Dekret “Noć i magla” (“Nacht und Nebel”), jedan od Hitlerovih najpoznatijih osobnih ukaza, sročen je 7. prosinca 1941. godine. Stjecajem okolnosti bilo je to istog onog dana kad je Japan napao Pearl Harbour. Nacistička formula, danas dobro znana svima, ledi krv u žilama. Edikt je bio usmjeren protiv ljudi koji “ugrožavaju njemačku nacionalnu sigurnost”, osobito pripadnika pokreta otpora na okupiranim teritorijima. Oni su trebali biti uništeni. Ali ne samo to.
Skriveni smisao zapovijedi – čiji je naziv Hitler smislio slušajući Wagnerovo “Rajnino zlato”, uživajući pritom u mistici krvi i tla - počivao je u logici prema kojoj likvidacije protivnika same po sebi nisu dovoljne. Paralizirajuću količinu straha u najširim slojevima bilo je potrebno pojačati nečim još misterioznijim. Još užasnijim. One koji “rovare” trebalo je oteti i ukloniti na nepoznatu lokaciju, tako da nitko, pa ni njihovi najbliži rođaci, godinama ne zna kamo su nestali.
Ta tajna, koja se prenosi od uha do uha, koja se šapuće praćena uznemirenim pogledima – “vidi li nas tko” - a izgovara u najstrožem povjerenju, pouzdan je instrument straha, za kojim su posezali totalitarni režimi 20. stoljeća. Tko god bi se odvažio djelovati antinjemački, morao je znati da će ga progutati “noć i magla”. Svi su znali tko je odgovoran za nestanke, kako do njih dolazi i što treba činiti da se bude ostavljen na miru. Ne suprotstavljati se vlasti. Ali nitko nije znao kamo ljudi koje je progutao mrak nestaju i što se s njima zbiva. Osim da je riječ o nečemu užasnom.
Cijela okupirana Europa dobila je jasan signal o djelotvornosti “noći i magle” nakon razaranja češkog sela Lydice. Nakon atentata na SS-Obergruppenführera Reinharda Haydricha, surovog protektora Češke i Moravske, Hitler je naredio da se u znak odmazde cijelo selo Lydice sravni sa zemljom, muškarci strijeljaju, a preživjelo stanovništvo otpravi u najbliži logor, Ravensbruck. No dvadesetero djece poslano je u nepoznatom pravcu i nitko im nije mogao ući u trag...
Ovu je, razmjerno jednostavnu formulu pojačavanja intenziteta napetosti svog trilera, primijenio poznati kanadski pisac David Morell, svjetski poznat po Rambu, liku kojega su proslavili fimovi Sylvestera Stallonea. Morell je svoj roman nazvao “Liga noći i magle”, a u njegovo središte stavio svećenika Krunoslava Pavelića. Fiktivni Krunoslav Pavelić, kojemu je Morell jednostavno pripisao osobine poglavnika NDH Ante Pavelića i kontroverznog svećenika Krunoslava Draganovića, predstavljen je kao nacistički anđeo čuvar. Roman počinje Pavelićevim neobjašnjivim nestankom iz Rima.
Tko je oteo deset staraca s burnom prošlosti?
“Pet dana poslije nestanka kardinala Krunoslava Pavelića, utjecajnog člana administrativnoga kruga Rimske katoličke crkve, dužnosnici Vatikana i rimske policije ostaju i dalje zbunjeni. Pavelića, kojem su sedamdeset dvije godine, bliski su suradnici vidjeli nakon privatne mise u nedjelju navečer, u kapeli, u prostorijama u kojima je živio u Vatikanu. Prema rasporedu, u ponedjeljak se trebao pojaviti kao uvodničar na uveliko najavljivanoj konferenciji katoličkih biskupa koja se održavala na temu političkih odnosa Crkve s istočnoeuropskim komunističkim režimima. Vlasti su u prvi mah sumnjale da su Pavelića oteli pripadnici krajnje desnice kako bi protestirali protiv ublažavanja stava Vatikana prema svakom komunističkom režimu koji je pokazivao volju da umanji restrikcije koje su se odnosile na aktivnosti Crkve. Međutim, do sada nijedna ekstremistička grupa nije preuzela odgovornost za Pavelićev nestanak...”
Otprilike isto tako izvijestili su i brojni mediji o stvarnom slučaju Krunoslava Draganovića. U Morrellovu romanu sinovi nacističkih generala pokušavaju vratiti natrag svećenika. U stvarnom životu također je postojala takva ponuda: vatikanski svećenik Milan Simčić, Draganovićev poznanik, rekao je da je bio organiziran plan Draganovićeva prebacivanja u Italiju.
Također, postojali su i planovi o otmici Pavelića u Argentini, u koju se sklonio uz, tvrde povjesničari, pomoć upravo Krunoslava Draganovića. Krunoslav Draganović postao je poznat svjetskoj javnosti poslije 10. rujna 1967. godine, nakon misterioznog povratka u komunističku Jugoslaviju. Draganović nije imao ni jedan vidljiv razlog zbog kojeg bi se vratio u državu koju je mrzio iznad svega, ulažući cijeli svoj život u njeno uništenje. No kako je u javnom nastupu rekao da nije otet te iznio niz zapažanja o napretku koji u Jugoslaviji primjećuje na svim stranama, počela su nagađanja – što to znači, je li ga Udba mučila, kako su mu iscijedili priznanje...
Morellov roman ogorčio je hrvatsku emigraciju jer je o njoj davao općenitu, brutalno pojednostavljenu sliku, nalik na optužnice kakve je u svojim ekspresionističkim romanima ispisivao srpski književnik Miodrag Bulatović.
Kanađanin je koristio velikosrpske obrasce
Morell u romanu iznosi svoju viziju Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, koja je - prema interpretaciji i karakteru iznesenih činjenica – najbliža velikosrpskim historičarima poput Milana Bulajića ili Milorada Ekmečića. Roman, naime, izjednačuje Crkvu i ustaški pokret.
“Istina je izbijala polako. Godine 1941. kao odgovor na antinacistički puč koji je zbacio pronjemačku vladu u Jugoslaviji, Hitler je odlučio kazniti Jugoslaviju tako surovo da nijednom narodu ne bi palo na pamet suprotstavljanje Trećem Reichu. Glavni grad Jugoslavije, Beograd, uništen je teškim zračnim bombardiranjem. Njemačka vojska je okupirala Jugoslaviju, skršivši svaki daljnji otpor. Zemlja je bila podijeljena, a njeni dijelovi anektirani Bugarskoj, Albaniji, Mađarskoj i Italiji. Veliki njen dio postao je odvojena nacistička marionetska država po imenu Hrvatska. Pakao je počeo.
Novopostavljena hrvatska vlada poticala je politiku rasnog i religioznog pročišćenja, koje je bilo tako brutalno da su čak i iskusni SS-ovi časnici bili preneraženi. Fanatična grupa Hrvata koji su se zvali ustašama postala je vladin instrument čistki, proganjajući Srbe, Židove i Cigane. Žrtve su nasmrt probadane u bazenima; tjerane su da kleče, s rukama na zemlji, dok su im glave rezane; oštri kolčevi su im gurani kroz grlo; bacani su u vatru, ubijani maljevima, voženi kamionima na vrhove brda i bacani sa stijena, a onda su na njih bacane granate.
Oni koji nisu ubijeni tamo gdje su otkriveni slani su u koncentracijske logore, gdje su prolazili kroz agoniju, umirući polako od gladi, dizenterije i hladnoće.
Oni sretniji samo su strijeljani. Najmanje je šest stotina tisuća ljudi završilo u ovoj klaonici, a možda i jedan milijun i dvjesta pedeset tisuća. Otac Krunoslav Pavelić - rođen i odrastao u Jugoslaviji - podržavao je ustaše i njihove nacističke gospodare. Dio njegovih motiva bio je praktičan: on se želio povezati s pobjedničkom stranom. Ali dio njegovih motiva bio je, također, ideološki: on je čvrsto vjerovao u to da vrši božje djelo. Po strani rasne diskriminacije, on je pozdravljao eliminaciju svih religija izuzev rimokatoličke. Židovi i Cigani bili su nekršćani što se njega ticalo, a Srbi - uglavnom pravoslavci – su morali biti eliminirani jer su se odvojili od prave jedine vjere. Otac Pavelić ne samo da je podržavao ustaše: on se s njima udružio; on ih je vodio.”
Morell se poslužio i lažnim brojem žrtava rata
Morell je ovdje, kako vidimo, iskoristio praktički sva opća mjesta antihrvatske propagande, od prenapuhanih tvrdnji o broju ratnih žrtava do pripisivanja “Krunoslavu Paveliću” osobina koje Draganović ipak nije imao.
“Crkveni dužnosnici nisu znali za Pavelićev osobni sveti rat. Ali unutrašnji krug je znao za masovna ubojstva pravoslavaca u Hrvatskoj i isto je tako znao za podjednako masovnu nacističku klaonicu Židova. S nekim izuzecima, crkveni dužnosnici nisu učinili ništa da spriječe klaonicu. ‘Moliti i čekati’, bio je moto Crkve. ‘Preživjeti ova strašna vremena kako je najbolje moguće’. Poslije Hitlerova poraza 1945. jedna od metoda Crkve kojima je htjela pružiti naknadu bila je pomaganje izbjeglicama, osobito preko Crvenoga križa. Do tada je otac Pavelić bio premješten iz Hrvatske u Rim, gdje je uspio dobiti posao na Programu izbjeglica pri Crvenom križu. S tog mjesta tajno je poslao poruku preko svojih veza među ustašama da će pomagati poraženim sljedbenicima onoga što je još vjerovao da je pravedni cilj – izbjegavanju odmazde za ono što su Saveznici nazivali ratnim zločinima...”
Povremeno, ovisno o situaciji, svoje klijente preodijevao je u svećenike, skrivao ih u samostanima, čekao dok njihovi lovci ne izgube trag, a onda koristio vatikanske putne isprave da bi ih poslao u bijeg... Morellov je roman napet triler, ali boluje od ideoloških pojednostavljivanja. Šteta je što se nije više koncentrirao na radnju i povijesne fakte, a manje na interpretaciju. No markirao je, ali ostavio i ispražnjenim, velik prostor za neke buduće romanopisce...
