Ženi, o kojoj su britanski mediji tada pisali pod pseudonimom Zahira, bilo je 45 godina kada su je sirijske vlasti 2013. uhitile u Damasku. I čim su je doveli u zatvor kod vojnog aerodroma Al Mezzeh, skinuli su je do gola, pretražili je, potom je vezali za krevet i grupno silovali. Petorica vojnika. Silovanje se nastavilo sljedećih 14 dana, odnosno prijetnje silovanjem, stalno i iznova, pisao je Express 2015. godine.
Tijekom jednog od saslušanja jedan od vojnika snimao je torturu i potom joj zaprijetio da će snimku pokazati njenoj obitelji i uopće javnosti. Mučenje se nastavilo i na drugim mjestima na koja su je prevozili tijekom pet mjeseci. Prolazila je kroz naizmjenična brutalna premlaćivanja i brutalna silovanja.
Jednom su je prilikom mučili električnom strujom i mlatili vrtnim crijevom za polijevanje, drugom su je prilikom vezali da visi naglavce tijekom jednog sata i pritom je udarali u lice. Usto, tijekom ispitivanja u Al Mezzehu držali su je u samici dimenzija metar sa metar i bez prirodnog svjetla. U Odjelu 235 Vojne obavještajne agencije boravila je u prostoriji tri s četiri metra, ali s još 47 žena, toliko natiskanih da su morale spavati na smjene. Na zahod su smjele jednom svakih 12 sati, prati su se smjele jednom u 40 dana.
Prizori iz zatvora Hama nakon ulaska pobunjenika
Na slobodu su je pustili tek kad joj se stanje u Zatvoru Adra toliko pogoršalo da je jednom prilikom izgubila svijest na takav način da se zatvorsko osoblje ozbiljno uplašilo da su je ubili. I tako je napokon stigla u zatvorsku bolnicu. Liječnici su utvrdili da žena boluje od hepatitisa, upale pluća i anemije. Četiri mjeseca su je morali liječiti kako bi joj operacijski popravili nemogućnost zadržavanja urina i stolice, što je bila posljedica stalnih silovanja. Već i samo čitanje ovoga nije lako. Zahira je samo jedna od nekoliko desetaka hrabrih žena koje su svoje priče podijelile s mrežom sirijskih liječnika i odvjetnika u izbjeglištvu, koji su u svom novom izvještaju dokumentirali što se događa u zatvorima sirijskog predsjednika Bašara Al Asada. Jedna trudnica je, primjerice, bila uhićena zato što je vlada posumnjala da njen suprug krijumčari lijekove pobunjeničkim militantima, te je poslije svjedočila da je vidjela kako hodnicima vuku tijela mrtvih iza kojih je ostajao trag krvi.
Zatvori užasa
Slična zlostavljanja opisivana su i u brojnim drugim izvješćima međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava. Ta je izvješća Aasadov režim redovito opovrgavao.
Probudili bi ih usred noći i rekli da ih odvode iz zatvora. Stavili bi im poveze na oči i natjerali da uhvate odjeću osobe ispred sebe. Zatim bi ih vodili u dvorište gdje su ih čekali vješala. Vjerojatno nisu bili svjesni što im se sprema sve dok ne bi osjetili omču oko vrata, opisuje Amnesty International 2017. godine stanje u vojnom zatvoru sirijske vlade u blizini Damaska. Amnesty je tad isticao kako su u Sednayi egzekucije vršene između 2011. i 2015. godine, pisao je Express.
U izvještaju Amnestyja stoji kako je u vojnom zatvoru Sednaya, sjeverno od Damaska, svaki tjedan u prosjeku bilo pogubljeno 20-50 zatvorenika. "U zatvoru Sednaya je tijekom četiri godine pogubljeno između 5 i 13 tisuća ljudi, nakon što je ustanak protiv režima al-Assada prerastao u građanski rat", navodi se. "Žrtve su većinom bili civili koji su predstavljali opoziciju za vlast", tvrdi Amnesty. "Mnogi drugi zatvorenici u zatvoru u Sednayi su ubijeni nakon što su u više navrata mučeni i sustavno uskraćivani za hranu, vodu, lijekove i zdravstvenu skrb", ističe ta nevladina organizacija. U samom izvještaju opisani su krvavi detalji smaknuća brojnih zatvorenika. Suđenja obično traju 1-3 minute na jednom od vojnih sudova u Damasku. Osuđeni na smrt obaviješteni su da ih prebacuju u jedan od civilnih zatvora diljem Sirije. Međutim, odvedu ih u podrum jedne zgrade vojnog zatvora Sednaya gdje ih počnu okrutno mlatiti. Toliko ljudi je smaknuto i toliko često su ubijani da su čuvari počeli govoriti o ubojstvima kao o zabavi.
Nakon što su satima mlatili zatvorenike, odveli bi ih u ranije spomenuti podrum gdje su ih vješali. Međutim, neki zatvorenici bili su toliko izgladnjeli ili tako mladi da ih samo njihova težina nije mogla ubiti tijekom pada s vješala. "Visili bi 10 ili 15 minuta. Mladićima težina nije bila dovoljna da slome vrat tijekom vješanja pa su ih vojnici povlačili za noge i tako im lomili vratove", rekao je za Amnesty jedan sudac koji je svjedočio smaknućima. Zatvorenici, među kojima i bivši vojnici osumnjičeni za nelojalnost te osobe koje su sudjelovale u nemirima, podvrgnuti su lažnim suđenjima pred vojnim sudovima, gdje su ponekad njihova priznanja iznuđena mučenjem, stoji u izvješću. Pogubljenja su provođena u tajnosti, a ubijeni su pokapani u masovne grobnice izvan glavnog grada, pri čemu obitelji nisu bile obaviještene o njihovoj sudbini.
