Top News
163475 prikaza

Cajkama gurao pištolj u usta: Pjevaj mamicu ti je***!

Nastavak sa stranice: 1

Koristeći se tim poznanstvima, u kratkim intermezzima između svojih kockarskih bdjenja, pojavljivao se kao organizator ilegalnih kladionica na značajnijim boksačkim natjecanjima i turnirima, ne samo radi izvora novca, nego i radi ulaska u svijet koji se ponekad dodirivao sa slavnima i bogatima. Kao simbol prestiža, u njemačko-hrvatskom podzemlju godinama se isticalo Bagarićevo dugogodišnje prijateljstvo s Ebbyjem Thustom, jednim od poznatijih boksačkih menadžera koji je, zajedno s ocem glasovite tenisačice Steffi Graf, optužen i uhićen zbog enormnih knjigovodstvenih falsifikata, pranja novca i utaje poreza.

Uoči povratka u Hrvatsku pojavljivao se u počasnim ložama boksačkih revija i mečeva, premda je službeno bio zaposlen samo kao poslovođa jedne razvikane “saune" u Wiesbadenu, po nekima uobičajenog paravana ilegalnog bordela.

Marina Lovrić Merzel Bivša moćnica Top News Dosje Merzel: Počela je s butikom i prodajom turske robe

Prema pripovijesti kojom je post festum ukrašena njegova njemačka biografija“, Zlatko Bagarić s Ljubom Magašem Zemuncem prvi se put sreo početkom 80-ih, u sudaru hrvatske i srpske bande oko reketaške “zaštite" jednog gastarbajterskog restorana u Frankfurtu. o tome postoje dvije različite priče. Kako tvrdi uljepšana legenda, sukob je završio happy endom, u kojemu su jedan drugome priznali ravnopravnost; iskra simpatije razvila se u trajno prijateljstvo i kumstvo, u kojem je postignuta čak i potpuna politička suglasnost. Navodno: potpredsjednik četničke organizacije Ravna gora priznao je legitimitet Bagarićeva Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, ustvrdivši da imaju zajednički interes u rušenju socijalističke Jugoslavije i stvaranju dviju antikomunističkih nacionalnih država.

Realističnija verzija tog fatalnog susreta u nešto drukčijem svjetlu prikazuje motive Bagarićevih skladnih odnosa s Ljubom Magašem Zemuncem: da se Bagarić, priznavši Magaševu nadmoć, uklopio u njegovu jugomafiju, kao rubni kriminalac s vrlo ograničenim pravima djelovanja. Bagarićev inferiorni odnos potvrđuju i poznate činjenice o njegovim kasnijim ratovima. U pamćenju kroničara emigrantskih zbivanja u Njemačkoj nije ostao zabilježen ni jedan Bagarićev okršaj sa Srbima. Ali se vrlo često spominjao sudar s Markom Grčićem, Hrvatom iz Sinja. Koliko se javno zna, Grčić i skupina njegovih kompanjona jednog su dana 1988. banuli u restoran Bagarićeve majke i teško ranili Zorana Ivicu Petrovića. Napadači su pobjegli, a Bagarić je zajedno s nekolicinom majčinih gostiju završio pred sudom. Premda se u formalnopravnom smislu to nikada nije uspjelo dokazati, njemački Interpol s razlogom je pretpostavljao da je Grčićeva kaznena ekspedicija bila odgovor na Bagarićev pokušaj “razbojničke ucjene", kako se u njemačkom zakonodavstvu definira specifična vrsta reketa. Prevedeno na jezik laika, to znači otprilike ovo: kada bi Bagarić doznao za neku pljačku, krađu, prijevaru ili poreznu utaju, od prijestupnika bi zahtijevao znatan dio plijena ili zarade, zastrašujući ga ili batinama ili anonimnom dojavom policiji. Grčić je bio suvlasnik građevinske tvrtke koja je na crno zapošljavala brojne jugoslavenske radnike. Kad ga je Bagarić ucijenio, građevinar koji je godinama varao i njemačke poreznike i vlastite radnike nije se mogao obratiti policiji, pa je problem s ucjenjivačem pokušao riješiti vlastitim snagama.

Milan Bandić Neviđeni šlamperaj Top News Slučaj Bandić curi na sve strane: 6 tajni istrage

Reketarenje drugih kriminalaca i prijestupnika koje je u hijerarhiji podzemlja još bilo na samom dnu vrijednosne ljestvice, ponajbolje svjedoči da je Bagarić, u znak priznanja Magaševe vlasti, prihvatio i teritorijalno-nacionalne granice svog gangsterskog lovišta. Lojalnost Ljubi Magašu Zemuncu dokazivat će do svog posljednjeg dana. Palio je svijeće na stubištu pokrajinskog suda u Frankfurtu gdje je, prorešetan revolveraškim mecima, skončao vođa jugoslavenskog podzemlja. Oženio se Magaševom nevjenčanom suprugom Martinom, Njemicom. U čast svog bračnog prethodnika i mafijaškog uzora prvorođenom sinu dao je ime Ljubo. Godine 1996. putovao je u Beograd da se na desetogodišnjicu smrti pokloni nadgrobnoj skulpturi kojom je pokojnik repliciran u kamenu, u naravnoj veličini u pozi polugolog boksača u ringu. Po svemu sudeći, prisvajanje magaševskih relikvija bio je prvi čin kojim je Bagarić pokušao dokazati da je dostojan njegova vrhovnog ranga.

Zlatko Bagarić pojavio se u Hrvatskoj sa svojim stalnim pratiocima Miljenkom Žajom Krojfom i Zoranom Ivicom Petrovićem u jesen 1990. predstavljajući se, prije svega, kao ustaša koji je zbog svojih političkih uvjerenja dobar dio života proveo u njemačkom progonstvu. Trojka je stigla zajedno s tisućama lažnih i stvarnih političkih emigranata koji su se legalizacijom višestranačja i ukidanjem kategorije “državni neprijatelj" vraćali u staru domovinu.

Specijalna policija Klicino ubojstvo Life ZG mafija poručila policiji: Ne idite na godišnji odmor!

Dio njih očekivao je da će, kao žrtve donedavnog komunizma, primiti priznanja, nagrade i visoke političke pozicije; većinu njih doveo je miris rata i slutnja lakih zarada u vakuumu raspada jedne i nastanka nove države. Bilo ih je koji su bježali od zakona europskih država da bi kostimirani u hrvatske branitelje našli utočište od međunarodnih policijskih tjeralica. Koliko ih je prije doživljavala kao mračnu emigrantsku silu - ustaše, bombaše i teroriste iz feljtona režimskog tiska - toliko ih je sada hrvatska javnost nekritički prihvatila kao avangardu hrvatske državotvornosti. Kolektivnu mistifikaciju poticala je i HDZ-ova doktrina o njihovu zasluženom prioritetu; idealizacija je trajala dok god je HDZ svoje stranačke blagajne i tajne fondove punio novcem iz dijaspore tobože za obranu Hrvatske. Doduše, u hrvatskom društvu zanos došljacima neće dugo trajati. Čim su poprimili fizionomije stvarnih osoba od krvi i mesa, otkrilo se da Hrvatskoj nisu donijeli nikakva europska iskustva i znanja, nego da su doteglili svoje frustracije, predrasude, nečiste savjesti i stare emigrantske sukobe. I u samom HDZ-u pojavit će se jaka domovinska frakcija koja, u borbi za svoj dio društvenog kapitala i političku moć, osporava njihove državotvorne zasluge, pa time i prirodno pravo prvenstva u njihovoj naplati.

Stigavši u Zagreb Bagarićevo društvo ništa nije značilo u domaćem kriminalnom miljeu, još manje u njegovu društvenom okružju.

Žaja je na Trnovčici imao obiteljsku kuću i roditelje; u Dubravi, gdje je proveo djetinjstvo i mladost, imao je nešto prijatelja među starijom generacijom “mangupa". U kafiću Bonaparte obnovio je poznanstvo s njegovim vlasnikom Vjekom Sliškom, nešto zrelijim, znatno bogatijim i moćnijim, ali podjednako fasciniranim “tvrdim momcima" iz Frankfurta među kojima osobno nikada nije našao svoje mjesto. Kao obećana zemlja za većinu njegovih zemljaka iz bosanske Posavine - odakle su se gastarbajteri vraćali u blistavim “mercedesima" i prvim odijelima - Njemačka je bila vrhovno mjerilo koje god vrste uspjeha i neuspjeha. Kafić Bonaparte postao je ujedno i prva kopča Bagarićeve bande s domovinskim kriminalnim miljeom. Zadivljen vlastitom predodžbom Žajine, Petrovićeve i Bagarićeve njemačke prošlosti, Sliško je pridonio njihovoj promociji ne samo usmenim prijenosom raznih epizoda iz njihove zajedničke emigrantsko-kriminalne epopeje, nego i osobnim preslikavanjem njihovih manira i stila života do posljednjeg detalja. Mladi, fascinirani gangster kopirao je Bagarića, koliko je sam Bagarić bio kopija Ljube Magaša Zemunca."

Bande Los Angelesa Brutalne bande Life Zbog dugova siluju i ubijaju, a tijela ostavljaju da trunu na suncu

Po uzoru na svog idola sastavio je stalnu pratnju sljedbenika koju je pokazivao na javnim mjestima, u svoj je vokabular ugradio magaševsko-bagarićevske "srbizme" i psovke, prisvojio je omiljene odjevne marke “Armani" i “Boss", glazbeni ukus, stambene i “poslovne" navike. Kada se ljubav 1995. bude preokretala u jednako snažnu mržnju, ta istovjetnost blizanaca koji su proistekli iz kroatiziranog klišea srpske mafije postat će i najsnažniji poticaj njihovu nadmetanju i rivalstvu. Kada je Bagarić počeo kupovati građevinska zemljišta, planirajući gradnju motela i lanca benzinskih crpki, isto je učinio Sliško. Kako je Bagarić svoj trajni hotelski smještaj objašnjavao sigurnosnim razlozima, Sliško je za svoju službenu adresu, s istim argumentima, izabrao hotel svog brata nedaleko od autobusnog kolodvora. Kad je Bagarić najavio preseljenje u urbanu zagrebačku jezgru, Sliško je požurio kupiti stan u Bogovićevoj ulici. Unatoč istovjetnom moralu, karakteru i temperamentu dvojice gangstera, iskusnog i mladog, postojala je među njima samo jedna, ali bitna razlika koja je, kao značajna prednost u njihovu kasnijem sukobu, Bagariću priskrbila mnogo više simpatizera: za razliku od patološki škrtog Sliška, Bagarić je bio galantan u opraštanju dugova, ugošćavanju ručkovima i večerama, te nagrađivanju svojih radnika i prijatelja.

No na početku svoje domovinske karijere Bagarićevi povratnici, izvan Sliškove zone u Dubravi, najmanje godinu dana bili su nezanimljivi, anonimni stranci, manje-više osuđeni na poznata lica iz emigracije. Obnovljeni geto nacionalnih nostalgičara preseljen je iz Mainza i Frankfurta u zagrebački diskoklub Dallas Stipe Jurića Kivija na Krugama, kojeg su bivši emigranti ranije susretali na njegovim kockarskim turnejama po Njemačkoj. Adresa Jurićeve ve obiteljske kuće prijavljena je u PUZ-u kao zagrebačko prebivalište Bagarića i Petrovića, kao i još četrdesetak povratnika koji su se, očito, na definitivni ostanak odlučili tek kad su shvatili da je Hrvatska El Dorado za njihove “kombinacije". Na kraju je i Jurić završio slično svojim beskućnicima, osuđen na dugogodišnju robiju zbog dvostrukog ubojstva.

Ni Bagarić se nije vratio da ostane zauvijek. Kako će svjedočiti njegovi prijatelji, planirao je pomoći Žaji da riješi problem sa svojim poslovnim partnerom, pronađe neku unosniju kockarsku žrtvu, eventualno otvori kafić i vrati se odakle je i došao. Hazardersku Hrvatsku, u kojoj su kockarski ulozi dosezali iznose veće nego u Baden Badenu, Bagarić je zamišljao kao mjesto svojih povremenih radno-poslovnih izleta ili relativno jeftinih ljetovanja u Dubrovniku koji se njegovoj njemačkoj supruzi činio iznimno egzotičnim i otmjenim. Dogodilo se, međutim, da je Bagarić u uličnoj svađi ubio Žajina ugostiteljskog kompanjona te pokrenuo mehanizme koji će ga lansirati u vrh kriminala koji se jedva već razlikovao od društvene elite.

Talijanska policija Cosa Nostra Life Mafija pomaže: Crvenom križu auti, državi resorti

Poslovni partner Miljenka Žaje Krojfa zvao se Niko Mioč. Bili su suvlasnici pizzerije Naša stvar na Trnovčici. Dok se Žaja motao po Frankfurtu, Mainzu i Wiesbadenu, povremeno boravio u njemačkom zatvoru, Mioč se u Zagrebu brinuo za zajednički ugostiteljski lokal, prema dogovoru šaljući dio profita na Žajine njemačke adrese. Kad se vratio u Hrvatsku, Žaja je svog ugostiteljskog partnera optužio da godinama potkrada njegov dio zarade. Utjerujući tako Miočev stvarni ili izmišljeni dug, emigrantska trojka tjednima je na nesretniku demonstrirala sve poznate tehnike zastrašivanja i prijetnji. Maltretirali su ga neprestanim telefonskim pozivima i povremenim demoliranjem pizzerije. Nedovoljno impresioniran i zastrašen njihovim još ograničenim gangsterskim kapacitetima, Mioč se uporno nije dao slomiti. U listopadu 1990. na Mioča su nabasali ispred restorana Cassandra u blizini Miramarske ceste tragajući za omiljenom Bagarićevom pjevačicom novokomponiranog balkanskog folka. Večernji susret, naravno, opet se pretvorio u vrijeđanja, prijetnje i psovke, pa naguravanje i tučnjavu, i duel je kulminirao smrtonosnim pucnjem.

U policijskom ispitivanju Petrović je preuzeo krivnju za Miočevu smrt, premda se zagrebačkim podzemljem proširila vijest - potpuno točna - da je to ubojstvo Bagarićevo djelo. Svaljujući zločin na svog najvjernijeg sljedbenika, Bagarić je Petroviću obećao da će ga izvući iz zatvora i pronaći način da izbjegne daljnji sudski proces. Tako je i bilo. Uz desetke, pa stotine svakodnevnih ratnih žrtava, ni policija ni pravosuđe nisu pokazali veliko zanimanje za Miočev tragični završetak. Uz 100.000 DEM kaucije, Petrović je pušten na slobodu u kolovozu 1992., bez ikakvih osobitih političkih intervencija. Kako je Bagarić ipak razgranao korisna politička poznanstva, slučaj Miočeve likvidacije ostao je zamrznut i nakon okončanja rata, još sljedećih deset godina. 1 dok su svi vjerovali da je Bagarić time spašavao svoga prijatelja, navodni spasitelj ipak je primarno štitio sebe.

Zainteresirana javnost dugo nije znala ključnu činjenicu: da optužujuće barutne čestice, sasvim dovoljne za višegodišnju zatvorsku kaznu, nisu pronađene na Petrovićevim nego na Bagarićevim rukama.

Tony Soprano Vincent Palermo Life Mafijaški život pravog Tonyja Soprana

Posredovanjem uličnih i kavanskih pripovjedača, sekvenca Miočeva ubojstva u hipu je obišla tadašnji Zagreb i stigla do ugostitelja Milana Carića poznatog pod nadimkom Mićo Romantika, kako se sredinom 70-ih zvao i njegov prvi prestižni lokal u Samoboru. U istom aktu epske prerade iz nje je izbačena najzanimljivija pouka o liku i djelu novog gangstera koji je zablistao u tadašnjem kriminalnom zviježđu. Nitko nije uočio kukavičluk kojim je Bagarić bio spreman vlastiti zločin natovariti najvjernijem suradniku. Govorilo se, naprotiv, ovako: eto mafijaša velikog formata, prvog u Zagrebu koji sam poteže oružje kako bi riješio probleme svojih ljudi.

Mićo Carić, u tom trenutku vlasnik prestižnog predratnog restorana Tiffany na Zelenom valu, početkom 1991. ispravno je procijenio da za urbane zagrebačke 'pravoslavce", kako je samog sebe predstavljao“, nastupaju vrlo opasne godine. U vrijeme velike domovinske selidbe političkih emigranata, srpskih barikada oko Knina i sve jasnijih signala nadolazeće invazije jugoslavensko-srbijanskih trupa, Zagrebom su počeli haračiti HOS-ovci i "zenge", otimati srpske stanove i poslovne prostore. I gradska je vlast, tek perfidnijim sredstvima, obavljala istu redistribucija vlasničkih prava u korist zaslužnih i nacionalno neupitnih HDZ-ovaca. U uličnim vijestima o nekakvom hrvatsko-njemačkom mafijašu koji se zove Zlatko Bagarić uplašeni i apolitični Srbin prepoznao je čovjeka koji bi, sa svojim ustaškim pedigreom i lakim potezanjem oružja, mogao obraniti i njega osobno i njegove prilično pustolovne poslovne projekte. 

U to doba bio je još ovisnik o hazardu; vječne gubitke na kocki i enormne kockarske dugove vraćao je povremenim ekskurzijama u vrlo maštovite i najčešće prilično unosne trgovačko-poslovne kombinacije. Kao svojevrsna društvena institucija predratnog Zagreba, bio je jedan od prvih pustolova koji je putovao svijetom, playboya i deklariranih socijalističkih dandyja.

Donald Trump Unutar carstva Top News Tajkun s krim dosjeom koji želi biti predsjednik

U jednoj od tih svojih kreativnih faza Carić je restoran Tiffany preuređivao u casino Jocker koji su “zdrave" hrvatske snage mogle “pomesti" jednim rafalom ili malo jačom eksplozijom. Važući njegovu vrijednost političkog emigranta, našavši usto i srodnu kockarsku dušu, Carić je Bagariću ponudio suvlasništvo i status poslovnog ortaka. Kad su aranžman zapečatili službenim papirima, Carić se pobrinuo da njegov novi partner izgleda dovoljno lukavo, opako i opasno da potencijalni osvajači Jockera ustuknu već pri samom spomenu Bagarićeva imena. Šapnuvši tu i tamo kako se, eto, uortačio s kumom Ljube Magaša Zemunca, Bagarića je jednako efektno kitio atributom šefa hrvatske mafije u Njemačkoj. A onda je sve to začinio masnom laži o 7 milijuna DEM što ih je Bagarić tobože zaradio na ilegalnim kladionicama i kockarskim seansama u Njemačkoj. Kliše velikog gangstera zaokružen je primjerenim okvirom.

Nastavak na sljedećoj stranici..

  • Stranica 2/3
  • avatar 07:50 11.Travanj 2019.

    Tako je kvasac40, tu gamad najbolje preseliti u Beograd, u neke kućice cvijeća, s ostalom gamadi....

  • Avatar kvasac40
    kvasac40 17:50 04.Studeni 2017.

    Maknuti tu gamad s Mirogoja!!