Nije na kraju riječki gradonačelnik Vojko Obersnel dobio uzalud jedan od najglasnijih aplauza SDP-ovog skupa u Ciboni kada je oko 2000 okupljenih SDP-ovaca pozvao da glasaju po savjesti, a ne po šalabahterima i tako jedini glasno ustao protiv nametanja tuđe volje u stranci.
Tu poruku koju je trebao s govornice odaslati u govoru novi lider Davor Bernardić, a ne ovaj stranački, članovi su itekako prihvatili i sproveli kasnije na konvenciji odbivši slijediti te šalabahtere na kojima su, čak i novinarima koji prate ovu stranku, bili potpuni anonimusi.
Umjesto njih, misleći svojom glavom, izabrali su prepoznatljive SDP-ovce s težinom u javnosti i karijerom iza sebe. Odbili su članovi staviti u fotelje vrha one koje je želio novi stranački gremij do jučer protivan Milanoviću, a danas s kolajnom i peharom u obliku Bernardića oko vrata.
Pokazali su na kraju da nisu slijepa sljedba bilo kojeg vodstva, već da ovime žele zaokret u vođenju stranke koja u javnosti gubi svoje rejting i utjecaj.
A što je, ako ne to što su članovi željeli čuti, onda Bernardić rekao u govoru? Zapravo, ništa. Održao je vrlo isprazan govor, lišen emocija koje bi podigle njegove članove, a javnosti poslale neke jasne poruke o tome kakav SDP mogu očekivati.
Jače politčke poruke su poslali njegovi gosti, predsjednici drugih stranaka, od kojih je, zanimljivo šef HSS-a Krešo Beljak bio jedini od svih 50-ak govornika koji su spomenuli prezime Milanović.
Svjestan je toga i sam Bernardić, koji neće pobjeći na kraju od priznanja da mora raditi na svom nastupu koji bi trebao privlačiti javnost natrag prema stranci koju sada vodi.
No, dojam je iz razgovora s njim, da unatoč svemu, apel da se ostave šalabahtera Bernardić još uvijek nema hrabrosti poslati članovima.
Možda i zato jer su ti šalabahteri išli na ruku i njegovoj dvojici najbližih suradnika Zlatku Komadini i Rajku Ostojiću. Iako se Ostojić trudio novinare uvjeriti da oni sa šalabahterima nemaju veze, jasno je kako je konvencijom kružilo najmanje šest, sedam njih, što je na kraju za mikrofonom javno izgovorio i Komadina zahvalivši svima koji su ga stavili na šalabahter, ali i onima koji nisu.
Da su ti šalabahteri prošli, Ostojić i Komadina mogli bi slaviti jer bi njihov utjecaj na Bernardića bi još veći, kao i utjecaj u stranci. Oko njih bi bili nepoznati ljudi koji ne bi imali snagu, iskustvo i lukavost njima parirati, pogotovo u sufliranju Bernardiću, čovjeku koji je, nemojmo to nikad zaboraviti, iznjedren kao njihov zamjenski kandidat umjesto Tonine Picule kad se njima njegove izjave i namjere nisu svidjele.
Nestali bi iz vrha tada mnogi SDP-ovci koji su dojučer bili bliski njihovom ljutom rivalu Milanoviću, te bi oni mogli proslaviti svoju pobjedu. Na kraju, njih dvoje dobili su poruku da s onima, s kojima su se do jučer, često i udarcima ispod koljena, borili od sutra moraju surađivati bez podmetanja i uvažavati i njihove stavove.
Tako zadovoljan može biti i Milanović jer iza sebe ostavio jednu ekipu ljudi koje članovi ipak prepoznaju kao čimbenike i aktere u političkom životu i to može shvatiti kao jednu od svojih pozitivnih ostavština, pogotovo kad se vidi da među tim ljudima nisu prošli Maras i slični.
Zadovoljan na kraju mora biti i Bernardić, iako on toga još nije svjestan. Dobio je priliku koju nije mogao ni sanjati. Priliku da vodi SDP s predsjedništvom u kojem nema svoje klimavce i poltrone, a istodobno mu u njemu neki drugi ne nose glavu.
Naprotiv, dobio je on i one sebi lojalne i sebi protivne članove. Ali i svima prevrtljive suncokrete koji se okreću onako kako vjetar puše.
Taj miks predsjedništva može mu dati snagu da o svakoj važnijoj odluci razmisli dvaput, da ne vodi stranku kao faraon, već da iza zatvorenih vrata vodi rasprave s ljudima koji ne misle isto.
Bernardić je dobio snažan korektiv u vodstvu, a samo o njemu će ovisiti hoće li mu taj korektiv iza lokalnih izbora postati snažna oporba ili i dalje alternativa u promišljanju.
Zato se on mora prestati baviti strankom i sitnim dogovorima, već krenuti na otvaranje javnosti i zavođenje birača svojim porukama, idejama i potezima, te time dobiti na svom autoritetu među kolegama i javnosti, ali i među političkim protivnicima u HDZ-u koji još uvijek njegov spomen kao šefa oporbe dočekuju s podsmijehom.
