Top News
188 prikaza

Branitelji kao predizborni adut

Prosvjed branitelja u Savskoj
Marko Lukunić (PIXSELL)
Odnos HDZ-a i braniteljskih organizacija inscenira se po već ustaljenom obrascu u situacijama kad je na vlasti koalicija predvođena SDP-om, piše Bilten

“Moramo početi s drugim Domovinskim ratom”, najavio je šef opozicije Tomislav Karamarko na stranačkom skupu u Šibeniku ni manje ni više nego otvaranje novih radnih mjesta, nastavljajući tako s ratničkom retorikom koja mu je, po vlastitom priznanju, već priskrbila tri pobjede (na lokalnim, evropskim i predsjedničkim izborima). Krajnji cilj, pobjeda na parlamentarnim izborima, bit će postignut drži on i uz pomoć na frontovski način organiziranih veteranskih organizacija.

U prvom dijelu aktualnog koalicijskog mandata tu je ulogu igrao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, a u ovoj fazi tu funkciju preuzimaju prosvjednici iz Savske 66, tzv. šatoraši. Pa dok su “stožeraši” senzibilizirali desnu javnost protiv manjinskih jezičnih prava u Vukovaru, njihovi nasljednici u istoj borbi proteste su prije četiri mjeseca otpočeli socijalnim zahtjevima, odnosno usprotivili su se vladinoj namjeri da braniteljskoj populaciji smanji materijalna prava.

“Lijeve” se vlade u nas redovito susreću s političkim manipulacijama veteranskih sentimenata. Prije 14 godina vlast Ivice Račana bila se suočila s više desetaka tisuća prosvjednika na splitskoj Rivi koja je dvije godine kasnije na vlast izbacila Ivu Sanadera. Podsjetimo, tada je u centru pažnje bio Mirko Norac i njegovo privođenje pravdi.

Medijsku podršku tada su veteranske organizacije našle u Slobodnoj Dalmaciji, danas pak u nešto opskurnijim tiskovinama i lokalnim televizijskim stanicama. A zapravo, medijsku prisutnost duguju prvenstveno negativnom feedbacku, u prvom redu kroz dezorijentiranu kampanju koju sustavno provodi portal Index.

Karamarku na novu mobilizaciju nije bilo teško pozvati, jer se koristi braniteljskim organizacijama koje u tom slučaju imaju najmanje dvije funkcije. Najprije, ratni veterani, ne samo u Hrvatskoj, doživljavaju se kao svojevrsna moralna elita koja je, prema vlastitom mišljenju, često jedina snaga u društvu koja je u stanju ujediniti sve nacionalne silnice.

Veteranska ideologija tako pokušava transcendirati podjele u društvu kao i političke ideologije, a jedinstveno iskustvo bojnog polja trebalo bi im dati prednost pred ostalim građanima/civilima i priskrbiti im osobiti sveti mandat i nacionalnu misiju da, kao oni koji su preživjeli, implicitno reprezentiraju sve one koji su stradali u ratu.

Međutim, zahtjevi veterana unatoč ovakvoj impostaciji često nisu dobijali bezrezervnu podršku javnosti, pogotovo ne onog tzv. liberalnog dijela građanstva. Između ostaloga i zato jer je javna percepcija taj dio populacije nerijetko svodila na inherentno koruptivnu društvenu grupu. Javna je to slika koja se samo dodatno osnažila aferom s lažnim braniteljima.

Ono što veteranske udruge, između ostalog zbog visoke korupcije unutar vrhova udruga, ne uspijevaju jest da ratnika s fronte promoviraju u neprikosnoveni simbol patriotizma i da on postane arhetip nacionalnog karaktera. Problemi s legitimacijom, odnosno problemi da se veterani dožive kao utemeljitelji nove nacije, da vojnik bude uzor-model za izgradnju demokratskog građanina, traju praktički od razvojačenja.

Tome nisu doprinijeli ni uvjeti samog početka rata, kad se obrana formira na sektaški način oko dviju stranačkih milicija, oko ZNG-a koji odgovara HDZ-u i oko HOS-a kojeg je stvorila Hrvatska stranka prava Dobroslava Parage i kad oružje u prvim trenucima doista dobijaju samo članovi tih stranaka.

Umjesto, dakle, da veteran postane nosioc vrijednosti republikanskog borca za viša uvjerenja, naše veteranske udruge, odnosno njihova rukovodstva, kompromitiraju tu mogućnost i odabiru drukčiji put, dobrovoljnu kooptaciju od strane jedne stranke, od strane HDZ-a. Tako danas imamo braniteljske udruge koje više sliče na njemačke Freikorpse iz dvadesetih godina prošlog stoljeća i postaju svojevrsna nacionalistička pričuvna grupacija uvijek spremna na reaktivaciju.

S druge strane, HDZ se postavlja kao ona politička snaga koja monopolizira skrb nad veteranskom populacijom. Međutim, zaboravlja se da ni tu nije sve idilično i da je i na liniji HDZ–branitelji bilo sukoba, ali zbog manje ili više korumpiranog vodstva braniteljskih udruga takvi bi konflikti redovito bili pospremani pod tepih. Prvi su zahtjevi braniteljske populacije definirani odmah nakon rata.

Tako već 1996. godine Udruga hrvatskih veterana Domovinskog rata (UHVDR) piše peticiju u kojoj postavljaju 15 temeljnih zahtjeva. Ozren Žunec i suradnici u tekstu “Ratni veterani u starom Rimu i današnjoj Hrvatskoj” podsjećaju da se tada pod peticiju potpisalo 90 tisuća ljudi te da je njome tražena “podjela dionica, veteranski dodatak, dvostruki radni staž za vrijeme provedeno u ratu, zapošljavanje, besplatno liječenje i lijekovi, besplatno školovanje, najpovoljniji dječji doplatak, krediti za stanove i poduzetništvo itd.”

Franjo Tuđman je na to komentirao da “zahtjevi veterana izgledaju kao da ih je pisao protivnik Hrvatske”. Oštar, ali kratak sukob na relaciji vlast-veterani tada je ugušen manipulacijom vrhova udruga koje su se vremenom od stvarnih zastupnika demobiliziranih ratnika pretvorili u ekskluzivne klubove za obranu pojedinačnih interesa i interesa pojedinih klika.

Ovo se potonje može najbolje vidjeti nakon događaja na splitskoj Rivi iz 2001. godine nakon čega su dobar dio veteranskih lidera ili politički avansirali ili su se ekonomski okoristili, između ostalog i kao posljedica sudjelovanja na spomenutim prosvjednim akcijama. Uostalom, baš kao što i danas kad neki spremno iz šatora prelaze u ekipu nove predsjednice na Pantovčak.

Inače, prve restrikcije vezane uz braniteljska prava odvile su se u prvom koalicijskom mandatu kad su na sugestiju MMF-a ukinute veteranske povlastice za uvoz automobila, a odmah potom braniteljska su primanja dodatno oporezovana. Zanimljivo, kad je HDZ došao na vlast ni jednu od tih mjera nije opozvao.

Nije teško dokučiti da će i Karamarkov HDZ, kad jednom dođe na vlast, nastaviti s istom politikom rezanja veteranskih primanja. Samo što će tada potkupljeno braniteljsko čelništvona isti tip politike na koji danas grize odreagirati šutnjom. Tu se možda krije i mogućnost da neke lijeve politike ubace klin između populacije veterana i njihovih korumpiranih rukovodstava.

Naprimjer, koristeći se Pasolinijevom sugestijom pa, kao što je svojevremeno taj talijanski režiser, aktivist i političar u policajcima (koji su tradicionalno smatrani samo udarnom šakom reakcije) vidio “sinove siromaha”, tako i u veteranu koji dijeli sličnu socijalnu poziciju kao i policajac treba pokušati vidjeti potencijalnog klasnog saveznika.

U svemu tome zanimljiva je i reakcija građanskog mainstreama. Ona na svoj način participira u spomenutom igrokazu. Naime, udruge i njihova čelništva u svojoj retorici opetovano inzistiraju na starom mitu zvanom dolchstossmythos ili, po naški, “nož u leđa”.

Tom desnom tropu ne izmiču ni građanski komentatori kad tumače odnose rata i restauracije kapitalizma, držeći da su frontovski ideali zamagljeni uslijed pozadinske privatizacijske pljačke, kao da rat kao ekstremni oblik rješavanja problema tzv. viška stanovništva i privatizacijski procesi, kao tzv. civilizacijski način rješavanja problema viška radnog stanovništva, nisu jedno drugome kongruentni.

Međutim, dok su dečki s bojišnice prije četvrt stoljeća obavljali prljavi posao u ime novonastajuće građanske klase, ekstremna se retorika od iste te klase u čije je ime rat vođen, ne samo podržavala nego i aktivno poticala.

Danas ta ista građanska samosvijest taj isti tip ekstremnog govora teško podnosi i rado ga otpisuje kao nešto čemu je mjesto u ropotarnici povijesti. A samosažaljujući diskurs po kojemu, eto, ne možemo do boljeg života, jer da su nam se “vratile devedesete”, nije ništa nego iskaz nemoći domaćeg sitnog buržuja da se emancipira i koji drugoga (Jugoslavene, komuniste) mrzi podjednako strasno kao i “šatoraš”, samo tiše.

Pri tome se lako zaboravlja da je sama ta građanska klasa prizvala te iste nacionalističke sile i da su je upravo one dovele na vlast. Sad se, dakako pojavljuje problem – kako tim silama ravnati, odnosno u ovom konkretnom slučaju, kako što prije razmontirati šator, samo da bi se što prije moglo nesmetano dalje nastaviti po starom.

  • Avatar una1
    una1 14:20 15.Ožujak 2015.

    Da,tko ima branitelje uz sebe,pobjednik je na izborima.Samo način kako iz se iskorištava ne odobravam.