Teški dani su pred brazilskom predsjednicom Dilmom Rousseff. Posebno parlamentarno povjerenstvo većinom glasova donijelo je odluku da se krene u postupak njezina opoziva. Stotine tisuća prosvjednika svakog tjedna izlazi na ulice tražeći njezin odlazak, napuštaju je i koalicijski partneri, a gubi potporu i unutar vlastite Radničke stranke koja tom zemljom vlada od 2003. godine. I čelnik Senata Eduardo Cunha, inače njezin stranački kolega, okrenuo joj je leđa nezadovoljan što ga Rousseff i ostali u vodstvu te partije nisu zaštitili od istrage vezane uz sumnje na njegova koruptivna djela. Uz to, Brazil se već nekoliko godina nalazi u recesiji, pad BDP-a lani je iznosio 3,8 posto, ove godine očekuje se otprilike isto, raste i nezaposlenost, inflacija je sve veća, pada i kupovna moć stanovništva, tako da Dilmi Rousseff ništa ovih dana ne ide u prilog. Posebice ne pokušaj zaštite svojeg političkog mentora i bivšeg brazilskog predsjednika Lule da Silve, kojega nastoji imenovati šefom svojeg osoblja kako bi ga zaštitila od istrage za korupciju koja se vodi protiv njega (ta funkcija bi mu donijela imunitet od kaznenog progona).
Zbog toga je izazvala bijes stanovništva, a kako su joj na kraju to osporili, nekad popularni Lula, kojega su nazivali tvorcem brazilskog gospodarskog čuda, koji je s funkcije otišao uz hvalospjeve nakon drugog predsjedničkog mandata 2010., trenutačno se nalazi u svojevrsnom limbu. Čeka ishod političke borbe oko opoziva njegove zaštitnice, svjestan da na kraju njegov ostanak na slobodi ili odlazak na optuženičku klupu ovisi o sudbini same Rousseff. Padne li ona, i on će vjerojatno krenuti put provalije jer će biti teško opravdati milijune dolara koje je dobivao na ime honorara za motivacijske govore od tamošnjih građevinskih tvrtki povezanih s Petrobrasom, naftnom kompanijom koja je zbog sustava mita i pranja novca u toj zemlji postala sinonim za korupciju. Opoziv za Rousseff je pak zatražen zbog navodne zlouporabe državnog novca, krivotvorenja vladinih financija uoči njezine zadnje izborne kampanje kako bi se prikazalo bolje stanje ekonomije nego što je bilo te zbog korištenja novaca dobivenih mitom i korupcijom za financiranje te kampanje nakon koje je tijesnom većinom po drugi put izabrana za brazilsku predsjednicu.
No iako se nekima čini kako se ruši cijeli sustav koji su ti ljevičarski političari iz Radničke stranke postavili tijekom svoje 13-godišnje vladavine, pa i mit o Brazilu kao brzorastućoj ekonomiji, koja je prije nekoliko godina postala šesto gospodarstvo svijeta pretekavši Veliku Britaniju, još ima onih koji izlaze na ulice te plesom i žestokim govorima staju u obranu i Rousseff i Lule. Između tih dviju grupacija nerijetko dolazi do sukoba. Sama Rousseff se u vezi s tim oglašavala upućujući apele protiv nasilja. Svi imaju pravo na prosvjed, nitko, ni s jedne strane, nema pravo na nasilje, poručila je. No u ranoj mladosti ta kći bugarskog imigranta Ruseva, koji je iz svoje domovine pobjegao još 1929. godine najprije u Francusku, a potom u Brazil zbog članstva u tada zabranjenoj Komunističkoj partiji, nije bila tako pacifistički orijentirana. Bila je članicom Marksističke urbane gerile, organizacije koja se borila protiv tadašnje vojne diktature. Tijekom rasprava treba li se protiv takvog režima boriti legalnim sredstvima ili i oružanom borbom, Rousseff se opredijelila za skupinu koja je preferirala ovo potonje.
Navodno grupacija kojoj je pripadala nije imala previše takvih revolucionarnih iskustava, ali bilo ih je dovoljno. Orobili su četiri banke, krali automobile i imali su još dva bombaška napada. Sve bez žrtava, kako pišu njezini biografi. No kad je policija jedne noći upala u kuću gdje su se, kako su ih nazivali, militanti okupili kako bi napravili plan izvlačenja svojih kolega iz zatvora, ti revolucionari su izvukli strojnice i zapucali po policajcima. Dvojicu su ubili, a jednoga ranili. Zbog povezanosti s tim slučajem Rousseff je 1970. godine osuđena na dvije godine zatvora. Navodno je bila podvrgnuta i torturi. Nakon izlaska preselila se u grad gdje je kaznu izdržavao njezin novi partner nakon što se s mužem, za kojega se udala kao 20-godišnjakinja, razišla. Kako su je zbog "subverzije" izbacili s fakulteta (ekonomije) koji je pohađala, prebacila se u drugi grad i diplomirala 1977. godine s 30 godina. Godinu ranije rodila je kćer. Prvo plaćeno radno mjesto bilo joj je u Zakladi za ekonomiju i statistiku. O tom ranom razdoblju svojeg života poslije, ne bez revolucionarnog patosa, reći će: "Borili smo se i sudjelovali u snu kojemu je cilj bio izgraditi bolji Brazil.
Napravili smo puno gluposti, ali to nije ono što nas obilježava. Mi smo oni koji su se usudili željeti bolju zemlju". Neki govore da je dobro znala rukovati oružjem, dok njezini kolege iz tog razdoblja tvrde kako "nikad nije napravila nikakav čin nasilja". Kako god bilo, vjerojatno zbog braka, djeteta i posla koji je počela raditi, Rousseff je prestala sa svojim marksističkim aktivizmom. Okrenula se sindikatima i političkim strankama. Tijekom 2002. Lula da Silva sa svojom Radničkom partijom kreće u borbu za predsjednički mandat, a s njim je i Dilma Rousseff. Po njegovu dolasku na vlast (1. siječnja 2003.) postaje ministricom u njegovoj vladi, da bi dvije godine kasnije dobila mjesto šefa njegova osoblja. To je ista ova funkcija na koju sad ona pokušava imenovati Lulu kako bi izbjegao kazneni progon. Na tom mjestu ostaje do 2010., dakle, do isteka njegova drugog predsjedničkog mandata. Te godine zbog njegove karizme i potpore koju joj je dao i ona postaje predsjednicom. Prije dvije godine započela je svoj drugi predsjednički mandat. Međutim, za razliku od vremena prethodnika, kad je brazilska ekonomija cvjetala, tijekom njezine vladavine, posebice u zadnje dvije godine, dogodio se lom.
Gospodarstvu ne ide kako se očekivalo, partneri u vlasti počeli su se svađati tko je za to krivac, a posljedica toga je isplivavanje niza korupcijskih afera. Tužitelji su došli do zaključka kako je tijekom vladavine tih ljevičarskih predsjednika gotovo ozakonjen sustav mita koji su vodećim članovima Radničke partije plaćale građevinske tvrtke kako bi dobile posao od Petrobrasa u iznosu od 1 do 3 posto. Tim mitom su se političarima, pa i Luli, po svemu sudeći, gradili stanovi, vikendice, plaćala se politička kampanja... Posljedica toga je da, prema anketama, više od polovice Brazilaca traži njezin odlazak. I ne samo to. Traže i uhićenje njezina prethodnika, a i nju samu bi rado vidjeli na optuženičkoj klupi. Tako se nekadašnja pripadnica Marksističke gerilske skupine, koja je zbog tih aktivnosti bila određeno vrijeme na robiji, sad na isteku svojih šezdesetih, iako na vrhuncu moći, nalazi se u opasnosti da će možda biti primorana ponoviti dio tih svojih iskustava iz rane mladosti. Svjesna toga, Rousseff se grčevito bori za opstanak pokušavajući, bez obzira na cijenu, pritom spasiti i prethodnika čijom je zaslugom, to je svima jasno, i došla na vrh brazilske politike.
No pri tome ima sve manje saveznika. Zadnje vijesti govore kako su i njezina dva bivša koalicijska partnera odlučila glasati za njezin opoziv. No unatoč tome, za nju to još nije unaprijed izgubljena bitka. Postoji puno opcija, a najgora za nju je ona u kojoj bi dvije trećine zastupnika u Senatu glasale za njezin opoziv. U tom bi slučaju Dilma Rousseff zapravo bila uklonjena s vlasti, a u prijelaznom razdoblju od šest mjeseci tu bi ulogu obavljao predsjednik Kongresa (gornjeg doma parlamenta). No postoje i opcije po kojima bi i dalje obavljala tu svoju dužnost, a na kraju će, po svemu sudeći, sve ovisiti o pet- šest zastupnika koji će prijeći na jednu ili drugu stranu. No bez obzira na ishod tog političkog spora, više je nego jasno kako u Brazilu upravo prisustvujemo detronizaciji jednog mita: Radničke partije i njihova čelnika Lule da Silve, inače bivšeg sindikalnog čelnika. Njih se godinama predstavljalo kao spasioce i reformatore s opsežnim socijalnim programima kojima su milijuni siromašnih Brazilaca trebali poboljšati život.
No danas je većini jasno kako u vezi s tim nije puno napravljeno. Uz to, baš oni koji su svaki dan govorili o socijalnoj pravdi i jednakosti pokazali su velike vještine u uzimanju mita i širenju korupcije preko državnih tvrtki. O razmjerima nereda u vladajućim strukturama govori i jedna sudska presuda u kojoj je osuđeno čak 38 zastupnika iz Radničke stranke zbog kupovanja glasova kako bi parlament prihvatio njihove planove. U vezi s tim, optužba protiv Rousseff da je dopustila "kreativne računovodstvene tehnike", uključujući i kredite od javnih banaka kako bi umjetno podigla proračunski višak (koji je zacrtao Kongres), zvučale bi više kao benigna pogreška u odnosu na velike korupcijske afere da pritom nije riječ o namjernoj prevari. I da nije riječ o jednoj vlasti na odlasku koja je u očima znatnog dijela Brazilaca postala istoznačnica za bezakonje.