Sisački biskup Vlado Košić iznio je na misi prošle nedjelje u Ludbregu i promovirao HDZ-ov predizborni program. Usput pokušavši emocionalno ucijeniti okupljene vjernike da "hrvatski katolik 'one druge' naprosto ne može birati". Daleko od toga da bi netko ustvrdio da svećenik ne bi smio podučiti vjernike i o etičkom aspektu kakvog političkog pitanja, ali uplitanje Božjeg poslanika u politiku, uvijek je i svugdje bilo na vrlo skliskom terenu. U hrvatskim uvjetima, i to još otvoreno drukanje za predizborni program stranke duboko kompromitirane participiranjem u rekordno brzo oborenoj disfunkcionalnoj vladi, zapravo je čisti prostakluk.
Ovakvo odricanje slobodne političke volje katoličkim vjernicima Hrvatima potječe od čovjeka koji je na Plesu onomad svečano dočekao osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, od čovjeka koji je u stanju toliko se izgubiti od poslanja širenja evanđelja da se uspio naći čak i u situaciji da blagoslovi ured ministra branitelja Mije Crnoje, rekordera u kratkoći svog mandata, koji je nakon samo šest dana zglajzao zbog registriranja svog prebivalište u alatnoj kućici i niza drugih svinjarija. A Košiću još novinari izvuku da njegova "koliba od 50 kvadrata" kod Ivanića de facto ima pet zvjezdica, da se nalazi na ranču od 8000 metara četvornih usred šume, da se putnicima namjernicima prijeti nadzornim kamerama...
No, izvikivanje predizbornog programa HDZ-a s oltara u Ludbregu ipak je bila kap previše. Tako je dubrovački biskup Mate Uzinić posegnuo za Facebookom: "Želimo li kršćanski odgovoriti izazovima svog vremena, uvijek se trebamo pitati ima li ono što govorimo i činimo ikakve veze s Evanđeljem", napisao je Uzinić, što se isključivo protumačilo kao kolegijalna kritika na račun Košića. Moguće je da je Uzinić u vidu doista imao samo vjerski zbunjenog Košića, no njegove se riječi mogu primijeniti i na svu silu dezorijentiranih hrvatskih klerika. Nema ni mjesec dana otkako je dekan đakovačke bogoslovije Ivica Raguž bulaznio o "prvotnom muškarcu" i "drugotnoj ženi" koja bi trebala biti "poslušna Bogu, Crkvi, pa mužu", inače je "neposlušna", čime kompromitira smisao svog postojanja.
Nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić se barem ispričao za svoje riječi upozorenja ženama da ne budu seksualno aktivne prije braka "kako ne bi postale štrace". Rekao je da je pretjerao, da se zaletio, da nije smio tako i, doista, nakon toga više ga nitko nije razvlačio. No, kada je njegov kolega iz Zadra i prezimenjak Želimir na Tijelovo nadrobio da euharistije nisu dostojni "nekršteni, luđaci, heretici, rastavljeni i ponovno civilno vjenčani, apostate i shizmatici", on svoj istup poslije nije relativizirao ni jednom rječju, tako da je ne jedan vjernik došao u napast pomisliti da je nadbiskup Želimir Puljić svojim popisom isključenih nehotice diskreditirao i dobar dio hrvatskog katoličkog klera. Jer nađe se tu doista egzotičnih pojava.
Kao kad je botinečki župnik Ivica Berdik iz dušebrižničke dimenzije iskoračio u javno propagandnu, plativši jumbo plakat kojim je tarot, egpatski ankh, petokraku, hipijevski znak za mir, što li sve ne, optužio za – pedofiliju, krimen protiv kojega je Crkva, kako nam je do jučer grmila, cijepljena. Ili kad je svećenik Luka Prcela neutješno vapio s oltara da ne može oprostiti – Isusov sljedbenik, pa ne može oprostiti, i to što!? – predsjednici Kolindi Grabar Kitarović što je NDH proglasila zločinačkom. Predsjednica je tom prilikom reagirala nezabilježeno kulerski, uzvrativši mu telegrafski kratko da ona njemu, eto, te njegove riječi baš oprašta. Pa ako je takav rječnik moguće upotrebljavati s oltara protiv top političarke iz tabora konzervativaca, može se samo misliti kakav je tretman rezerviran za obične smrtnike koji se drznu promišljati svijet i svoj život vlastitom glavom.
Kamoli još da u njemu zahtijevaju prostor za sebe. Kada su se građani, velika većina od njih i vjernici, na Savici u Zagrebu usprotivili uništenju svojoj djeci predragocjenog parka, i stali zahtijevati da se u njemu ne gradi crkva dimenzija "Esplanade" sa zvonikom visine 15 katova, kler ih je stao prozivati kao protivnike i Crkve i Hrvatske, pri čemu je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ubrzo uskočio kao trbuhozborac. Što se Zagreba tiče, ovi su još dobro i prošli jer su u zagrebačkom Travnom građani, kad su se usprotivili betoniranju svog parka, opet za potrebe još jednog svetog monumentalnog betonskog zdanja, dobivali metke u svoje poštanske sandučiće. A možda dio klera doista smatra da je rat samo produžetak političke borbe oružanim sredstvima. Ovaj put ne s oltara.
