Top News
51359 prikaza

Najopasniji Zagrepčanin: Htio je ubiti i Miru Tuđmana

Pogreb Vinka Žuljevića Klice na Markovom polju
1/7
Željko Lukunić (PIXSELL)
Godinama je čeličnom rukom vladao zagrebačkim podzemljem, a ubijen je u klasičnoj sačekuši u Sesvetama

Donosimo feljton knjige "Zagrebačka mafija" najpoznatije hrvatske novinarke Jasne Babić. U drugom dijelu pročitajte odlomak o Vinku Žuljeviću Klici.

Vinko Žuljević rođen je 1959. u selu Hrasnica kod Uskoplja (Gornjeg Vakufa) u srednjoj Bosni. Mnogobrojna obitelj, deset Žuljevićevih sestara i braće, dala je, među ostalim, profesora filozofije i teologije Iliju Žuljevića, prvog ministra rada i socijalne skrbi buduće Herceg Bosne. U trenutku ubojstva u NBA-u on je također živio u Zagrebu, premda je istodobno bio službeno imenovan bosanskohercegovačkim konzulom u Ukrajini.

Nadimak “Klica” Vinko Žuljević dobio je u osnovnoj školi na satu omiljene biologije koja je, kako je dječački sanjao, trebala postati njegovo trajno zanimanje.' San o prestižnoj, intelektualnoj profesiji pokazao se ipak kratkotrajnijim od vrlo prgave naravi. Sitniji i krhkiji od svojih vršnjaka, počeo je trenirati boks koji je u Jugoslaviji 70-ih godina bio prvi rasadnik macho-profesija: iz boksačkih klubova regrutirala se gotovo cijela generacija mladih “snagatora” koji su ulazili ili u zajednicu Slavnih i Bogatih ili u zonu kriminala koji je tada još imao svoje jasne sociološke i prostome granice. Bio je zbijen uglavnom oko diskoklubova, privatnih butika, tržnica, prvih legalnih i ilegalnih kockarnica koje su nužno tražile usluge mišićavih izbacivača, redara i povremenih utjerivača dugova. Kako se socijalizam urušavao, tako se u istome krugu rađalo interno tržište specijaliziranog lihvarenja, narkotrgovine, krupnog šverca.
Boksački dril kod Vinka Žuljevića Klice manje se reflektirao na oplemenjivanje i discipliniranje njegove agresivnosti, više na moral specifičnog superjunaka. Prvi nokaut kojeg se sjeća postigao je izvan ringa: u trećem razredu uskopske gimnazije udarcem šake, pred cijelim razrednim zborom, srušio je nastavnika tjelesnog od-goja, smatrajući da ga nepravedno zakida za ocjene. Epizodu je s ponosom prepričavao i kao zreo čovjek, hvaleći se da je, utjerujući pravdu, zarana pobijedio znatno starijeg i krupnijeg muškarca.
Zbog fizičkog razračunavanja na školskom igralištu kažnjen je zabranom daljnjeg školovanja na cijelom teritoriju tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Zato je završne razrede srednje škole pohađao u susjednoj Hrvatskoj, u Zagrebu. Nastavljajući s boksom, tu je zakratko postao članom drugoligaškog Metalca, oko kojeg su se već okupljali budući pripadnici zagrebačkog postkomunističkog podzemlja.

Bosanski Escobar, Slobodan Šolaja KRALJ KOKAINA Top News Otkriveno na bizaran način: Umro bosanski Escobar!

Ipak, 19-godišnji Žuljević nije se, po svemu sudeći, dobro osjećao u širem okruženju metropole koja je krajem 70-ih živjela pod snažnim uplivom kulturnog kozmopolitizma i s otvorenim prezirom gledala na ruralnu bosansku provinciju. Odmah nakon mature preselio se na sjever Vojvodine, u Suboticu. Dokazavši se u subotičkom Spartaku kao debitant koji mnogo obećava, Žuljević je nakon relativno kratkog vremena pozvan u veći i poznatiji sarajevski Željezničar. Kao štićenik tog kluba 1981. je osvojio titulu prvaka SR Bosne i Hercegovine. Bio je to krajnji domet njegovih boksačkih sposobnosti; naslov nije obranio, svi kasniji rezultati pokazivali su prosječnog boksača samo s dobrom sportskom statistikom. “U boksačkoj karijeri imao sam 83 meča, 17 sam ih izgubio. Mene nitko nije pobijedio nokautom”, pričat će u novinskim intervjuima.

Odgađajući vojni rok u JNA koji je bio obavezan za sve završene srednjoškolce koji nisu izabrali neki fakultet, Vinko Žuljević pokušao je evocirati staru, pučkoškolsku ljubav prema biologiji. Upisao se na Prirodoslovno-matematički fakultet u Sarajevu. Birajući studijski smjer, vrlo ambiciozno, planirao se posvetiti tada već pomodnoj genetici i toksikologiji. Ipak, unatoč protekcijama što ih je uživao kao boksački šampion BiH, do treće godine studija pokazao se tek kao prosječan student.

Na trećoj godini dobio je novi predmet, biokemiju, koji je predavala Biljana Plavšić, tada poznata isključivo kao ozbiljna sveučilišna profesorica i znanstvenica. Za razliku od ostalih profesora, buduća ratna liderica bosanskih Srba nije pokazivala razumijevanje za Žuljevićeve treninge, natjecanja, putovanja, česte izostanke s fakulteta i ispitne improvizacije. Uporno ga je rušila na ispitima, tražeći da udovolji standardima koje je primjenjivala na sve studente. Ne samo zbog imena Biljane Plavšić, koja će postati metafora srpskog zla u BiH i optuženica Haaškog suda, priča o njoj je - nakon nokautiranog nastavnika tjelesnog odgoja - postala druga legendarna sekvenca iz Žuljevićeva života. Doduše, poznata je u dvije verzije njegova osobna svjedočenja pa je vjerojatno s vremenom ukrašena dramaturškim momentima koji ne korespondiraju s izvornim događajem, ali svjedoče o Žuljevićevoj slici o samome sebi. U jesen 1996. novinaru Arene, koji ga je predstavio kao heroja proteklog hrvatsko-muslimanskog rata, Vinko Žuljević pohvalio se da je potkraj 80-ih izbačen sa sarajevskog fakulteta jer je profesoricu Biljanu Plavšić ošamario, kažnjavajući je za nepravedno slabu ispitnu ocjenu. Premda ozloglašena u hrvatskoj javnosti, Žuljevićeva profesorica još nije bila kandidat za haašku optužnicu.

Godinu poslije, kad je Žuljević razgovarao s novinarima Nacionala, Biljana Plavšić već je imala status ratnog zločinca, pa je i zgoda opisana kao mnogo drastičnije razračunavanje bivšeg studenta s bivšim znanstvenim autoritetom.

Specijalna policija Organizirani kriminal Life Dosje: Kako je hrvatska mafija reketarila bogataše

“Konačno sam joj došao na ispit potpuno spreman”, govorio je Žuljević 1997. “Dva me sata gnjavila svim mogućim pitanjima. Na svako sam odgovorio. Kad je i njoj dosadilo to mrcvarenje, zatražila je indeks i upisala šesticu, najnižu moguću prolaznu ocjenu. A  
onda je indeks s prezirom bacila na pod. Zgrabio sam je za stražnjicu, dovukao do prozora i gurnuo je kroz prozorski otvor. Vrištala je iz sve snage, opasno nagnuta sa sedmog kata fakultetske zgrade... Zgrabio sam svoj indeks i zauvijek otišao. Izbacili su me sa sarajevskog sveučilišta, pa sam studij nastavio u Zagrebu. Ali nikada nisam diplomirao. Iz Švicarske je stigla ponuda za poluprofesionalni angažman u jednom tamošnjem klubu. Počeo sam zarađivati novac, otvorio sam restoran i zaključio da studij može malo pričekati.”

O Žuljevićevu švicarskom razdoblju nema mnogo informacija. Zna se tek toliko: spomenuti restoran vodio je zajedno s bosanskim zemljakom Vladom Rajićem koji će postati njegov vjenčani kum, najintimniji prijatelj i, navodno, jedini svjedok ubojstva Veselina Marinova u zagrebačkom kafiću NBA. Zajedno su se vratili iz Švicarske 1990. privučeni povijesnim političkim previranjima koja su najavljivala slom Titove Jugoslavije i komunističkog sustava. Ali dok je Rajić ratne godine provodio u Zagrebu, iskorištavajući bezakonje za sitna švercerska muljanja, Žuljević je vrijeme i prostor doživio kao životnu šansu za svoj osobni obračun s globalnim svjetskim poretkom. Kao rijetki “intelektualac” među svojim bosanskim zemljaci-ma, koji je dogurao barem do prvih godina fakulteta, i sam je Žuljević sebe doživljavao kao iznimno obaviještenog, mudrog i relevantnog čovjeka, s ponosom ističući svoje iracionalno viđenje svijeta i manjak historiografskog znanja: “Nisam ja mrzio Beograd i Srbe, mrzio sam Tita i komunističku zvijezdu. Njih su, nama Hrvatima, nametnuli Amerikanci, ti retardirani Amerikanci koji nemaju ni svoje nacije, ni svoje povijesti, pa su prema vlastitoj slici stvorili mnogonacionalnu Čehoslovačku i mnogonacionalnu Jugoslaviju.”

U obranu Hrvatske, zajedno sa svojim kumom Vladom Rajićem, uključio se kao špijun-diletant lokalnog kriznog štaba u Novoj Gradiški, gdje je 1991. živio njegov veliki prijatelj Vinko Mender, HDZ- ov aktivist. Služeći se svojim boksačkim prijateljstvima među Srbima - s njima je, uostalom, bio vezan tradicionalnim protumuslimanskim paktom - neometano je prelazio preko srpskih barikada u sjevernoj Bosni, često boravio u Banjoj Luci i u Novu Gradišku donosio informacije o pokretima trupa banjolučkog korpusa JNA. Te kratke špijunske pustolovine, kako se čini, prilično su impresionirale bivšeg boksača i nesuđenog genetičara, pa će se dvije godine poslije “kandidirati” za šefa SIS-a HVO-a na bugojanskom području. No samo je jedan dan imao elitnu poziciju u podzemnoj vojno-političkoj strukturi Herceg Bosne: odlukom svojih zagrebačkih prijatelja u MORH-u postavljen je za šefa bugojanskog SIS-a, ali je smijenjen već sutradan na zahtjev samog Mate Bobana, osnivača i predsjednika hrvatske države u BiH koji je na tu funkciju izabran u Zagrebu.7 To Mati Bobanu nikada neće oprostiti, postavši zarana jednim od njegovih najljućih frakcijskih oponenata.

  • Stranica 1/4
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.