Bandić ne spada u prvu ligu zagrebačkih gradonačelnika

Nekog ljetnog dana krajem ‘90-ih (mogla je biti 1998. ili 1999. godina) portir SDP-ove centrale na Iblerovu trgu povikao je za Bandićem, koji je upravo izašao: “Ej, Milane...” Htio ga je valjda upozoriti da je nešto zaboravio. Šef zagrebačkog SDP-a naglo se okrenuo i osorno uzvratio: “Nisam ja za tebe Milan!” Prostrijelio je pokislog portira bijesnim pogledom pa produžio u istom pravcu.
Taj oholi, prezrivi, nadmeni Bandićev istup bio je rani pokazatelj njegove stvarne prirode, koja se, kako bi rekao Heraklit, “voli prikrivati”. Tu je, daleko od kamera, otkrio svoj pravi karakter, koji će građani naslutiti kad u javnost procure uvrede upućene Vlasti Pavić (“Što ti znaš o Zagrepčanki, pička ti materina?!”), a definitivno potvrditi kad s tonskih vrpci Uskoka budu objavljena brutalna urlikanja na Vidoja Buluma: “Osjećaš li ti, Vidoje, ovu zemlju, majku ti Božju jebem!”

U ranoj fazi uspona, pred kamerama, Milan Bandić bi se čudesno transformirao u “jednog od nas”. Iskoristio je duboku zasićenost Zagrepčana oktroiranom, desetljeće dugom, bezličnom Tuđmanovom vladavinom gradom, pa istupio kao suprotnost HDZ-ovim šefovima Zagreba, Marini Matulović Dropulić i Branku Mikši. Nakon uštogljene, drvene ekipe, lišene šarma, napokon se pojavio netko zabavan, netko tko će gacati po blatu Kozari boka, ljubiti ruke kumicama i pričati doskočice. Progovorio je populistički, često koristeći fraze lišene dubljeg smisla, ali je to činio na dopadljiv način. Oskvrnuo je svaki strani jezik koji je promucao, uključujući zagrebački sleng (njegovo “kaj” bilo je najneuvjerljivije koje je ikad itko izgovorio) ali Zagrepčanima je poslao jasnu poruku kako, eto, postoji bar jedan “dotepenec” koji nastoji prihvatiti Grad. I oni su tu poruku nagradili. Zagrepčani su pamtili i neobičan transfer dva zastupnika HSS-a, Antuna Šporera i Damira Bukvića (“Biblija je najbolja medicina”) koji su bili u oporbi pa su preko noći postali HDZ-ovi “žetončići” i omogućili da Marina Matulović Dropulić postane gradonačelnica. Zagreb je, ukratko, u to doba nevinosti tražio antipoda Tuđmanovim gradonačelnicima. I Bandić je to ponudio, premda nije bio njihova suprotnost nego usavršena dopuna. 

Tuđman je u Zagrebu sakupio dva “žetončića”, Bandić ih je u prošlome mandatu Sabora imao cijelo tuce...
“Bio je najveći nakon Tuđmana”, rečeno je prigodno komemorativno u HNK. Istina je da je bio zadnji mastodont devedesetih i da s njim svršava jedna tužna epoha, “smutnoe vremja”, kako Rusi zovu tragičnu fazu svoje povijesti, u kojoj je došlo do rasapa svih vrijednosti. Sve je u Bandićevu rukopisu bilo formatirano u tom desetljeću, kad je hrvatska politika pretvorena u veletržnicu na kojoj se svemu zna cijena a ničemu vrijednost. Pompozne retorike, grandiozne opsjene, lažno ali konjunkturno domoljublje, brutalna otimačina, neviđena sebičnost maskirana smokvinim listom patriotskih fraza, sve nas je to dovelo tu gdje jesmo, čemu je Bandić jedan od ključnih sukrivaca. Analiza pokazuje da su njegovi prethodnici iza sebe ostavili neusporedivo veće dosege. Goran Beus Richembergh napravio je svojedobno bilancu četverogodišnjeg mandata danas posve zaboravljenog zagrebačkoga gradonačelnika Pere Pirkera, koji je gradom vladao od 1963. do 1967., u vrijeme najveće poplave, koja je uništila 10.000 stanova a 30.000 oštetila. U teškim uvjetima izveo je masu pothvata koji bi danas izazivali divljenje - kad bi ih se netko sjećao. U Pirkerovu mandatu sagrađeno je “26.000 stanova (to je grad od 100.000 ljudi); sagrađeno je 35 škola i 6 dječjih vrtića, 5 novih velikih tvorničkih postrojenja i 2 velike farme, nova gradska plinara, vodocrpilište u Maloj Mlaki, otvoreno je više od 270 trgovina (među kojima su bile i tri Name), izgrađeno je 30 km savskih nasipa, 100 km kanalizacijske mreže, novi terminal i produžena pista zračne luke na Plesu. Sagrađen je i novi željeznički most na Savi, cesta Zagreb - Velika Gorica, žičara na Sljemenu, stalno postrojenje za klizalište na Šalati i kompleks sportskog centra na Sveticama... To sve napravljeno je u samo četiri siromašne, socijalističke godine (tad nije bilo moguće prodavati obveznice u Londonu i zaduživati se za milijarde kuna), a donesen je i prvi urbanistički plan nakon Heinzela, i to za grad od 950.000 stanovnika. Kako mu se narod odužio? U Sesvetskom Kraljevcu danas postoji Odvojak Pere Pirkera, u Slavonskom Brodu cijela ulica, u Zagrebu ništa, čak ni neki prolaz ili, kako bi u Beogradu rekli, “sokače”.

Pirkerov prethodnik, Većeslav Holjevac, imao je više sreće. Lice grada zauvijek je promijenio na nezaboravan način. Ivo Frangeš nazvao ga je “pjesnikom Zagreba” jer je ono što je August Šenoa “naslutio kroz daleku viziju, Holjevac stvorio”, a “ono što je Krleža spominjao kao trnjansko blato i močvaru Holjevac je pretvorio u gradsko središte”. Holjevac je – valja reći, u programiranom socijalističkom boomu graditeljstva – sagradio cijeli Novi Zagreb, premostio dotad nepremostivu Savu, preselio je Velesajam iz Savske, sagradio Most slobode, udario temelje Žičari, preselio gradsku upravu u novu gradsku vijećnicu u Vukovarskoj ulici, izgradio tiskaru Vjesnika, zgradu Elektrotehničkog fakulteta, Pučkog učilišta, toplane... Započela je gradnja koncertne dvorane, palače pravde i “kockice”. A živio je skromno, u Novom Zagrebu. Jedini je gradonačelnik Zagreba koji ima svoj spomenik, na ulazu u Grad, koji mu se dostojno odužio i sačuvao pamćenje na nj. Mato Mikić je, međutim, zaboravljen iako su nakon Univerzijade Zagrebu zauvijek ostali Klovićevi dvori, Muzej Mimara, Studentski kulturni centar, Zagrebačko kazalište mladih, Kazalište Kerempuh, oprema za Radio 101, oprema za Televiziju Zagreb, neki studentski domovi, mnogi kulturni programi, stadion, Z1 televizija, osam novih Steinway klavira... I sve to u jednome mandatu.

Milan Bandić, dakle, uopće ne spada u prvu ligu poslijeratnih zagrebačkih gradonačelnika. On će svakako ostati u sjećanju grada, ali prije kao opomena nego kao uzor. I to je ono što izaziva silnu žalost – takav talent, energiju, volju (koji nisu sporni) rasuti po putu, spiskati, prokockati, mora izazvati tugu. A nije on jedini primjer. Dva najveća talenta zadnjih 20 godina, njegov i Sanaderov - i to je hrvatska tragedija - na sličan su način investirani u krive stvari. Na točkama povijesnih prijeloma važnije je izgledati kao suprotnost prethodniku nego kao njegova kvalitetna alternativa. Ivo Sanader, gradonačelnikov pandan u traćenju vlastitih talenata i našeg novca, iskoristio je to željezno pravilo kako bi pobijedio pristojnog ali tragično neodlučnog i na smrt dosadnog Račana, koji je jednom, kad su mu djeca zapalila madrac, sa ženom tri sata vijećao što treba napraviti, pa je stekao nadimak Fabije Kunktator. Kad su “domobrani” digli spomenike Mili Budaku i Juri Francetiću, odlučni Sanader pozvao je bagere koji su ih uklonili iduće jutro, pokrivši se odredbom Ustava koja kazuje da Vlada ima “obvezu štititi ugled države u svijetu”. Ivo Sanader bio je visok, elegantan poliglot, markantan muškarac koji je pisao tankoćutnu poeziju, doktor francuske književnosti. Kad bi se u Hrvatskoj snimao remake “Dinastije”, samo bi on, Sanader, mogao u castingu dobiti ulogu Blakea Carringtona. Ali i Sanader se, kao i Bandić, preigrao, a umjesto trošenja raskošnog talenta na ostvarenje poslova koji će mu osigurati besmrtnost, odlučio se za uživanja u dosmrtnom životu. Bandić je bio nalik na Delboya iz “Mućki”, simpatičnog hohštaplera čije vragolije na kraju uvijek izazovu naklonost publike. Nije znao beknuti francuski, ali je zadnjih tjedana prosipao neke francuske fraze, baš poput lika iz serije, iako se nikad nije libio upotrijebiti ni jedan jezik koji bi mu koristio. Pričao bi i esperanto da je netko odatle htio graditi Zagreb na vodi.

Oba su bili vrhunski psiholozi - Bandić i Sanader znali su zlatno pravilo iz “Psihologije uspjeha” Dalea Carnegieja – svi najviše vole čuti zvuk vlastitog imena, pa su se na putu uspjeha utjecajnim ljudima obraćali personalno, s “gospodine Bago” ili “gospodine Stankoviću”. Bandić je laskao novinarima kad su mu trebali. Sanader je u svoje akcente dodavao mrvu splitskog (računajući na nacionalnu izbornu bazu), a Bandić je parodično kajkao, računajući na Zagreb. Obojica su imali neviđenu uličnu inteligenciju – Bandić je posjedovao i onu uličarsku – završili su “cestovni” fakultet, jedini čija se diploma ne može ni dobiti ni kupiti. Dramski raspon Bandićevih uloga s vremenom se širio. Umio je ujutro uvjerljivo nositi značke s Titovim imenom, a popodne na procesiji nositi svijeću dužu od pola metra; navečer bi kartao kod srpskog mitropolita, a ujutro dogovarao koaliciju s Tomislavom Merčepom. Na sebe bi često navukao odijelo KV radnika, sjeo u škovacu ili bager pa povikao “idemo delati”, a ostatak dana plandovao je u divovskom penthausu u koji nikad nije ušetala noga običnog smrtnika. U svemu tome bio je tako uvjerljiv da je šest puta dobio izbore. Oni koji ga bolje poznaju kažu da, nasuprot popularnome mitu, nije bio osobit radnik. Ali bio je sjajan režiser. Došetao bi do radnog mjesta pješice, ili se dovezao tramvajem, a potom, kad ga novinari snime, iza prvog ugla sjeo bi u luksuznu limuzinu. Bilo mu je dovoljno da na sekundu pogleda čovjeka pa da mu – kao George Bush Jr. Putinu- “zaviri u dušu”. 

A kad je prvi put zasjeo na čelo Zagreba, s raskošnom gradskom blagajnom, dalje je samo kupovao. Nikad nije škrtario s tuđim novcem. Dobro je procjenjivao, kužio je ljude. Trgovao je naveliko: svakome je pogađao valutu. Neke je kupovao novcem, druge stanovima, treće komplimentima. Manjine je osvajao kozmopolitizmom, tretirajući ih kao ravnopravne građane (obožavaju ga svi, od Albanaca do Srba; skompao se sa zagrebačkim muftijom kao i s budućim srpskim patrijarhom). Protivnike je kupovao unosnim pozicijama u Gradu i Holdingu, “žetončiće” namještenjima, žene stanovima, prstenjem, bundama, budale i naivce megaprojektima, crkve izdašnom lemozinom. Na Kaptolu je bio persona grata; zadnja slika prikazuje njega i Nataliju Pricu, šeficu njegove mladeži, u osobnom posjetu kod nadbiskupa, ozarena od sreće premda je u tom susretu teško vidjeti ikakvu dimenziju pobožnosti.
S vremenom je, nažalost, udio trošenja gradskog novca na kupnju naklonosti bivao sve veći, a udio potrošnje na infrastrukturu i vrijedne projekte sve manji. U 20 godina vladavine Zagrebom Milan Bandić raspolagao je s više od 200 milijardi kuna. Autocesta Zagreb - Split koštala je 17 milijardi; tim se novcem moglo sagraditi 12 takvih autocesta, ili stotinu peljeških mostova (ovaj koji se gradi košta 2,08 milijardi). A što je Miki ostavio nakon dva desetljeća “raspolaganja tuđom mukom”? Sam je tvrdio da je Zagreb pun njegovih spomenika. Jedan će mu ostati sigurno, onaj na Mirogoju. A drugi? Uređen Bundek, veliki rotor (business as usual, nije to neka megagrađevina), obnovljena i proširena Zagrebačka avenija, besplatni udžbenici za djecu, tuce škola i vrtića i – to je to. U središtu grada nakon potresa obnovljena je samo jedna zgrada, Varteksova na Jelačić placu; Grad je preuzeo s upotrebljivom starom žičarom, a ostavio ga s neupotrebljivom spalionicom novca. Središte Zagreba danju je otužno prazno, djeca se boje otići u škole jer im cigla može pasti na glavu, a noćna rasvjeta centra otkriva žalosnu stvarnost egzodusa: na sve manje prozora noću se može vidjeti “mati koja bijelo platno tka”, stanovi su prazni i mračni. Centar, koji nije držao do Bandića kao ni Bandić do centra (on je zapravo bio junak suburbije), pred našim se očima pretvara u pustinju. U ponekim zgradama prodaju se i po tri-četiri stana...

Lokali zjape prazni, kao i gradska blagajna, u kojoj je dug veći od milijarde, a idućih godina na naplatu dolazi i famozna obveznica od 300 milijuna eura kojom su Kikaš i Bandić u Londonu zadužili Zagreb za obnovu vodovoda pa pet posto potrošili namjenski, a ostalo, 95 posto, spiskali na malverzacije koje su u sljedećim mandatima punile stupce medija. Ukratko, jao pobjedniku predstojećih izbora. Sanirat će desetljeća koja su pojeli skakavci. A možda najgore, Zagreb je izgubio smisao za urbanitet.

Kad je prvi put pokleknuo? Kad je potpisao ugovor s vragom? Ona dreka na portira bila je simptom, znak da je spreman na kvarenje. Čovjek koji tako prezire radničku klasu ne samo da ne može biti dobar socijaldemokrat nego ne može biti niti iskren čovjek. U jednoj točki počeo je rasipati talent na tajne račune, prilježne suradnice, sumnjive suradnike, nesumnjive poroke, nekorištene nekretnine. “Mislim da se to dogodilo u drugome mandatu”, kaže jedan naš sugovornik potvrđujući pravilo o “prokletstvu drugog mandata”. “Tad mu je udarilo u glavu. Nije se znao nositi s tim - novac, žene, moć, slava... A pukao je u zatvoru. Nakon zatvora gledao je samo da ga tamo ne smjeste ponovno. Iskrcao je gomilu novca, sucima, političarima, odvjetničkim uredima, kako bi to postigao. Nije davao novac nego usluge. Glave ga je došao hedonizam... Prebolio je čak i koronu, ali su to svi njegovi prijatelji držali u strogoj tajnosti kako ne bi ispalo da krši mjere. Bio je prevrtljiv, u deset navečer obećao bi vam nešto, a već ujutro to zaboravio. Od 25 prijatelja koji su bili s njim, kad je bio ništa, sad ih je ostalo samo pet-šest...”

Neki misle da je “odlepio” kad je odlučio postati predsjednik Hrvatske. Na jednoj točki njegov je život svakako postao, kako je primijetio Zoran Milanović, “hiperaktivno glavinjanje” – pun nekog čudnog erosa, hodao je sa svojom šarenom družinom po gradu i svijetu, ispunjavao želje, uzdizao i spuštao ljude. Zadnja dva Bandićeva mandata bila su najšareniji karneval koji je grad ikad vidio. Bjesomučno je obilazio sve moguće manifestacije, posjećivao svaku premijeru (izdržao bi početak, u desetoj minuti zakunjao a u petnaestoj se iskrao iz kazališta pa otišao nekamo u noć), jeo kotlovinu, kuhao prvomajski grah. Svi su znali da je Miki zagrebački Djed Mraz, koji donosi hrpu darova pod bor, trebalo je samo biti poslušan. Ni jedan posao u Gradu nije mogao proći bez njega i njegova interesa. Hvatan je na putovanjima po Italiji, u šopinzima za dame, kupnjama prstenja, cipela, pričalo se da nema užitka koji mu je stran. Na portire, podčinjene i žene je vikao, a pred moćnicima se klanjao. Jedan od njih mu je u Poglavarstvu, na njegovu terenu, zviznuo šamar.

Prema zakonima grčke tragedije, ljudi koji prijeđu crtu izazivaju bogove i postaju autori vlastitih tragedija. No osim političke i društvene, njegov je život i primjer osobne drame: u velikoj je mjeri protraćen, proveden u agoniji i ekstazi, bez ostavštine koja će ga nadživjeti. Iza njega ostaju puni računi i prazne kuće, razorena obitelj. Praznina, kao i kod Sanadera.

Da su energije tih nadarenih ljudi bile potrošene na nešto uistinu društveno korisno, Hrvatska bi danas bila cvatući vrt Mediterana a ne prostor biblijskog egzodusa i najveći rezervoar obrazovane i pristojne radne snage za njemačke tvornice. Ali nisu.
“Najtužnija stvar u životu je uzalud potrošen talent”, glasi jedan citat iz “Bruklinske priče”, filma Roberta De Nira. Taj bi moto idealno sjeo na film o Bandićevu životu.