Počevši od Vlade i ministarstava, pa zatim raznih državnih Uprava, Zavoda, agencija i javnih ustanova, do županijskih i lokalnih vlasti, procjenjuje se da je u Hrvatskoj oko šest tisuća službenih automobila.
Prema posljednjoj provedenoj analizi prije točno godinu dana, samo u agencijama, zavodima, upravama i javnim ustanovama bilo je evidentirano 1534 službena vozila, a već kozmetičkim uštedama, poput limita u nabavnoj cijeni ili ograničenju broja korisnika, planiralo seuštedjeti godišnje oko 25 milijuna kuna.
Da otpor prema ograničavanju ove povlastice ne proizlazi samo iz komoditeta, pokazuje i podatak na koji već dugo upozorava Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika. Riječ je o tome da nije samo riječ tome, već i o tome da tijelo koje plaća automobil – Vlada, agencija, zavod, općina ili grad odnosno, u krajnjoj liniji, porezni obveznici – zapravo korisniku automobila dodatno plaća to korištenje, objavila je Slobodna Dalmacija.
Dakle, ne samo da brojni dužnosnici imaju automobil na raspolaganju neograničeno, uključujući naravno i troškove goriva i održavanja, već im država plaća da bi bili toliko ljubazni i tu povlasticu koristili. Kako upozoravaju u spomenutom sindikatu, u većini tijela korištenje službenog automobila u privatne svrhe prikazuje se kao dodatak plaći isplaćen u naravi. Taj se iznos računa kao jedan posto od nabavne vrijednosti vozila s PDV-om, odnosno 20 posto rate leasinga plus PDV.
Na taj dodatak na plaću se potom računaju porezi i doprinosi, što povećava bruto plaću primatelja. Ta razlika na bruto plaći je zgodan zalog za budućnost, primjerice kod izračuna otpremnine, mirovine i sl. Dakle, dobit je dužnosnika višestruka: osim što je lišen brige oko goriva i održavanja automobila, država mu još na račun toga povećava bruto plaću.
I to ne za mali iznos: uzme li se u obzir automobil srednje klase, porezi i doprinosi su jednaki iskazanom dodatku na plaću u naravi.
Cjelovitih podataka o tome tko sve u državi u agencijama, zavodima i sličnim tijelima koristi službene automobile i u privatne svrhe zapravo nema. U pojedinim agencijama ta se povlastica ne odnosi samo na ravnatelja agencije, već i na članove i predsjednika nadzornog tijela, kao i na članove uprave. U pojedinim javnim poduzećima, povlasticu ne uživaju samo članovi uprave, već i direktori pojedinih sektora, u nekima čak i šefovi odjela.
