Bili su večernji sati, a vrijeme iznimno nepovoljno 4. veljače 1992. - na današnji datum prije 33 godine - kad je pilot, kapetan 1. klase Danijel Borović preletio avionom lovcem tipa MiG-21 s aerodroma Bihać, sletio u Pulu i stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vojsci.
Tim je Borovićevim preletom iz sastava ratnoga zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA u sastav Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva Hrvatska dobila prvi nadzvučni borbeni zrakoplov, čime je označen početak ustroja eskadrile lovaca u Hrvatskome ratnom zrakoplovstvu, stoji u Borovićevoj knjizi "Prelet za Hrvatsku".
- Prelet od Bihaća do Pule, bio je izuzetno težak zahvat. Da bi se taj projekt uopće realzirao, trebali su mjeseci pripreme, a taj dan bilo je finale - pričao je Borović za 24sata.
- Danas je lako biti pametan, u ono vrijeme, nekoliko mjeseci prije da mi je netko rekao da će doći do rata, rekao bi mu da nije normalan. Čak ni mi vojnici koji smo bili obučeni i školovani za rat protiv vanjskog neprijatelja, nismo ni slutili da će doći do rata u Jugoslaviji - kazao je Borović.
Vođen vlastitim dugogodišnjem letačkim iskustvom i osnovnim parametrima - smjer, brzina, vrijeme - uspio je pronaći smjer prema pulskoj zračnoj luci na čiju je pistu uspio sletjeti unatoč teškim uvjetima, jer ju je JNA u povlačenju minirala i uništila svjetlosnu signalizaciju, pa je bila osvijetljena samo kamionskim svjetlima.
- Sletio sam na gotovo crnu ploču brzinom od 300 kilometara na sat, rekao je kasnije Borović dodavši kako su u pitanju bile sekunde, jer mu je već ponestajalo goriva.
Tako je uspješno završila dugo i pomno planirana jedna od najtajnijih, najneizvjesnijijh i najspektakularnijih akcija u Domovinskom ratu. Borovićeva supruga i sin uspješno su također prebačeni iz Bihaća u Hrvatsku.
Nakon preleta Rudolfa Perešina u Klagenfurt 25. listopada 1991. piloti Hrvati u JNA i njihove obitelji bili su pod posebnom pažnjom Kontraobavještajne službe JNA i Službe državne sigurnosti. U nastojanju da spriječe ponovne pokušaje preleta, onemogućavano im je letenje raznim administrativnim preprekama, slanjem na izvanredne liječničke preglede i postavljanjem dijagnoza.
- Bila je jedna osoba na aerodromu, Slavko Hodak koji je bio načelnik službe za sigurnost za nas pilote, mehaničare. On je pokušavao doći u kontakt sa mnom, u međuvremenu su već krenuli s propagandom gdje su nam slali visoke časnike koji su nam objašnjavali da JNA štiti Jugoslaviju, klasična ona retorika. On je prilazio meni i drugima i ispitivao nas što mi mislimo o toj ideji. Prvo sam mislio da me provocira i koji su moji stavovi. Oni su mislili da ću ja prvi otići kad bude prilike, no ostao sam zbog toga - ispričao je Borović za 24sata.
- Kad smo uspjeli doći na istu valnu duljinu, prvo sam pokušao razgovarati s drugim pilotima Hrvatima, bilo nas je malo. U ono vrijeme svi su se sa svima družili, bilo je dosta zeznuto. Teško je bilo, prilazio sam im i napipavao teren, no nisu bili za. Što dalje, situacija se više zakuhtavala. Jednom su nas pozvali u dvoranu u kojoj je u holu bili velike slike ustaških zločina na Jasenovcu. Kad su se svijetla ugasila pustili su nam projekciju onog klasičnog filma o Jasenovcu, kad je to završilo rekli su nam da nećemo više ići na aerodrom te da možemo doma. Nije bilo riječi o drugim zločinima poput četničkih, ili bilo kojih, nego samo ustaških. To mi je jako smetalo.
- Perišin je otišao 25. 10. 1991. za Austriju. Večer prije je bio kod mene i ja sam jedini znao da on čeka trenutak, i to jutro, sletio je tamo. Poslije toga su nas vezali lisicama za radijatore jer službe nisu vjerovale da nitko nije znao da Perišin ide s avionom. (...) Mene to nije obeshrabrilo, a rekao sam mu da kad dođe trenutak, ja ću biti taj. Poslije njega su nas nekoliko pilota odveli u Beograd na liječničke preglede, a tamo je bio samo psihijatar, nakon nekoliko dana došla nam je progznoza 'neurotično ponašanje prouzrokovano situacijom', iz razloga da bi nas makli iz aviona, i tako nekoliko mjeseci.
Početkom 1992. Boroviću je ponovno omogućeno letenje, ali isključivo na dvosjedu u ulozi nastavnika.
- Morao sam se ponašati najnormalnije na ne otkriju da se nešto događa, a u sebi kuhaš zbog svega, od ovih puštanja filmova do situacije u medijima. Bili smo u medijskoj blokadi. Slavko je dobivao informacije iz Zagreba, a ja nisam smio znati gotovo ništa - pričao je nevjerojatne detalje svog leta Borović za 24sata:
- Ja sam samo znao da treba pripremiti pregled 10-15 dana nakon što Hrvatske postane međunarodno priznata, plan je bio da Hrvatska dobije borbeni avion, jer onaj u Austriji nismo dobili. Nisam znao koji aerodrom će biti jer su te godine svi bili u JNA, zato je Perišin sletio u Austriju. Od Zagreba od pomoći imali smo samo lijepu riječ. Iz stana nismo smjeli ništa uzet, a supruga i sin morali su do zadnjeg dana biti tamo, tako da smo izračunali da ću samo 2 sata biti u prednosti. (...) Izračunali smo rutu, izvježbavali smo noćno presretavanje... Naputak je iz Zagreba bio da ne smijem oko Pule kružiti nego iz pravca sletjeti s istoka prema zapadu jer su kod Arene bili postavljeni gardisti, i to je bila prepreka još jedna. Rekli su mi da će mi pistu svijetliti kamionskim svjetlima jer se sve bilo prethodno izbombardirano, no ja sam računao doći u sumrak jer Mig-21 slijeće ogromnom brzinom i velika je rasvijeta potrebna da bi pilot vidio jer se sve događa u par sekundi. (...) Na dan D naš, 4. veljače 2022., kada smo krenuli na posao, ja izađem van na stanicu ispred zgrade, a moja supruga i sin prolaze pored mene i kao idu u šetnju u grad, odnosno put bez povratka. Mi smo tu napravili jednu zavaravajuću scenu. Otišao sam u podne na posao, onda se vrijeme počelo kvariti i nisam mogao ići po toj ruti po kojoj sam planirao. No nisam mogao ni mijenjati rutu niti odustati od akcije. Riskirao sam. Čekao sam prvi noćni let. Zagrebu smo javili da sam trebao poletjeti 17.05h, sletjeti u 17.20h, dakle najkraćim putem za 15 minuta sam tamo, gdje me čeka ekipa. Zbog kašnjenja, ja sam poletio tek u 17.33h, no nisam imao izbora. Bila je već noć. Poslije polijetanja sam okrenuo avion na leđa prema brdima dolje, nisam mogao preko Like pa sam računao da ću negdje na more izbiti kod Zadra pa ću se nekako orijentirati. Nema u avionu GPS-a, nema ničega, samo kurs, brzina i vrijeme. Plan je bio doći tamo negdje, poznavajući avion nakon dugogodišnjeg iskustva, zadarska ploča pa gore prema Cresu pa doći na poziciju na koju sam trebao doći da sam išao preko Like, a avion Mig-21 leti 900km/h, nema puno vremena. - Dodatno je opterećenje bilo što sam morao nisko letjeti da me ovaj s radarom ne bi vidio. Ja sam još uvijek bio komunicirao radiovezom s časnikom za navođenje, ja mu potvrđujem samo sve. Još je kod Zadra bila i sumaglica pa mi je bilo teško razaznati područje. Bilo je i pomračenje, doslovce sam na slijepo letio. Sve se poremetilo. Kod Cresa prema Puli nisam se mogao dalje orijentirat, vrijeme mi se približava isteku a ne mogu se orijentirati. Razmišljao sam i o katapultiranju, no nije bilo izvedivo. Tražio sam onda Rijeku jer mi je ona prepoznatljiva, no magla je i ništa se ne vidi. Hvatala me panika i za brda iza da se ne zaletim u njih jer sam morao nisko letjeti. Gorivo sam imao još za 10-ak minuta leta. Kad sam okrenuo prema zapadu, izgubio sam svaku nadu da ću uspjeti, a onda sam vidio kao nekakav bljesak koji se ponavljao. Odmah sam shvatio da mi netko signalizira, odmah mi je sinulo da su to ti kamioni koje su mi obećali da će svijetlit u mraku. Brzo sam napravio krug, smanjim brzinu, izvučem kotače... I slijedim tu improviziranu signalizaciju po pisti, praktički sam tražio pistu koja je crna ploča. Uspio sam sletjeti, brzo sam kočio jer nisam znao koliko sam još imao do kraja piste. Kako sam smanjio brzinu, vidim da ta točkica koja mi je svijetlila u daljine, postala dvije točkice. Bili su to farovi auta, bijelog Golfa.
Borović je 2003. umirovljen, na vlastiti zahtjev, u činu pukovnika.
