Za manje od mjesec dana u Bruxellesu započinje stručna procjena ponuda gradova koji su se kandidirali za sjedište Europske agencije za lijekove (EMA). To će biti ključni trenutak za procjenu sposobnosti Zagreba i Hrvatske za takav prevažan posao. “Početkom rujna počet će ozbiljno proučavanje svih pristiglih ponuda za EMA-u, pa i Zagreba. Uvjeti natječaja za sve su isti, ali ne polaze svi od iste startne pozicije”, objašnjava izvor upućen u proceduru kandidature Zagreba. Nije dobro, primjerice, što Hrvatska kao najmlađa članica EU-a nema ni jednu agenciju na svojem teritoriju. To nam, kaže naš sugovornik, ne donosi ni jedan bod.
“Ali zato se ocjenjuje i kreativnost ponude, narativ, samosvijest, mogućnost uvjeravanja. Ako smo dobri, raste ugled i grada i zemlje, a ugled je u Bruxellesu važna moneta”, tumači i dodaje da smo u “igri sa zemljama i gradovima koji su objektivno bolje pozicionirane u ovoj trci”.
Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, koji je nanjušio da je ovo dobra prilika za glavni grad, u rujnu planira održati predstavljanje kandidature u Bruxellesu. No glavni posao lobiranja mora obaviti Vlada RH. Na sve moguće načine.
“Ne samo da treba ići do Londona (gdje je trenutačno sjedište EMA-e), nego kadrove iz EMA-e treba pozvati u Hrvatsku, u prvom redu u Zagreb, ali zašto ne i na obilzak Kornata, Opatije, Istre, Plitvica... To ne bi bilo neuobičajeno. To je ambijent života koji nudimo stručnjacima iz EMA-e. Mislite da se to upravo sad negdje slično ne radi?”, objašnjava strategiju osoba iz Bandićeva tima. U riječima se može osjetiti i stanovita frustracija načinom na koji se Plenkovićeva vlada postavila. Što su problemi? Gdje se kasni?
“Trebali smo već angažirati i profesionalno lobiranje u Bruxellesu za manje stvari. Primjerice, plasman Zagreba u medijima i zagovaranje našeg prijedloga kod ambasadora i Komisijnih diplomata”, kaže. Logika je jasna: Zagreb mora ući u što viši krug glasanja. To se sad može samo lobiranjem. To je jedan od poželjnih fokusa.
Drugo, ali ništa manje značajno, obveza je i posao Vlade RH. Premijer Plenković i šefica diplomacije Pejčinović-Burić moraju, na najvišoj razini, razgovarati s drugim vladama. Zašto je to važno? Treba identificirati zemlje koji bi nam mogli biti saveznici u proceduri višestrukoga glasanja. To je ključna stvar.
“Kombinatorika koja će dovesti do odluke sjedišta za EMA-u je vrlo velika. Preduvjet imamo, a to je kvalitetno napravljena domaća zadaća. Testirali smo i u Bruxellesu i u Londonu dojmove na naš website i brošuru te su oni povoljni. Ali mi ne možemo preuzeti na sebe lobiranje jer to prelazi naše kompetencije, a krajnji je čas”, kaže nam Bandićev suradnik i dodaje da je Grad već uputio nekoliko požurnica na Vladu:
“Očajni smo. Neka počnu da ne budemo u glasanju zadnji kao jadnici na Euroviziji ili kao Vesna Pusić kad se kandidirala za UN”.
Italija, na primjer, keširala je 150 milijuna eura u veliki projekt privlačenja ne samo EMA-e, nego i drugih biznisa koji će potražiti novi dom preko La Manchea nakon Brexita. Jednaku ambiciju imaju i Francuska i Njemačka. Macron želi velike banke u Parizu, a EMA-u u sjevernofrancuskom gradu Lilleu. Nijemci žele i EBA-u (Europski autoritet za banke) i EMA-u. Slijede manje, ali bogate i utjecajne zemlje, a to su Švedska, Danska, Finska i Nizozemska. Ponuda Kopenhagena, fantastično osmišljena, možda najljepše prezentirana uz Barcelonu i Beč, i nema sumnje da su mnoge prednosti koje navode realne, ali dosta su koketirali s velikom farmaceutskom industrijom, što im može biti minus. Zapadne zemlje održavaju prezentacije, koktele, a istočnoeuropske se još nisu u tome izvještile.
Ipak, i tu su neki snalažljiviji od drugih. Svi se obrušavaju politički na Orbana, ali kad je riječ o njihovoj ponudi za EMA-u, nema negativnih tonova, upravo obratno. Šanse Bratislave mnogo su manje jer je njezin međunarodni aerodrom zapravo Beč. Aerodrom je izvanredno važan. Zato je Njemačka kandidirala Bonn, kojemu je aerodrom blizu. Zato je novi aerodrom “Franjo Tuđman” veliki pozitivni bod za Zagreb.
Oreškovićeva vlada željela je EMA-u, ali Plenković je više navijao za Frontex. Kad je ta agencija definitivno pripala Poljacima, najavio je interes za EMA-u. Kad su u Vladi vidjeli koliko je to težak i složen zadatak, koliki trud, a koliko neizvjestan rezultat, nije čudno da je Plenković razmišljao o povlačenju. Ne bi bio jedini koji je odustao. Kad se konačno odlučio (presudio je argumet da je akcija EMA od posebnog nacionalnog interesa i da nadilazi stranačke interese), ekspresno je formirao tim za koji je odgovarao ministar Kujundžić.
Na operativnoj razini, pak, posao je iz Vlade vodio dr. Miro Car, koji je završio Cambridge. Vlada je brzo proizvela kvalitetan materijal. Bandić je u Vladin tim delegirao Mirku Jozić, pročelnicu za gospodarstvo, Mira Lacu, pročelnika gradonačelnikova ureda, i dr. Stavljenović Rukavinu, bivšu ministricu zdravstva. Njihov tim osmislio je sadržaj i strukturu web stranice i brošure - najkvalitetniji i najpromišljeniji dio ponude Hrvatske. U timu Zagreba bilo je i sektorskih stručnjaka, i eksperata s londonskim doktoratima, i specijalista za Europsku uniju.
Glavno pitanje koje se timu koje je osmišljavao projekt postavilo bilo je što Zagreb može pružiti, a da nema jedan Bruxelles, Stockholm, Beč... U prvi plan iskočila je kvaliteta života. Kad se ima novca, što fali životu u Zagrebu? Ništa. Netko s europskim primanjima može kupiti nekretninu i u Zagrebu i na moru, djeca se mogu slobodno igrati na ulici, grad je čist i vrlo udoban, dnevno je svježa riba na ribarnici - što je važno jer su polovica zaposlenika Francuzi, Talijani i Španjolci - za 20 minuta može se iz centra grada stići na Sljeme, a za sat i pol na more. Grad je kulturan, znanstvena tradicija nije od jučer, a kreativnost i vizija se probijaju kroz sve prepreke, kao Rimčev Concept One.
Ponuđena zgrada Sky officea, na Ljubljanskoj aveniji, odgovora svim parametrima koje je Komisija navela. Neki gradovi imaju takve zgrade na raspolaganju, a neki se tek nude da će ih sagraditi. Dakle - nemaju još. Nitko nema sve, baš nijedan grad. Svi se nastoje pokazati u najboljem ruhu. Ono što se kod nas nije moglo jest obećavati velike financijske povlastice. Primjerice: za prosjek plaće europskog službenika uzima se Bruxelles, u kojemu je index 100. London je najskuplji grad i tamo je index 147.
Ako dođu u Zagreb ili Budimpeštu, troškovi su manji, pa su manje i plaće, malo iznad 70. Dakle, preseljenjem u takav grad iznos plaće istom službeniku na istoj poziciji je 147 minus 70. Kako bi to nadoknadili, mnoge istočnoeuropske zemlje nadoknađuju troškove, na primjer obavezuju se da će plaćati najamnine ili školovanje djeci zaposlenika, bilo što samo da zaposlenik ne osjeti materijalni gubitak. Tako su, na primjer, napravili u Budimpešti kad su se natjecali za jednu drugu agenciju, i tako obećavaju i sad.
U Bruxellesu se ionako govori o tome da su Francuska i Njemačka već sve dogovorile. Možda. I drugi imaju svoju računicu. To je razlog zašto je Bratislava ostala u igri ili zašto se u trci pojavila Nikozija, iako je Cipar očigledno geografski defavoriziran. Gradovi koji neće dobiti, ali su imali dobar prijedlog, ozbiljan rad, jake argumente, ambiciozno lobiranje, zainteresiranu stručnu javnost, povećavaju svoj profil i ugled za neki drugi dobitak, posao ili agenciju koja se sad ne spominje. I u Bruxellesu priznaju da dugo nije vladala ovakva grozničava bitka kao što se sad otvorila oko prelaska Europske agencije za lijekove iz Londona.
