedna od najneobičnijih epizoda Galeove misije nije bila povezana s medicinom, nego s izgubljenom prtljagom. Među opremom koju su američki stručnjaci dopremili u Moskvu nalazio se poseban mikroskop neophodan za laboratorijske analize. Tijekom transporta uređaj je nestao. Njemačka zrakoplovna kompanija Lufthansa nije ga uspijevala pronaći. Sovjetski liječnici pokušavali su riješiti problem, ali bez uspjeha. Vrijeme je prolazilo, a stanje pacijenata pogoršavalo se. Gale je odlučio intervenirati. Kako je kasnije sam opisao u biografskoj knjizi Final Warning: The Legacy of Chernobyl, osobno se obratio predstavniku Lufthanse. Objasnio mu je da je u Moskvi međunarodna medicinska ekipa, da su uložena golema sredstva u dopremanje opreme i da operacije spašavanja života ne mogu čekati. Zatim je zaprijetio da će sazvati konferenciju za novinare i pred svjetskim medijima objaviti kako liječenje žrtava Černobila stoji zbog mikroskopa koji je izgubila Lufthansa. Prijetnja je očito djelovala. Predstavnik kompanije otišao je na aerodrom, pretražio sanduke i pronašao mikroskop. Gale je poslije tvrdio da je tom epizodom zadobio dodatno poštovanje sovjetskih kolega, naviknutih na birokratski sustav u kojem se problemi nisu uvijek mogli rješavati izravno. U svojim sjećanjima opisao je i kako je zbog potrebe za premještanjem velike centrifuge morao organizirati uklanjanje dijela bolničkog zida. Oprema je bila potrebna za obradu stanica koje su se koristile u transplantacijskim postupcima.
U prvim tjednima nakon katastrofe Gale i njegovi suradnici sudjelovali su u liječenju najteže ozračenih pacijenata. Posebna pozornost bila je usmjerena na transplantaciju koštane srži, tada jednu od rijetkih metoda koje su pružale barem neku nadu ljudima kojima je zračenje gotovo uništilo krvotvorni sustav. Pritom je postojala velika neizvjesnost. Transplantacija je mogla obnoviti stvaranje krvnih stanica, ali nije mogla poništiti oštećenja kože, pluća, crijeva i ostalih organa. Kod nekih bolesnika takva su oštećenja već bila toliko teška da oporavak koštane srži nije bio dovoljan za preživljavanje. U konačnici je 13 pacijenata primilo transplantate koštane srži. Tri godine poslije samo su dvojica bila živa. Ti su rezultati objavljeni u srpnju 1989. u uglednom medicinskom časopisu The New England Journal of Medicine, u znanstvenom radu čiji su autori bili Gale i njegovi sovjetski i međunarodni suradnici. U radu su detaljno opisani uzroci smrti. Petorica pacijenata umrla su od teških opeklina, trojica od upalnih komplikacija na plućima, dvojica od reakcije presatka protiv primatelja, a jedan od zatajenja bubrega i teškog respiratornog sindroma. Autori su pritom priznali ključnu nepoznanicu: nije se moglo pouzdano utvrditi jesu li transplantati pridonijeli oporavku preživjelih ili bi se njihova vlastita koštana srž oporavila i bez zahvata. Galeov dolazak u Moskvu isprva je slavljen kao veliki humanitarni uspjeh. Američki liječnik postao je poznat diljem svijeta, a njegova suradnja sa sovjetskim kolegama prikazivana je kao dokaz da znanost može prevladati ideološke podjele. No vrlo brzo pojavila su se neugodna pitanja. Sovjetski medicinski stručnjaci zaključili su da transplantacije koštane srži u černobilskom slučaju nisu donijele rezultate kakvima su se nadali. U jednom sovjetskom medicinskom izvješću navodilo se da su postupci imali vrlo ograničenu praktičnu korist te da su kod najmanje dvojice pacijenata možda čak ubrzali smrt. Gale se nije u potpunosti slagao s takvim tumačenjem. Smatrao je da su zahvati izvođeni na ljudima koji bez pokušaja liječenja praktički nisu imali izgleda za preživljavanje.
Dodatne kontroverze pojavile su se 1988., kada je Los Angeles Times objavio opsežnu istragu o njegovoj karijeri i radu u Moskvi. Novine su otkrile da je Gale sudjelovao u eksperimentalnom liječenju najmanje trojice sovjetskih pacijenata genetski proizvedenim lijekom GM-CSF, koji u to vrijeme još nije bio odobren za ispitivanje na ljudima. Cilj je bio potaknuti oporavak bijelih krvnih stanica. Prema dokumentaciji koju je prikupio list, nije bilo jasno kakvu su ulogu u odobravanju takvog postupka imale američke ili sovjetske institucije. Dostupni podaci nisu pokazivali da je lijek značajno pomogao pacijentima, ali ni da im je izravno naštetio.
Gale je i prije Černobila imao sukobe s američkim regulatorima zbog načina primjene eksperimentalnih metoda liječenja. Kritičari su mu zamjerali spremnost na zaobilaženje ustaljenih procedura, dok je on tvrdio da teško bolesnim ljudima treba pružiti svaku razumnu mogućnost liječenja. Njegov medicinski rad tako je otvorio pitanje koje se postavlja i danas: koliko daleko liječnik smije ići u eksperimentalnom liječenju pacijenata kojima prijeti gotovo sigurna smrt?
