Baveći se emigrantološkim istraživanjima susreli smo se s vitalnim i krepkim Mihailom Šaškijevićem (Michael Shaskevich, kako se piše u SAD), Amerikancem jugoslavenskog podrijetla, umirovljenim profesorom matematike iz Chicaga. Sam sebe atribuira kao “jugoslavenskog emigranta”.
Njegovu porodicu, i s očeve i s majčine strane, čini niz izuzetno poznatih i zaslužnih osoba iz ukrajinske, austrougarske, jugoslavenske, hrvatske i srpske historije.
Majka Mihaila Šaškijevića rođena je 1898. na Markovom trgu u Zagrebu. Otac njegov, pak, rođen je 1895. u Rajevom Selu, kraj Županje. Bio je pomorski oficir, kapetan razarača Jugoslavenske kraljevske ratne mornarice.
M. Šaškijević, kako sam piše, rođen je „25. siječnja 1929. godine u Dubrovniku u domu dubrovačkih plemića Gracićevih. Obitelj Gracićevih je u srodstvu sa obitelji Bona - Luko markiz de Bona, posljednji je Dubrovčanin koji je nosio naslov markiza“. Za vrijeme okupacije 1941- 45. pohađao je u Beogradu gimnaziju. Zatim nastavlja svoj životopis:
"14. kolovoza 1944. sam se prijavio u Vrhovnu komandu Jugoslavenske vojske u otadžbini (JVuO). Primio me je general Mihailović. Moj otac je bio u položaju komandanta mornarice JVuO a moj deda generalni direktor beogradske Jadransko-podunavske banke i jedan od direktora Srpske banke u Zagrebu. Ručao sam sa generalom Mihailovićem. Uputio me je u radio-telegrafsku školu, koja se zbog ratnog stanja pridružila Ravnogorskom korpusu.Sudjelovao sam u borbama protiv Nijemaca. Bio sam zarobljen, ali sam posle tri tjedana pobjegao. Zatim sam bio u borbama protiv brozovaca (pripadnika NOP-a) Dragačevu. Nastupilo je rasulo i bio sam uhvaćen na spavanju. Izudaran i izbačen na ulicu. Niko nije na mene obratio pažnju jer sam imao tek 15 godina. Tijekom 1945. godine dijelio sam neke letke i završio u zatvoru na Adi Ciganliji. Tu sam bio slučajem sudbine one noći kada je tamo bio ubijen general Mihailović. Kako mi je školovanje bilo zabranjeno nekako sam se provukao kroz Ekonomski fakultet (1948-1953). Kasnije mi je školovanje bilo dozvoljeno te sam počeo da studiram matematiku, ali sam u kolovozu 1958. pobjegao u Trst. Otac mi je u to vreme bio građanin SAD te sam se ubrzo našao u Americi. Školovanje sam završio na University of Wisconsin, Madison. Nakon dobijenog magisterija (Master of Art) radio sam kao učitelj u srednjim školama, gdje sam zaradio mirovinu."
Mihailo Šaškijević je postao poznat u srpskoj javnosti, ali i šire, na tlu bivše države, nakon potrage u lipnju 2001. za posmrtnim ostacima D. Mihailovića i ostalih zatočenika zatvora na Adi Ciganliji.
Kao bivši zatvorenik toga zatvora svjedočio je pred Komisijom za otkrivanje grobnice D. Mihailovića o zbivanjima u noći 16. na 17. lipnja 1945.
Što je bio sadržaj vašega svjedočenja 2011. pred spomenutom Komisijom?
Komisiji sam ispričao ono što sam znao. U zatvoru su žrtvama (kako biste vi danas rekli “srbokomunisti”) prebili kičmu, dovukli ih do septičke jame kaznionice na Adi Ciganliji. Metak u potiljak i u fekalije. O tome sam napisao knjigu i u pripremi je još jedna. Ovo nema veze sa Hrvatima, ovo je srbokomunistički zločin. U tu nužničku jamu je prvo bačen general Mihailović sa njegovom grupom što ja svjedočim. Postoje svjedoci za njemačkog generala Alexandera Löhra, koji je 6. travnja 1941. bombardirao Beograd, i Arsu Jovanovića, načelnika Vrhovnog štaba NOV i POJ. Za Andriju Hebranga ne postoje svjedoci, ali postoji dovoljna evidencija da može slobodno pretpostaviti da je i njegovo tijelo završilo na tom mjestu na sličan način.
Kakvu simboliku vidite u činjenici da su mrtva tijela Mihailovića i ostalih bačena u zatvorsku septičku jamu? Što je bilo presudno da se postupi tako?
To je dobro pitanje. Potrebna je stručna psihoanaliza. U pitanju nisu samo Crnogorci, u tom makabru je sudjelovao Edo Brajnik, Slovenac. Slokom. To višestruko ubojstvo je puno srednjovjekovne simbolike. Dojam je da se radi o nekom vjerskom ritualu neobrazovanih i zatucanih ljudi iz nekog zabačenog kutka zemaljske kugle. U pitanju je čin praznoverja. Šta mrtvom čovjeku smeta ako ga neko baci u izmet? Mrtav čovjek više ne postoji, ta gnusnost smeta nama živima. Smetala i bi i brozovcima da su oni bili obrazovani ljudi. Zatucanost i ateističko praznovjerje Brozove sljedbe je dobro poznato svima koji su bili prisiljeni da imaju i malo dodira sa njima.
Tih prvih godina nakon rata i uvođenja politike bratstva i jedinstva jako se isticalo antihrvatstvo D. Mihailovića. Kakva su vaša saznanja o stvarnom držanju i razmišljanju generala Mihailovića? Da li je i u njegovoj likvidaciji primijenjen taj bratstvenički ključ?
Draža je bio veći prijatelj Hrvatima nego Ante Pavelić. Nikada on ne bi dopustio odmazde tipa “vojvode” Đujića. Nedić i Ljotić su razmatrali stvaranje vojne jedinice koja bi ušla u Zagreb prije “divljih” i spriječila krvoproliće. Ljotićeva supruga je bila Hrvatica i katolkinja. Nedić je bio Srbin, ali Ljotić je bio “od glave do pete” Jugoslaven.
Na suđenju D. Mihailoviću javni tužilac je bio Miloš Minić. Zašto on ili netko iz njegova najbližeg kruga nije otkrio istinu o likvidaciji D. Mihailovića i njegovom posljednjem počivalištu?
Pokolj “buržoazije” u Srbiji krajem 1944. Minićevo je djelo. Više je on ubio za tri mjeseca nego Nemci za celoga rata...
Vi ste tipični izdanak kulture srednjoevropske tradicije, koja je uglavnom prestala postojati. Zašto ste se opredijelili za srpski, odnosno jugoslavenski a ne, recimo, njemački, ukrajinski ili hrvatski kulturni i svjetonazorski identitet?
U krajnjoj liniji sam se opredijelio za američki identitet jer ne samo da ovdje živim nego su mi i djeca Amerikanci. Čudno zvuči ali je uvijek tako, nisu djeca ono što su roditelji, nego su roditelji ono što su djeca. No, Jugoslavija je za mene demokratsko, građansko i napredno društvo i država od 1918. do 1941. Ono što je od 1945. do 1980. i dalje do 1990. nazivam “brozovija”, privatno, feudalno, nazadno vlasništvo Josipa Broza, to jest kasnije Brozovih vampira. Pa iza tog shvaćanja stoje veličine kao Strossmayer i Masaryk...
U Hrvatskoj spominjanje generala Dragoljuba Draže Mihailovića, Jugoslavenske vojske u otadžbini, četnika, ljotićevaca i dr. izaziva konsternaciju. Kako vi vidite to stanje i postoji li za vas razlika između pripadnika JVuO i četnika?
JVuO je bila regularna vojska pod komandom generala Mihailovića. Ta vojska nije nikada bila na području današnje Republike Hrvatske te je nemoguće kriviti generala Mihailovića za ratne zločine počinjene na tom dijelu Kraljevine Jugoslavije. A “vojvoda” Đujic nije nikada bio pod komandom generala Mihailovića iako se izjašnjavao da je bio. Sa druge strane, kao što je Maček sudjelovao u potpisivanju Trojnog pakta da bi spasio što se moglo spasiti, tako je i general Nedić prihvatio njemački ultimatum. U Srbiji je bilo oko 400 tisuća izbeglica iz ‘endehazije’, ne mali broj su bili Hrvati, a da ne govorimo o Slovencima. Među tim Hrvatima je bio i sudac koji je osudio Pavelića zbog ubojstva na smrt. Kada su slovenski svećenici bježali iz Slovenije Stepinac im nije dao gostoprimstvo nego ih je poslao Nediću. “Specijalna policija”, koja je tu i tamo potkazivala Židove, bila je podređena Gestapou, a ne generalu Nediću. Ljotićevci su bili mala politička grupa koja je došla sa tim vremenom i sa tim vremenom otišla.
Titova Federalna Demokratska Jugoslavija bila je 1945. pravno slijednica Kraljevine Jugoslavije. Kako ste vi osobno i inače u vašem okruženju doživljavali taj preokret?
Jedna okupacija zamijenjena drugom!
Mihailović je bio ministar vojske u kraljevskim vladama u egzilu u kojima su Hrvati zauzimali mjesta potpredsjednika vlade, ministara...
Svi smo do 1941. bili Jugoslaveni. Bilo je Sremaca, Bosanaca, Slovenaca i slično. U tom smislu zapovjednik pratećeg korpusa Vrhovne komande JVuO je bio Zvonko Vučković, Hrvat. Moj pretpostavljeni je bio major Jože Pevec, Slovenac, njega su ubili “divlji četnici” u Bosni. Ne mali broj su bili Bosanci muslimanske vjeroispovesti. Moj školski drug u Beogradu je bio Zlatko Kemura, njegovog oca su brozovci ubili 1944. godine. Nikada Hrvati nisu bili u boljem položaju nego 1940. Pa Banovina Hrvatska je teritorijalno bila veća nego Hrvatska ikada. Maček je bio de facto predsjednik vlade u sjeni. Vladimir Košak se spremao da preuzme Narodnu banku u Beogradu. Radilo se na tome da se prijestolnica iseli iz Beograda. Knez Pavle, Dragiša Cvetković i Vlatko Maček su bili jedan tim. Ti ljudi su znali da se dogovore. Oni su bili gospoda, oni su bili elita.
Kako ocjenjujete, nakon dugogodišnjeg iskustva, intelektualnog rada i dosljednoga promišljanja današnje stanje u kojem se nalazi srpski narod poslije raspada Jugoslavije, rata 1991-95, otcjepljenja Kosova itd.?
Odgovor na vaše pitanje je, zapravo, kratak: neusporedivo! Naime, snalaze se, kao i svi drugi postkomunistički narodi. Kao i ja kada sam došao u Ameriku. Neće vam pomoći varalice koje dolaze sa strane, niti besmisleni savjeti stranih ambasadora. Vi morate da iz vaše sredine podignete vašeg Lecha Walensu. Ako ga ne nađete biti ćete kolonija kojekome.
