Donald Trump često izražava svoju strast za mirom i uživa u slavi stvaranja mira. Nedavno predstavljena američka Nacionalna sigurnosna strategija doista mu daje grandioznu titulu “predsjednik mira”. A gospodin Trump se prošloga tjedna ponovno posvetio napornom radu na miru, ugostivši predsjednike Ruande i Demokratske Republike Kongo dok su potpisivali (bez rukovanja) mirovni sporazum u kojem je posredovao SAD, unatoč činjenici da sukob i dalje tinja. Prikladno, ceremonija je održana u Američkom institutu za mir (USIP), koji je osnovao Kongres radi promicanja napora za pomirenje diljem svijeta. Prikladno je da je u osnovi fiktivni mirovni sporazum potpisan na temelju sad fiktivne organizacije, Američki institut za mir je Trumpova administracija potpuno rasformirala, njegovo osoblje je otpušteno, a aktivnosti obustavljene. Ukratko, ovo je bio Potemkinov događaj, sve do pročelja zgrade Američkog instituta za mir, koja se danas naziva “Donald J. Trump Institut za mir SAD-a”. Predsjednik je bio oduševljen vidjevši svoje ime na zgradi nazvavši to “velikom čašću”, a jednako je bio oduševljen sljedećeg dana kad je primio prvu ikad “FIFA-inu nagradu za mir” - “zaista jednu od najvećih časti u mojem životu”. Mir, da baš to tako kažem, bio je odlučno u zraku prošloga tjedna u Washingtonu.
No mir nije bio u zraku nad istočnim vodama Kariba, gdje su američke vojne snage više puta napadale male brodove za koje se sumnjalo da su upleteni u trgovinu drogom, ubivši pritom više od 80 osoba. Operacija, potpomognuta zapanjujućom količinom zračne i pomorske vatrene moći, traje već nekoliko mjeseci bez jasnog objašnjenja po pitanju pravne opravdanosti ili svrhe. Borba protiv narkotika tradicionalno je pitanje provedbe zakona. Trump je militarizirao pristup proglasivši narkokrijumčare teroristima koji navodno prijete američkoj sigurnosti. Ipak, zabrinutost zbog upotrebe smrtonosne vojne sile protiv civila dosegla je vrhunac prošloga tjedna zbog jednog zloglasnog incidenta - drugog napada na brod koji je navodno krijumčario drogu s namjerom da ubije dvojicu preživjelih iz prvog udara. Na prvi pogled, to se činilo očitim kršenjem ratnih zakona, uključujući američku vojnu jurisprudenciju (vojno pravo), koja zabranjuje pogubljenje neprijateljskih vojnika koji su hors de combat (izbačeni iz stroja, onesposobljeni za borbu) - uključujući i brodolomce.
U međuvremenu, veće pitanje o opravdanju karipske operacije ostaje bez odgovora. Zašto koncentrirati golemu vojnu silu na mali dio mreže za krijumčarenje droge na hemisferi koja prolazi kroz Venezuelu? Je li to raspoređivanje zaista vezano uz borbu protiv narkotika? To pitanje postavljeno je nakon šokantne odluke Trumpa da pomiluje bivšeg honduraškog predsjednika Juana Orlanda Hernandeza, koji je osuđen na temelju mnoštva dokaza za zavjeru s narkokartelima radi izvoza kokaina u SAD. To je pomilovanje vjerojatno najprljaviji čin koji je Trump počinio u svoja dva mandata. Ukratko, postoje razlozi za zaključak da je borba protiv narkotika samo izgovor za karipsku operaciju. Doista, njezina vjerojatna prava svrha, preusmjeriti američku vojnu silu prema zapadnoj hemisferi i normalizirati taj seizmički pomak kod američke javnosti, jasno je artikulirana u kontroverznoj novoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji (NSS) Trumpove administracije.
Dokument o Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji jasno pokazuje da je američka vanjska politika sad isključivo usmjerena na promicanje uskih američkih interesa, osobito u području trgovine i ekonomije, kao i sigurnosti. Nestala je svaka ideja promicanja demokracije ili ljudskih prava. Saveznici se uglavnom spominju u kontekstu američkih zahtjeva i očekivanja, a ne u duhu solidarnosti i demokratskog zajedničkog cilja. A što se tiče globalnih prioriteta, dokument dodjeljuje počasno mjesto zapadnoj hemisferi i poziva na oživljavanje stare Monroeove doktrine iz 19. stoljeća: “Sjedinjene Američke Države moraju biti vodeće na zapadnoj hemisferi kao uvjet naše sigurnosti i prosperiteta. Uvjet koji nam omogućuje da se samouvjereno nametnemo ondje gdje i kad je to potrebno u regiji”. Ovom neskrivenom hegemonističkom tvrdnjom koristi se kako bi se suzbile prioritetne prijetnje američkoj domovini, definirane kao masovna migracija i trgovina drogom, te će zahtijevati neodređenu “prilagodbu” američke globalne vojne prisutnosti izvan drugih bojišta. Na kraju, administracija nastoji protjerati svaku “neprijateljsku stranu” prisutnost na hemisferi - što je jasan izazov Kini.
Čini se da taj dokument rangira Aziju kao drugu po važnosti za američke interese, a Europu stavlja na treće mjesto. Iako se uglavnom fokusira na gospodarska pitanja, azijski dio implicira američku predanost sprečavanju kineskog preuzimanja Tajvana i kontrole Južnog kineskog mora, što će zasigurno privući pozornost Pekinga. Nacionalna sigurnosna strategija priznaje vrijednost globalnih saveza za SAD i stalnu potrebu da se “spriječi da bilo koji protivnik dominira Europom”. No inače dokument donosi hladnu utjehu dugogodišnjim najbližim američkim prijateljima i najvjernijim demokratskim saveznicima. Washington poziva Europu da preuzme “primarnu odgovornost” za vlastitu obranu i jamči da će primorati saveznike na ispunjavanje nedavno usvojene obveze o trošenju pet posto BDP-a na obranu. Nacionalna sigurnosna strategija ne osuđuje rusku invaziju na Ukrajinu i ne priznaje prijetnju koju Rusija predstavlja europskoj sigurnosti. Šokantno, čini se da krivi određene europske vlade za produženje rata u Ukrajini te identificira “upravljanje europskim odnosima s Rusijom” i ponovno uspostavljanje “strateške stabilnosti s Rusijom” kao temeljne ciljeve američke politike.
Kao takva, Nacionalna sigurnosna strategija odražava upornu odlučnost predsjednika Trumpa da se prilagodi ruskoj moći i Kremlj ju je pozdravio. No ostatak dijela - žestoka optužba navodno dekadentnih europskih društava osuđenih na propast zbog izdaje zapadne civilizacije (zbog masovne migracije, niske stope nataliteta, prisvajanja suvereniteta od strane EU-a i navodne “cenzure slobode govora i suzbijanja političke opozicije”) - odražava poznate stavove potpredsjednika Vancea, koji se podudaraju s ideologijom kremaljskih propagandista i njihova glasnogovornika Viktora Orbana (kojega je Vance nedavno ugostio na privatnoj večeri, entre amis, u svojoj rezidenciji u Washingtonu). No iako se kaže da se Europa suočava s “civilizacijskim brisanjem” i da bi mogla postati “neprepoznatljiva za 20 godina ili manje”, nije sve izgubljeno. Naprotiv, Washington vidi nadu u “svojim političkim saveznicima u Europi” - “domoljubnim europskim strankama” i “zdravim nacijama srednje, istočne i južne Europe” - pa čak razmatra i “njegovanje otpora trenutačnom europskom smjeru unutar europskih nacija”.
Ovaj mrzak manifest ne odražava vrijednosti većine Amerikanaca niti političke stavove većine demokratskih i republikanskih političara. To je proizvod intelektualne klike otvoreno povezane s ekstremističkim desničarskim političkim strankama i vladama u Europi - svojevrsna Nacionalistička internacionala koja crpi inspiraciju iz Moskve, poput svojih komunističkih prethodnica. U kojoj će mjeri Nacionalna sigurnosna strategija oblikovati američku vanjsku politiku u sljedeće tri godine nije jasno, ali odgovorni europski demokratski vođe, koji su predmet prezira ove administracije, sigurno će nastojati ostaviti osjećaje po strani i učiniti sve da spase transatlantsku sigurnosnu vezu. Ali ne smiju imati iluzija o tome protiv koga i s kim se bore.
