U ledenu zoru u veljači poljska policija zakucala je na vrata nacionalnog heroja koji je ponovno postao tražena osoba. Nije prvi put da je Wladislaw Frasyniuk morao bježati. Kao hrabar i drski mladić u vrijeme Solidarnosti 80-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme tog prodemokratskog pokreta u Poljskoj, živio je kao bjegunac od komunističkih državnih službi sigurnosti. Skakao je iz jurećih vlakova, preskakao s krova na krov, jurio motorom ne bi li im utekao.
No, bilo je to davno. Puno prije nego se 1989. urušio taj autoritarni režim protiv kojeg se borio, što je označilo novu eru građanskih sloboda. Prije izbora 2015. godine, vlada je odlučila upotrijebiti slobode i ovlasti suvremene demokratske države kako bi uništila nezavisne institucije. Bilo je to prije no što je Frasyniuk shvatio da se povijest ne kreće uvijek samo u jednom smjeru.
"Sve što je moja generacija postigla, olakšalo je ovoj vladi da uspostavi nad svim kontrolu", rekao je Frasyniuk, koji je bio revolucionar u 20-im godinama i zatim postao disident u svojim 60-ima. Autokracija se vraća u dijelove svijeta gdje se nekoć činilo da je pobijeđena, piše Washington Post.
No, ovaj put autokracija je mnogo finija, suptilnija i u konačnici sofisticiranija inačica autoritarnih predaka. Ona demokratske strukture i načela okreće pretvara u alate ugnjetavanja i državne kontrole. Također, gotovo je sigurno da je moćnija i izdržljivija od starih modela autokracije.
Nakon desetljeća neprestanog širenja prava i sloboda, demokratski aktivisti iz "Freedom Housea" bilježe oštru regresiju i opadanje sloboda od 2007. godine. Zemlje u svim regijama svijeta susrele su se s kršenjima sloboda na raznim poljima društvenog i političkog života, od poštenih izbora, nezavisnih medija, prava manjina do vladavine prava.
Danas je ista ta regija na čelu povorke koja kreće u obratnom smjeru. Demokratsko društvo za koje se Frasyniuk borio, polako ali sigurno uzmiče pred navalom autokrata.
"To nije autokracija. To je neo-autokracija. To nije demokracija, to je post-demokracija", govori Cristian Parvulescu, dekan Nacionalne škole za političke studije i javnu upravu u Rumunjskoj, zemlji za koju kritičari strahuju da je daleko od vladavine zakona.
Neke vlade u regiji, poput Mađarske, daleko su odmakle na putu prema jednopartijskoj vladavini. Čelnici u drugim zemljama, kao što je Češka, čini se da teže takvom apsolutnom autoritetu. Ali, gdje god se pojavljuju znakovi autokracije, jedno je istina: oni skoro da i nemaju veze s klasičnim represivnim metodama iz školskih udžbenika koje kroničari zovu despotizmom 20. stoljeća.
Na ulicama nema vojske, niti nema kulta ličnosti nekog velikog vođe. Novinari i opozicija glasno govore i kritiziraju, bez straha od političkog progona. Umjesto čvrstih granica kojima su nekoć željeli zadržati vlastiti narod, danas se grade tehnološki sofisticirane ograde da bi se eventualne neprijatelje zadržalo izvan granica. Umjesto ekonomske izolacije i oskudice, dopuštaju se strane investicije i dotok stranog kapitala.
Novine i televizijske stanice kupuju oni koji su bliski vladajućim strukturama. Izbori se još uvijek održavaju, ali se koriste kao opravdanje za nametnje vlastite volje, a ne da bi se manjini dalo šanse da kaže što misli.
"U svakom pogledu to izgleda kao Europa, ali zapravo nema te slobode koja Europu čini onim što ona zapravo jest ili bi trebala biti ", rekao je Michael Ignatieff, kanadski stručnjak za ljudska prava i predsjednik Central European University (CEU), sa sjedištem u Budimpešti.
"To je nova politička tehnologija", kaže on, a njegovo je sveučilište žrtva te inovacije. Smatrali su se političkim neprijateljem jer ih je osnovao liberalni filantrop George Soros. Visoko cijenjena institucija bila je glavna meta napada mađarskog premijera Viktora Orbana. U svojim govorima okomio se na CEU, a njegova vlada donijela je zakon kojim je otežao, ako ne i onemogućio djelovaje ove, u Americi akreditirane škole.
Hrvatsku bi to svakako trebalo zanimati, jer Orban je često u kontaktima s hrvatskim državnim vrhom, stalno se s njim nešto "šuruje", a njegova vlada čak i investira u Hrvatsku i to preko nogometa. Pokreću se nogometne akademije, jer Orban je veliki ljubitelj nogometa, a i time širi svoj utjecaj u regiji.
No, u skladu s novim stilom vladanja, Orban ipak nije zabranio rad CEU pa je izbjegao i oluju kritika koje bi slijedile nakon takvog poteza. Umjesto toga, ostavio je CEU u limbu gotovo dvije godine, pa je škola ovih dana najavila povlačenje u egzil. Američki veleposlanik u Mađarskoj David B. Cornstein za to nije okrivio Orbana, nego Sorosa.
Orban, kojeg se smatra arhitektom novog autokratskog modela u regiji, jasno daje do znanja da želi staromodnu liberalnu demokraciju zamijeniti ne-liberalnom demokracijom.
Drugi pak, koje se optužuje da su svoje zemlje odmaknuli od osnovnih sloboda, brane se od napada inzistirajući da se u Europi, u 21. stoljeću to ne može više dogoditi.
"Postoji načelo nepovratnosti. Kad dostignete određeni standard demokracije i ljudskih prava, ne možete se vratiti nazad", rekao je rumunjski ministar pravosuđa Tudorel Toader. Rekao je to u intervjuu dok je sjedio u svom uredu nasuprot "Narodne kuće", mramornog spomenika diktatorskoj megalomaniji iz 80-ih u kojoj je danas sjedište rumunjskog parlamenta. Toader je inače, ove godine natjerao na ostavku buntovnog tužitelja koji se zalagao za borbu protiv korupcije i počeo istraživati visoke državne dužnosnike.
"Ljudi imaju slobodu odabrati kamo će putovati, gdje će živjeti, gdje raditi. To su stvari o kojima u komunizmu nisu mogli ni razmišljati", rekao je bivši profesor prava, kojeg kritičari danas smatraju najvećim neprijateljem vladavine prava.
"Rumunji danas mogu sjesti u avion i razgledati Kip slobode. Ne možete ih vratiti unazad.“ Ali upravo je zbog toga zabrinut Frasyniuk. Odležao je četiri godine u komunističkom zatvoru u kojem su ga stražari često batinali jer je želio da Poljaci dožive demokratske slobode.
No, u posljednje tri godine, otkad je poljska desničarska stranka 'Pravo i pravda' osvojila izbore, gledao je kako vlada koristi slobode za koje se borio, kako bi pojačali svoj stisak. Izborna pobjeda postala je pretpostavka za preuzimanje prethodno neovisnih institucija. Članstvo zemlje u Europskoj uniji pretvoreno je u štit protiv optužbi za ugnjetavanje i omot u koji umataju dugotrajnu težnju Poljaka za suverenitetom. Integracija zemlje u globalno gospodarstvo - i brzi tempo razvoja koji je s njim došao, gurnuo je novac u džepove građana koji zabrinutost o vladavini zakona doživljavaju previše apstraktnim pojmom.
"Vlasti su prije ovakve poput mene puno grublje tretirale. Ne bi kucali, nego bi provalili vrata i bacili me na pod“, kaže Frasyniuk.
Ako je pristup i bio ovaj put drugačiji, dan je bio jednako hladan kao i prije 30-ak godina. Frasyniuku su ruke vezali lisicama na leđima i odveli ga u lokalnu policijsku postaju, istu onu u kojoj je nekoć već bio dobro poznat.
„Ja sam dokaz da možete u jednom životu zaokružiti cijeli povijesni ciklus“, rekao je. Još uvijek je u formi iako su mu sad 64 godine. Opet je na prvoj borbenoj crti za slobodu. Jedina je razlika što mu nedostaje hrabrosti iz mladih dana. Naučio je da su autokrati uvijek u prednosti.
