Američki ministar obrane Jim Mattis podnio je u četvrtak ostavku priznajući da se ne slaže s Donaldom Trumpom, u pismu američkom predsjedniku koje je objavio Pentagon.
"Budući da imate pravo na ministra obrane čija će vam stajališta biti bliža (...) mislim da je ostavka dobra odluka", napisao je umirovljeni general korpusa mornaričkog pješaštva u pismu u četvrtak, dan nakon najave američkog vojnog povlačenja iz Sirije, kojemu se oštro usprotivio, prenosi Hina.
Nešto ranije Trump je na Twitteru objavio da Mattis odlazi s dužnosti krajem veljače i da će uskoro imenovati novog ministra obrane.
Jim Mattis se tako pridružuje dugom popisu imena visokih dužnosnika Trumpove administracije koji su podnijeli ostavku ili su razriješeni, neki i bezočno, poput državnog tajnika Rexa Tillersona kojeg je Trump otpustio u ožujku putem Twittera.
Mattis je bio, prema nekim analizama, posljednji glas razuma u Bijeloj kući, glasno je govorio protiv otvaranja novih frontova po cijelom svijetu, a mnogi su ga smatrali i velikim saveznikom Hrvatske u Bijeloj kući. Jedna zanimljiva crtica je bilo njegovo početno protivljenje nuklearnom sporazumu s Iranu i kasnija promjena mišljenja. "Predsjednik bi trebao zadržati sporazum, ne dobijemo li neke dokaze koji će me razuvjeriti u preporuci", kazao je Mattis u svjedočenju pred Kongresom.
Diplomatski odgovor, kao i njegovo nedavno pismo ostavke, potvrđuje da je njegov nadimak "Bijesni pas" bio apsolutno promašen.
Priča o Mattisu kao načitanom generalu spremnom saslušati brojne argumente zaintrigirala je novinara The New York Timesa, Roberta F. Wortha, inače stručnjaka za Bliski istok, još u studenom prošle godine kad je mnogima promaknula jedna Mattisova rečenica izgovorena na redovnoj tiskovnoj konferenciji.
- SAD se neće sasvim povući iz Sirije unatoč očekivanom porazu ISIL-a. Pobrinut ćemo se da stvorimo uvjete za diplomatska rješenja, rekao je tad Mattis, no nitko nije posebno obratio pažnju na njegovu izjavu jer su se baš u to vrijeme nizali skandali Bijele kuće, a ta se praksa produljila sve do ovih dana.
Njegova izjava je tim čudnija što je upravo Trump u svojoj predizbornoj kampanji neprestano ponavljao da će se američki vojnici povući iz Sirije čim ISIL bude slomljen.
Mattis je u siječnju otišao i korak dalje, te najavio da će se Amerika iz napadača pretvoriti u faktor stabilnosti i da će pomagati ekonomskom oporavku zemlje i pomoći sirijskom narodu da svrgne režim Bashara al-Assada.
Iako je Trump odugovlačio s potpisivanjem takve odluke, ona je zapravo donesena mimo njega i to mnogo ranije, pod Mattisovom supervizijom i uz pomoć Specijalnih jedinica koje su vodile bitke protiv ISIL-a u Siriji.
Sada kad vidimo da je Trump zaobišao svog ministra obrane u odluci o povlačenju iz Sirije, razumljivo je i zašto je Mattis morao otići.
Ovdje moramo napomenuti da povlačenje američke vojske iz Sirije gotovo nitko ne problematizira. Štoviše, povlačenje ima brojne pozitivne aspekte, ali treba spomenuti jedan širi okvir. Kurdi kao jedni od glavnih boraca protiv ISIL-a dobivali su svesrdnu podršku Amerikanaca, a i pokazali su se odanim zapadnjačkim saveznicima. Turskoj su bili pravi trn u oku na južnoj granici i s velikim veseljem dočekana je odluka o povlačenju američke vojske.
Tijekom Trumpovog mandata, Mattis je cijelo vrijeme djelovao nenametljivo i na tihi način postao je središnja figura njegove administracije koja opstaje unatoč mnogim čistkama. To može zahvaliti svojoj biografiji u kojoj nema nikakvih afera ni dubioza, a naročito jer pod sobom ima Pentagon – trenutačno jedinu državnu instituciju koja funkcionira besprijekorno i igra veliku i moćnu ulogu u oblikovanju američke vanjske politike.
Naime, snaga Pentagona jača već dugi niz godina, a počelo je terorističkim napadom 9/11, i od tada američko ministarstvo vanjskih poslova – odnosno State Department sve više gubi na značaju i moći.
Smjenom njihovog glavnog čovjeka Rexa Tillersona i svog vojnog savjetnika - generala McMastera, Trumpo je dodatno reducirao grupu koja se nekad nazivala 'komitetom za spas Amerike'. Ali je zato u prvi plan iskočila Mattisova jedinstvena uloga koja mu je na leđa stavila još veći teret u odnosu s predsjednikom.
Teret kojeg on više nije mogao nositi.
