Ima ona Čuang Ceova prispodoba o čuvaru majmuna koja ide otprilike ovako.
Bio jednom jedan čuvar majmuna koji je svoje životinje hranio kestenjem. Jedno jutro donio im je hranu i rekao: Dobit ćete ujutro tri i uvečer četiri. Tad su se svi majmuni razljutili. No dobro, rekao je tada čuvar, onda ću vam ujutro dati četiri, a uvečer tri. Tad su se majmuni vrlo obradovali. Da ništa promijenio nije, ni u količini ni u kvaliteti, čuvar je zadovoljio majmune jer je djelovao u skladu s njihovim željama, jer je osluškivao bilo naroda, kako bi rekli hrvatski političari.
Doista, način ophođenja Čuang Ceova čuvara s majmunima ima mnogo sličnosti s načinom ophođenja najuspješnijih hrvatskih političara s građanima.
S jednom bitnom razlikom: čuvar daje i hrani, političar uzima i izgladnjuje. Najnoviji primjer je uvođenje poreza na nekretnine.
Plenkovićeva vlada najavila je uvođenje tog poreza kratko objasnivši kako nije riječ o novom nametu, nego o zamjeni za komunalnu naknadu.
Da je riječ o novom nametu, rekao je ministar financija Marić, on bi prvi potpisao peticiju protiv poreza.
Nitko mu, naravno, nije povjerovao, ni nezavisni mediji ni većina građana, a što je najzanimljivije ni Plenković.
Pa je potonji – suočen s peticijom koju je potpisalo više od 120.000 građana, s oštrim kritikama iz oporbe, s najavom referendumskog izjašnjavanja o porezu na nekretnine i, što je najvažnije, suočen s padom popularnosti – najavio odgodu poreza.
Učinio je to, kako je rekao, nakon što je oslušnuo “bilo naroda”.
Vjerujem da će “bilu naroda” to biti dovoljno da se obraduje i veselo poskoči te da će već sljedeće ankete pokazati strelovit rast Plenovićeve popularnosti.
Nikoga pritom neće pretjerano brinuti što ovim potezom premijera građani ništa nisu dobili (premijer im je samo velikodušno “poklonio” ono što je zaprijetio da će im uzeti) i što je riječ samo o odgodi džeparenja.
Plenkoviću, naravno, ne treba vjerovati, dosad ni s čim nije to zaslužio, naime da mu se vjeruje.
Na kraju, kad se voda dovoljno zamuti, kad budnost popusti i kad politika baci parangal s mnoštvom mamaca za “bilo naroda”, dogodit će se isto ono što se u prošlosti događalo s mnoštvom spornih, za građane pogubnih zakona, a što se nedavno dogodilo i sa zakonom o koncesijama.
Da podsjetimo, uoči lokalnih izbora te nakon burnih reakcija javnosti, oporbe i lokalne samouprave, taj je zakon povučen iz Sabora, da bi ga Plenković, čim su izbori prošli, u tišini poslao natrag u Sabor, gdje je i izglasan.
Pa su danas slijedom tog zakona hrvatski građani stranci na vlastitim plažama, plaćaju za pristup onome što je oduvijek bilo slobodno i besplatno te što im je, da se ne zaboravi, zahvaljujući Plenkoviću i ekipici oteto.
Mnogo se posljednjih dana govorilo i pisalo o porezu na nekretnine, svatko o tome u Hrvatskoj, kao i o nogometu, ima svoje mišljenje i sve zna, no jedno se mišljenje svojom jednostavnošću i preciznošću izdvajalo iz te kakofonije, ono ekonomista Ljube Jurčića.
U intervjuu televiziji N1 Jurčić je rekao dvije važne stvari koje treba prenijeti. Rekao je: “Svaki porez se plaća iz dohotka koji stvara čovjek.
Mi smo na dnu Europe, samo je još Bugarska iza nas. Naš dohodak ne raste, mi relativno padamo. Nikad ne smijete uvoditi novi porez, opterećenje i trošak u situaciji kad dohodak stagnira.
U toj situaciji bit će to udar na standard građana. U svakom slučaju, mislim da Hrvatska nije ni blizu pripremljena za uvođenje poreza na imovinu. Ona može pokrenuti taj postupak, pa imati pet, šest, sedam koraka.
Sad nema nijedan element da bi se taj porez mogao uvesti”. Zatim je rekao da porez mora imati svoju svrhu, a da ona svakako nije da se hrani državna administracija, nego da se porezi troše na školstvo, infrastrukturu ili gospodarstvo.
Ako uplaćujemo svi skupa porez na imovinu, nastavlja Jurčić, s tim novcem će se financirati vodovod, komunalije, zelenilo, a vrijednost naše imovine porasti jer će okoliš biti uređeniji, sigurniji, ljepši.
Porezom se uvijek financira javno dobro, zaključuje Jurčić, a Vlada to nije prezentirala na ustavan način ni građanima ni politici.
Doduše, rijetko je kad ijedna hrvatska vlada jasno i zakonski prezentirala građanima išta od javnog interesa, pa ni aktualna Vlada nije po tome nikakav izuzetak.
Odnos hrvatskih vlada prema građanima uvijek je bio takav. Građanima se muljalo, lagalo, prešućivalo, tajilo, serviralo im se kojekakvo smeće, a uvjeravalo ih se da je to Sacher torta.
I to je na neki zadivljujući način prolazilo bez značajnijeg protivljenja.
Prolazile su tako privatizacije, rasprodaja javnih dobara, milijarde su trošene na obnovu voznih parkova i ureda glavonja, plaće i beneficije glavonja takve su da o njima tzv. prosječni građani mogu samo sanjati, prepuštani su građani na milost i nemilost banaka, pa je danas u Hrvatskoj 330.000 blokiranih.
Proći će tako i zakon o porezu na nekretnine. Naći će, ne sumnjamo, Plenkovićeva vlada način da uzme građanima taj novac, gurnut će zakon javnosti iza leđa u Sabor čim osjete da pozornost građana zaokuplja neki novi problem.
Koji se u osnovi svodi na izbor između tri ujutro i četiri uvečer, ili četiri ujutro i tri uvečer, ili pak možda pet ujutro i dva uvečer.
