"Srbi su", piše Ante Ciliga, jedan od najvećih i najznačajnijih hrvatskih intelektualaca, publicista i političara XX. stoljeća, u tekstu koji je objavljen u knjizi "Svjedok najvećih laži XX stoljeća", "uništili tri carstva: Otomansko, Austrijsko, Njemačko, pisalo se u školskim knjigama; Srbi, sami, nitko drugi.
Ovaj duh, donekle pruski, a još više tartarin-taraskonski, nije mogao svršiti drukčije nego s katastrofom, pokopavši u neslavnoj propasti 1941. i državu i režim..., piše Boris Rašeta.
"Ne samo Srbi nego balkanski narod uopće vole optuživati za svoje nesreće vanbalkanske narode i velesile. Ta je optužba silno uveličana. Prvi uzrok i polazna točka nesreća balkanskih naroda leži u njima samima, u njihovoj uskogrudnosti, kratkovidnosti, u njihovim pretjeranim ambicijama. Govoreći slikovito, moglo bi se reći: ako zreli i veliki narodi precjenjuju svoju snagu i vrijednost dva, tri ili pet puta, mali balkanski narodi čine to, svaki za sebe, deset ili sto puta", piše Ciliga, a mi se danas, tražeći potvrdu njegovih riječi, možemo prisjetiti koliko puta se u hrvatskim ili srpski medijima spominje fraza "regionalna sila". Obje "sile" zajedno imaju dvije-tri eskadrile vojnih zrakoplova. Jedina je sila u ovoj regiji Turska, stari hegemon, ekonomski, to postaje Mađarska, čija se OTP banka pružila po cijeloj regiji, a prije rata mali MOL progutao je bivšeg regionalnog diva, Inu, najjaču jugoslavensku tvrtku.
!Ako govorimo ovdje više o Srbima, nego o ostalim južnoslavenskim i balkanskim narodima, to je zbog toga, što Srbi stoje od 1903., odnosno od 1912., a osobito od 1918. godine na čelu južnoslavenskih naroda, Jugoslavije i Balkana, pa kroz to općebalkanski nedostaci osobito jako i sudbonosno dolaze do izražaja baš u Srbima, u velikosrpskoj politici, koju oni vode. Srpski imperijalizam i velikosrpski preuzetni zahtjev postali su tako glavna zapreka konstruktivne suradnje, mira, sređenosti prilika i napretka na Balkanu. Uništenje velikosrpskog sustava gospodstva postalo je, poslije 1918., prvim preduvjetom ozdravljenja prilika na Balkanu", navodi Ciliga te dodaje:
"Mi, revolucionarna omladina, bunili smo se prije, što je Hrvatska bila austro-mađarska kolonija. No sada je ona ispred naših očiju postala srpska kolonija. Srbija, koja je već 1912. uvela kolonijalni režim u Makedoniji, uvela ga je 1918-19. u Hrvatskoj i u ostalim zemljama iz bivše Habsburške Monarhije. Ničeg bratskog nije bilo u držanju Srba prema Hrvatima, i to ne samo onih koji su nastupali otvoreno šovinistički protiv Hrvata, nego ni onih, koji su riječima i dalje zastupali srpsko-hrvatsko bratstvo i jedinstvo.", navodi Ciliga te zaključuje:
Mjesto da prvi ustanu protiv toga poricanja bratstva i stvarnog jugoslavenstva, koje je predstavljao uvedeni velikosrpski režim, oni su ga licemjerno i sofistički opravdavali: pošto su Srbi i Hrvati ustvari jedan narod, to je svejedno tko je od njih na vlasti... Više još nego li nacionalni šovinizam iznenadio me i začudio prezir srpskih državnih i vojničkih predstavnika prema hrvatskom seljaštvu, prema demokratskim političkim i socijalnim težnjama i zahtjevima, koje je hrvatsko seljaštvo... od 1917/18. i 1919. s upravo veličanstvenim poletom isticalo, našavši ubrzo u Stjepanu Radiću svog tribuna...", piše Ciliga, predstavnik onoga krila Komunističke partije koje je tragalo za socijalnom, ali i nacionalnom emancipacijom.
Ciliga je za ustaške zločine nad Srbima doznao već 1941. u Mostaru, a opisao je i zločine partizana nad franjevcima. Sve o tome pročitajte OVDJE.
