Top News
1648 prikaza

Bili libar, knjiga o Hajduku koja vraća svetost nogometu

1/4
PIXSELL
’Bili libar’ nije, međutim, hajdukovska knjiga, na način nekoga loše načinjenog, patriotskim i nacionalističkim simbolima ukrašenog navijačkog murala, oslikanog na nekoj širokoj armiranobetonskoj plohi

U stilsko-estetskom pogledu, po motivima, referencama i asocijacijama, arhitekturi svoga djela i žanrovima, stvarnim i persifliranim, Boris Dežulović otpočetka je bio uljez koji je u novinarstvo pristizao iz književnosti. Istovremeno, sva njegova književna djela, izuzev romana-prvijenca “Christkind” iz 2003., imala su neke veze s novinama. Ili su, poput “Pjesama iz Lore” (2005), nastajala na margini satiričnoga novinskog priloga, ili su, kao zbirka priča “Poglavnikova bakterija” (2007), većim ili manjem dijelom nastajala po novinskoj narudžbi ili u novinama objavljivana kao prozno-fikcionalni dodatak dnevnome novinskom sadržaju, ili su, kao roman “Jebo sad hiljadu dinara” (2005), bila inspirirana narudžbom novinskog izdavača, koji je u to vrijeme, na užas čistunaca, predvodio kampanju književnih edicija na kioscima pa je neke svoje pisce motivirao da mu pišu romane. I premda je svaka od tih knjiga, izuzev “Christkinda”, zamišljana ili pisana iz prigoda i na načine na koje hrvatski književni ljepodusi ne stvaraju besmrtna svoja djela, u stilsko-estetskom pogledu, na riječima i njihovom rasporedu, na književnim sredstvima kojima se pisac služio, na njegovoj građi, konstrukciji, materijalu i obradi materijala, nigdje se nisu prepoznavali brzina, površnost, konfekcijski kroj iz novinskih ambijenata. Štoviše, u hrvatskoj i u cjelokupnoj postjugoslavenskoj književnosti koja je nastajala nakon ratova iz devedesetih, i u tom naraštaju pisaca rođenih u šezdesetima, koji su se uglavnom prehranjivali novinarstvom, Dežulović se služio možda i najraskošnijim i najraznolikijim stilskim sredstvima, gradeći svoj stih i rečenicu, te svoju narativnu građevinu, kroz stalnu izmjenu registara i od kompleksnih formi, ali tako da je nikada ne uruši i tekst ne učini nečitljivim ili preornamentiranim. Da je u Hrvatskoj, naročito u Zagrebu, u to vrijeme postojala ozbiljna znanost o književnosti, stilskim i konstrukcijskim osobenostima Dežulovićevog teksta bavili bi se neki ozbiljni kroatisti. Ali to bi ih, pretpostavljam, omelo u napredovanju do redovitog članstva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Pri usponu na Parnas najmudrije je šutjeti.

 | Author: Tanja Draškić Savić Boris Dežulović Tanja Draškić Savić

Svoje posljednje književno djelo Boris Dežulović objavio je 2007. godine. Dakle, prije već punih petnaest godina. Nakon toga u Hrvatskoj je došlo do ozbiljne propasti novina, koja se sasvim krivo povezuje s planetarnom krizom novinstva i isto tako planetarnom ekskluzivizacijom papirnatog tiska. U Hrvatskoj se zbilo nešto posve drugo, što je i ovog autora potjeralo iz mainstream dnevnih i tjednih novina koje su prethodno bile dio korporacije Nine Pavića, na margine, u regionalnu štampu, u tiskovine manjinskih zajednica i u prateće televizijske portale. Osim što je na taj način njegova pažnja razmrvljena, osim što mu je, da se poslužimo jezikom čuvenoga ratnog zločinca, “razvučena pamet”, Dežulović je izgnan iz svoga književnog biotopa. Ili bolje rečeno, Pavićevim nestankom ne samo da je iščezla solidna polovina hrvatskoga glavnostrujaškog novinarstva, nego je iščezao jedan vrlo važan i prostran ambijent književnosti. A premda je “Christkind” - jedan od zasigurno najmoćnijih naših romana - napisao iz samoće, Dežulović nije, na žalost, navikao biti samac u književnosti. Objavit će on, istina je, čitav niz knjiga nakon te 2007. I bit će u tim knjigama dobrih priča, upečatljive fikcije, lijepe književnosti, no samo usput, u pabircima i među stranicama kolumnističkih tekstova i novinskih članaka, koji, istina je, u Dežulovića uvijek jesu vrhunska esejistika, dijaristika, kronika, ali samo incidentno uobličeni su u beletrističke ili pjesničke forme. Nije lako objavljivati stihove na portalima i u novinama u kojima grafičari nisu naviknuti prelamati stihove. Važnije od toga je, međutim, što taj svijet u socijalnom smislu nije bio inspirativan za književnost.

No onda, petnaest godina kasnije, lipnja 2022., po isteku još jedne nogometne sezone i u izdanju zagrebačkog portala Telegram, izlazi “Bili libar”. Knjiga o Hajduku, o nogometu i o pripovijedanju, o sjećanju - natalnom i prednatalnom, o fikciji koja narasta u mit, onaj kolektivni, ali i onaj drugi, važniji, privatni i intimni. “Bili libar” knjiga je priča, a možda i rahli dokumentarno-lirski, epsko-evokativni, pomalo i nabožni, svjetotvorni i posvećujući, sakralizirajući roman o svakodnevici. Nastajao je na način na koji su nastajale i neke davne Dežulovićeve knjige, započinjući s jednim ili dva gotovo obična, ali narativno savršeno uobličena novinska teksta, da bi godinama zatim, što iz intimnih, što iz socijalnih, redakcijskih, društvenih, virtualnomrežnih motiva, nastala velika i moćna knjiga pripovjedne proze. I naravno da se, opet, radilo o narudžbi: iz Telesporta, Telegramova sportskoga kanala, a ustvari virtualnih sportskih novina, koje su uređivane i pisane manirom nekoga elitnog i vrlo raskošnog književnog časopisa, od Dežulovića su naručili evokativni kolumnistički ciklus o Hajduku. A on je onda napisao nešto drugo.

 | Author: PROMO PROMO

”Bili libar” ima jednu gotovo ganutljivu i začudo krajnje konzervativnu, da ne kažemo, gluho bilo, bitno desnu ambiciju: nanovo posvetiti razotkriveni, osramoćeni, desakralizirani, obesvećeni svijet nogometa. Svetosti u svijetu ima koliko i dobrote. Ima je koliko u čovjeku ima zabrinutosti i straha. Uvijek jednako. Samo što je čovjek huleći i posvećujući svoju pažnju, i svoju zaokupljenost težnjom za besmrtnošću, u skladu s povijesnim mijenama, privatnim i društvenim, premješta s mjesta na mjesto. Pa kao što su u sivim i dosadnim sedamdesetim, te u slobodarskim osamdesetim, auru svetosti imali pojedini nogometni klubovi, i bogom nadahnuti su, bez ikakve sumnje, bili veliki porazi i pobjede, tako su u krvavim i kriminalnim devedesetim auru svetosti zadobili nacionalni grb i zastava, tisuće mrtvih vojnika i civila, kao i živi generali, predsjednici, razbojnici. Posvećena je cijela jedna oblast čovjekova života, da bi svet prestao biti onaj jedan nogometni klub, a s njime i sveto naše djetinjstvo. U velikoj mjeri “Bili libar” pokušaj je, veličanstven, uzaludan, utopijski, da se povrati svetost Hajduku. Ili, barem, da se posveti sjećanje na njega.

Načelno govoreći, četiri su vrste knjiga o nogometu. Prve su fenomenološke. Pisali su ih u našoj kulturi sociolozi, psiholozi i intelektualno nadahnuti sportski novinari, te slabiji beletristi. Druge su navijačke. Obično je riječ o zbornicima tekstova, s klupskim grbom na naslovnici, koji često izlaze pod pokroviteljstvom kluba i trebali bi zadovoljiti ambiciju stvaranja klupske mitologije. Treće su knjige umjetničke proze, nogometni romani, kakva je čuvena “Nogometna groznica” Nicka Hornbyja, u kojima pisac, uz obilato korištenje stereotipa, pokušava ispripovijedati vlastitu priču o nogometu. Četvrta vrsta su biografije i autobiografije velikih nogometaša, koje su vrlo često i hagiografije svetaca. Dežulovićeva knjiga pripada onoj petoj, na žalost daleko najmalobrojnijoj skupini - koja se stoga i ne može nazvati vrstom - knjiga o nogometu. To su one nogometne knjige koje su, naprosto, pisali veliki pisci: Božo Koprivica, Sinan Gudžević, Eduardo Galeano. Za svakoga od njih karakteristično je da ga je u nogometu zanimao upravo nogomet, i ništa više ni manje od toga, te da je imao svoj klub.

Boris Dežulović | Author: Grgo Jelavić/PIXSELL Grgo Jelavić/PIXSELL

I još nešto veoma važno razlikuje te velike pisce od ostatka biblioteke s knjigama o nogometu: umjeli su ono što je najteže, ali bez čega se pisanje o nogometu svodi na pisanje o nogometnim navijačima ili pisanje o vlastitim doživljajima pobjeda i poraza, a oboje je poprilično nezanimljivo, umjeli su opisivati nogometnu igru, pripovijedati o živoj igri. Upravo ti dijelovi “Bilog libra”, kada Dežulović opisuje igru, kada utakmicu pretvara u romaneskno zbivanje, u veliku pripovijest, najuzbudljiviji su i najganutljiviji u ovoj knjizi. Oni su ta velika književnost, ali iz njih se, začudo, rađa i Hajdukova mitologija. Oni su, na kraju krajeva, to ostvareno pre-posvećenje nogometa i vraćanje nečega što je u stvarnosti zauvijek izgubljeno. Književnost oživljava mrtve, zaustavlja protok vremena, vraća sve ono što je odavno prošlo. Književnost je duboko povezana s čovjekovim sjećanjem na nogomet.

”Bili libar” nije, međutim, hajdukovska knjiga, na način nekoga loše načinjenog, patriotskim i nacionalističkim simbolima ukrašenog navijačkog murala, oslikanog na nekoj širokoj armiranobetonskoj plohi. Nije to knjiga kojom se zapišava teritorij. “Bili libar” je roman vječnoga djetinjstva svijeta, vječnoga djetinjstva nogometa, koji će, bez obzira na hajdukovsku ambijentiranost i na jaku navijačku pozu pripovjedača kao glavnoga lika knjige, biti knjiga svakome svom čitatelju kojemu ovakva knjiga treba. Bez obzira na klub. Pa čak i bez obzira na to zna li čitatelj išta o nogometu. Svojstvo dobre književnosti je da čitatelja uvjeri u to da ga se njezina tema životno tiče. U tom smislu, “Bili libar” uopće nije knjiga o nogometu. “Bili libar” knjiga je o životu i svijetu kao nogometu.

Ali, na kraju svih krajeva, vrijedi, ipak, i to reći: velik je Hajduk po ovoj knjizi. Nijedan drugi hrvatski nogometni klub nije zavrijedio ovakvo književno djelo.