Na zastavi postkapitalizma, kako britanski ekonomski urednik i aktivist Paul Mason naziva nadolazeće doba koje će smijeniti kapitalizam na umoru, moglo bi pisati: “Profesionalci svih zemalja, ujedinite se”. Ako nije estetski neprihvatljivo, još bi moglo stajati i upozorenje: “Drugog izbora, uostalom, nemate”. Kult amaterizma i era površnosti stapaju se do te mjere da banaliziranje postaje uobičajeno, što bi, je li, bilo podnošljivo samo da nema dugog, beskrajno dugog popisa neželjenih posljedica. Joosr, odnosno Blinkist, nazivi su aplikacija koje zainteresiranima - što možda i nije prava riječ: da su zainteresirani, ne bi ih koristili - nude priliku da pomire nedostatak vremena i navodnu želju za stjecanjem znanja. U, recimo, Britaniji, šest od deset ljudi se žali kako nema dovoljno vremena za čitanje. Kod nas, naravno, slična istraživanja nisu provedena, a da jesu, možda bi i svaki treći ispitanik izjavio da mu vrijeme za čitanje uopće ne treba jer, kako je ono jednom rekao zaboravljeni srpski turbofolk naricatelj, “od knjiga može da se odlepi”.
Uglavnom, ove dvije aplikacije omogućavaju brzo, petnaestminutno upoznavanje sa sadržajem najznačajnijih publicističkih djela, svedenih na nekoliko stranica teksta i ono što netko, valjda ti neki aplikacijski urednici, smatraju najznačajnijim; dovoljnim da se za četvrt sata, kako tvrde u Blinkistu, postane pametniji! Ne, dakle, da se prikupe osnovne informacije i lakše u knjižnici izabere između, na primjer, “Sukoba fundamentalizama” Tariqa Alija (596 stranica) i “Božjeg žrvnja” Davida Leveringa Lewisa (također 516 stranica), između “Kapitala za 21. stoljeće” Thomasa Pickettyja (692 stranice) i “Slobodnog pada” Josepha Stiglitza (406 stranica), nego da se, ponovimo, postane pametniji i, eto, onako, usput, dok se čeka gradski prijevoz, shvati o čemu je to pisao Stephen Hawking u “Kratkoj povijesti vremena”.
Aplikacije koje će vas učiniti instant pametnijima
Hrvatski nakladnici se barem u prevođenju i objavljivanju publicistike ne vode tržišnim nego prosvjetiteljskim principima. No efekti mogućeg akumuliranja znanja, usporedbe vlastitih s tuđim procjenama i onoga najefikasnijeg načina učenja, na dobrim, temeljito opisanim i precizno kontekstualiziranim primjerima, sasvim su suprotni. Kako površnost postaje politika, vidjeli smo, nije davno bilo, u Velikoj Britaniji, dakle upravo tamo gdje su se ozbiljne novine bavile fenomenom Joosra i Blinkista, točnije razlikom između čitanja i “čitanja”. Više od polovice britanskih birača glasalo je, naime, za famozni Brexit, za izlazak Ujedinjenoga Kraljevstva iz EU, čime su, uz jedan potez olovkom, dijelom ugrozili vlastitu ekonomiju, još više vlastitu državu, a najviše svoju budućnost. Pri tome, o svakoj od navedenih i još mnogim posljedicama su mogli uz malo truda saznati što su htjeli. Odluku su, ipak, donijeli na osnovi efektnih populističkih parola koje dobro zvuče sve dok se njihova istinitost ne provjeri ili je praksa ne otkrije, a u tom je slučaju, znamo, kasno.
Nije bitno treba li nam nešto, nego je li na akciji
Takozvana kriza demokracije zapravo je kriza i temeljitosti – volje, želje i spremnosti da se ne glasa na sličan način na koji se kupuje na akcijama: konzumerističkoj svijesti, naime, nije važno je li nešto potrebno nego je potrebno samim time što je sniženo. Površna masa, drukčije kazano, savršena je za manipuliranje: onima koji stvarno misle da se nešto složenije od stavljanja SIM kartice i promjene PIN-a da naučiti za petnaest minuta, može se, za otprilike isto toliko vremena, objasniti da milijun Sirijaca hrli prema Hrvatskoj, gdje će odmah oteti poslove domaćim ljudima, iako ne znaju jezik, nemaju potvrdu o školi, a i broj nezaposlenih Hrvata dosta toga govori o dostupnim radnim mjestima; može im se, nešto ranije, uvaliti kredit u švicarcima – tko će provjeravati koliko je puta kapital u kriznim vremenima bježao u franak i tako mu uvećavao vrijednost – ili, na kraju, kad očaj dođe u zenit, podmetnuti ideja famoznog trećeg puta u nepromjenjivom političko- ekonomskom okviru. Funkcionira to, manje-više isto, u Velikoj Britaniji i maloj Hrvatskoj, mediteranskom carstvu površnosti kojem nisu trebale čak ni nove aplikacije za simuliranje postojanja intelektualnog apetita i posljedičnog propitivanja bilo čega.
Petrov se zakleo, nije ispunio, ali koga briga
Živa je, zvučna riječ, bila sasvim dovoljna za gubitak skoro godinu dana, a sve samo zato što se našlo dovoljno onih kojima je Božo Petrov prodao zakletvu da neće koalirati niti s SDP-om niti s HDZ-om, dobro procijenivši kako ga neće pitati s kim će, zaboga, onda. Nije to, naravno da nije, najgore što se moglo dogoditi: najgore bi, naime, moglo tek uslijediti u remakeu pretvaranja površnosti u politički izbor, nakon kojeg se petnaest minuta čekanja na biračkom mjestu naglo pretvara u puno više vremena za carevanje amatera.
