Top News
163945 prikaza

Cajkama gurao pištolj u usta: Pjevaj mamicu ti je***!

Nastavak sa stranice: 2

Carić je aktivirao svoje veze s Upravom hotela Intercontinentala i ishodio značajan popust da bi njegov lik iz emigrantske kolonije u kući Stipe Jurića Kivija premjestio prebivalište u hotelsku sobu 1225 najskupljeg zagrebačkog hotela.

Nakon cjelonoćnih kockarskih seansi, zabava s omiljenim ukrajinskim prostitutkama ili pijanki po krčmama sa “živom glazbom", Bagarić bi jutro i dobar dio popodneva provodio spavajući. Svakoga dana oko pet popodne sjedao bi za isti sto] u auli Intercontinentala, srkao prvu dnevnu kavu i otvarao gotovo službene audijencije za sve one koji su žicali novac, molili uslugu ili samo stisak ruke. U tim posljednjim godinama svog nekadašnjeg sjaja, Intercontinental je pretvoren u stjecište ratnih profitera, prvih pretvorbenih bogataša, hercegovačkih političara i uglednika razne vrste, međunarodnih švercera oružja, svodnika i skupih kurvi - ljudske menažerije koja je isplivala iz hrvatskog i europskog taloga. Biti viđen u društvu osobe čiji gangsterski misterij nezadrživo osvaja nacionalnu metropolu, značilo je uživati barem djelić tog strahopoštovanja. Koliko je sam Carić uveo Bagarića u neke krugove zagrebačkih predratnih uglednika, koji nisu spadali u kategoriju podzemlja u najužem smislu te riječi, toliko je ambijent Intercontinentala završio njegovo prikopčavanje na zagrebačku društvenu i političku kremu.

Kum Savjeti od najvećih Ekonomix Poslovne lekcije koje možemo naučiti od zločinaca i mafijaša

Plejada proslavljenih nogometaša, generala, javno poznatih tajnih agenata i špijuna, razvikanih biznismena i opskurnih političara prošla je kroz improvizirani Bagarićev ured u hotelskom predvorju vjerujući kako mafijaš iz bijeloga svijeta može omogućiti uspješne nogometne, boksačke i pjevačke karijere u Europi, obraniti ih od utjerivača dugova i nasrtljivih poslovnih rivala. Fama o najopasnijem i najuspješnijem hrvatskom kriminalcu u Njemačkoj narasla je u jednako golicavu priču o Bagarićevim razgranatim i jakim političkim ispostavama koje jamče sveopću amnestiju za prošla i buduća gangsterska djela, kako njegova vlastita, tako i svih onih koje on smatra svojim saveznicima.Tek nakon njegove smrti utvrdit će se da je popis tih državnih pokrovitelja ipak bio mnogo skromniji: župan Požeško-slavonske županije bio je njegov stric, ali nisu bili u osobito dobrim odnosima; na Vinkovačkim jesenima nekoliko je puta vodio poduže razgovore s Vladimirom Šeksom, jednim od najmoćnijih HDZ-ovaca iz državne garniture, češće je komunicirao s Bosiljkom Mišetićem, jednim od HDZ-ovih ministara pravosuđa, posudio je znatan novac dvojici nogometnih reprezentativaca, s Antom Prkačinom, tadašnjim saborskim zastupnikom, upustio se u neke zajedničke poslove koji, međutim, nisu realizirani, intenzivnije se viđao s poznatim biznismenom Hrvojem Petračem, bio je blizak s Tomislavom Mičićem, bivšim emigrantom koji je početkom 90-ih postavljen u neki obavještajni odjel Glavnoga stožera HV-a. Šarmirao je Miroslava Ćiru Blaževića, nogometnog selektora i Tuđmanova ljubimca, upoznao je Markicu Rebića, šefa SIS-a, i većinu budućih generala hercegovačkog podrijetla. No sve su to bili uglavnom jednokratni susreti, za Bagarića bez trajne i zajamčene upotrebne vrijednosti.

Doista respektabilno državno pokroviteljstvo Bagarić će uspostaviti zapravo uz pomoć samo dvojice ljudi: Branka Budića i Ivice Kušurina, šefa zagrebačke filijale i čelnika prislušnog odjela MUP-ove tajne službe poznate po kratici SZUP. Postat će, kako su vjerovali, njihov kapitalni suradnik koji kontrolira ostatke srbijanske mafije u Zagrebu i Beogradu. Koliko se moglo doznati, Bagarić je priskrbio videosnimku vjenčanja Željka Ražnatovića Arkana i srbijanske folk-zvijezde Svetlane Veličković Cece koje su, tko zna zbog kojih razloga, SZUP-ovci smatrali važnom obavještajnom činjenicom. U pravilu skloni preuveličavanju vlastitih postignuća, hrvatski špijuni, očito, nisu imali pojma da je Ražnatovićevo vjenčanje bilo tema svih srbijanskih novina i jedne od srbijanskih televizija. Tako je bliskost s tajnim službama donijela mnogo veću korist njihovu suradniku. Bio je zdrav, snažan muškarac u najboljim godinama koji je Domovinski rat, suprotno legitimitetu državotvorca, proveo daleko od fronte, zabavljen kockanjem, zgrtanjem novca i užicima neokrunjenog kralja zagrebačkih “mangupa". “Hrvatska se ne brani samo na fronti", znao bi reći svojim znancima iz emigracije kad bi od njega tražili da objasni taj raskorak između svoje patriotske retorike i stvarnog angažmana.

Domovinski rat bio je, ujedno, i ključni faktor Bagarićeve prilično ograničene klijentelističke mreže u tadašnjem državnom aparatu koji je funkcionirao po diktatu Hrvatske vojske i Ministarstva obrane. Premda je podzemlje bilo veliki rezervat njegove tajne političke i vojne strategije, MORH je gradio paktove s onim gangovima koji su svoje postojanje kako-tako mogli legitimirati ratnim zaslugama i zajedničkim ratnim iskustvom. I više od toga. Odsutnost pokrovitelja u vojnim strukturama bitno će odrediti i ograničeni vijek Bagarićeve društveno-kriminalne dominacije.

Policija Hipnotizirajući pogled Top News Neobičan i funkcionalan način borbe protiv kriminala

Koliko su, na drugoj strani, stvarni mafijaški potencijali Zlatka Bagarića korespondirali s vlastitom legendom, svjedoče dvije poznate epizode. Jednog jutra, tek što se pijan vratio iz neke prigradske krčme, iz sobe 1225 začula se pucnjava. Strahujući da je zbog Bagarićeve prisutnosti Intercontinental već postao pozornica oružanih dvoboja, hotelsko osiguranje provalilo je zaključana vrata. Ali umjesto leša zateklo je živog Bagarića kako revolverom gada podeblji knjižni svezak što ga je pričvrstio uza zid kao priručnu metu. Utvrdilo se da je pod utjecajem prekobrojnih čaša vina trenirao svoju diletantsku revolverašku ruku, ne bi li postala dostojna reputacije hrvatskog mafijaškog bossa. 

Skandal je dvostruko zataškan: uprava Intercontinentala ništa nije dojavila policiji i nije mu otkazala gostoprimstvo, a za potrebe podzemlja epizoda se opisivala kao Bagarićeva uspješna obrana od nepoznatog nasrtljivca. Uvjereni kako su pronašli uzor koji je od njihova svijeta načinio društvenu i političku silu, zagrebački kriminalci nisu bili spremni povjerovati da u strašnom Bagariću čuči infantilni, nezreli sadist, ulični štemer i razbijač koji se od njih razlikovao jedino po bogatijem i raznovrsnijem kriminalnom stažu.

Drugi prizor koji oslikava njegove realne dimenzije, svjedoči o reakciji na prvih 100.000 DEM što ih je inkasirao kao polovicu neto prihoda od Jockera u manje od mjesec dana. Zaprepaštenje je bilo utoliko veće što je casino na Zelenom valu bio apsolutno prvi legalni posao u njegovoj karijeri. Budući da nikad prije nije tako lako skupio toliko mnogo novca, nevjerica i oprez tjerali su ga da pokupi plijen i da istog trenutka krene u smjeru Njemačke. “Ma kud ćeš? Pa to je tek početak", zaustavljao ga je Mićo Carić, strahujući da će ostati bez zaštitnika u sve težim vremenima.

Nenad Stipanić Nenad Stipanić Kultura "Mafijaš Zlatko Bagarić me je spasio"

I Bagarić je ostao, promoviran faktički u najskupljeg tjelohranitelja kojeg je itko ikada angažirao. Dok se Carić brinuo za opremu Jockera, goste, osoblje, nabavke, izdatke i poreze, Bagarić je jedino imao obvezu da se, demonstrirajući gangstersku moć, stalno pojavljuje u prostorijama casina i sudjeluje u zatvorenim partijama bakare na kojima bi bogati Janjevci i Romi gubili i cijelu imovinu. Prema istom receptu, posao su pokušali proširiti na Čakovec, grad s vrlo brojnom romskom populacijom i, prema pretpostavci, jednako velikim uzorkom potencijalnih kockarskih klijenata. Brzo će se otkriti da je zbog takvog nacionalnog sastava čakovečko područje već pokriveno lokalnom mafijaškom mrežom koja se širi iz Monte Carla, registriranog noćnog kluba s go-go plesačicama koji je, prema željama gostiju, prodavao seksualne usluge. Zato je čakovečka ispostava postala prva velika kušnja za Bagarićevu titulu vrhovnog hrvatskog mafijaša. Bio je to ujedno jedini poznati slučaj da se morao braniti od ravnopravne konkurencije.

Bagarić je, navodno, nastupio miroljubivo. U pokušaju da se zatečenoj mafiji pokaže da je Čakovec dovoljno veliko tržište za suživot dva vladara, lokalni mafijaši pozvani su na svečano otvorenje njegova casina Oaza i više no srdačno ugošćeni probranim vrstama šampanjca i kavijara. Unatoč tim gestama dobrohotnosti, nakon samo nekoliko dana u Gazi su zaredali režirani incidenti koji su kulminirali razbijanjem jednog prozorskog stakla. Premda je financijska šteta bila minorna, Bagarić je osobno predvodio do zuba naoružanu ekipu koja je jednog petka 1994. - u vrijeme najveće gužve banula na ulaz Monte Carla. Razoružavši golemog, usaljenog gorilu koji je stajao na ulazu, desetak naoružanih "bagarićevaca" sve zatečene goste, konobare i plesačice polegli su na pod i svezali, a onda se Bagarić svom silom bacio na vlasnika, izvjesnog Peteka.

Ponavljajući omiljenu psovku iz magaševskog vokabulara - “majčicu da ti jebem" - tukao je čovjeka beskrajno dugo, najprije šakama obrađujući sistematično dio po dio lica, potom jedno po jedno rebro, trbuh, bubrege, koljena... A kada se hrpa Petekova izmrcvarenog mesa našla na podu, između blatnih đonova, razbijenog stakla, prolivenog alkohola, Bagarić je isti postupak ponovio udarcima nogu, prigodno obuvenim u “čuvene" čizme od tvrde otporne kože za finalno Cipelarenje.

Vjenčanje Bračna prijevara Life Krijumčarski biznis: Teroristi zbog papira žene beskućnice

Pošto je horda napustila Monte Carlo, Petek se mjesecima oporavljao u bolnici, ali je u Oazi nastupio dugotrajni mir. To što čakovečki casino ipak nije dosegnuo profitabilnu razinu zagrebačkog Jockera, moglo se pripisati isključivo sveopćem padu hazarderskog zanosa hrvatske populacije koja je upravo od 1994. počela jače osjećati ratnu neimaštinu i promašaje nacionalnog pretvorbenog čuda.

Ipak, kao trajna tekovina Bagarićeva pogroma u Monte Carlu, u Čakovcu je uspostavljen njegov neosporan autoritet koji je, povremenim nasilničkim pohodima, održavao Bernard Hutinski, nekadašnji legionar, razvojačeni i poluludi pripadnik HV-a i HVO-a.

Čakovečkom kaznenom ekspedicijom Zlatko Bagarić konačno se približio slici koju je okolina projicirala u njegovu osrednju kriminalnu biografiju. Nije, doduše, ni približno postao graditelj onako sveobuhvatne mafijaške piramide od dvadesetak discipliniranih plaćenika, kako će to poslije opisivati mediji i hrvatsko pravosuđe, ali je uzdignut do vrhovnog idola velike većine zagrebačkih kriminalaca. I premda su mu mnogi od njih zavidjeli, sve do Sliškova uspona nitko se nije usudio upustiti u borbu za to mjesto. Diktirao je ne samo pravila igre u njihovoj zajednici nego i ulični žargon i macho-simbole, unijevši u Hrvatsku i specifičan - polururalni, poluurbani - kulturološki obrazac nekadašnje magaševske mafije u Njemačkoj. U Bagarićevu razdoblju podzemlje je postalo glavni distributer kavanske subkulture predratnih srpskih i bosanskih “narodnjaka", u opsegu koji Zagreb nikada u Jugoslaviji nije poznavao.

Specijalna policija Po cijeloj planeti Life Otkrivamo hrvatske mafijaše sa svjetskim karijerama

Paradoksalno je da se na vrhuncu moći Bagarić počeo stidjeti i svojih gangsterskih titula i gangsterske legende koju je prijašnjih godina tako naporno njegovao i branio. Godinu dana prije smrti četrdesetogodišnji karizmatik zagrebačkog podzemlja strasno se, naime, zaljubio u 20-godišnju ljepoticu iz zagrebačkog jet-seta, koja je u potrazi za bogatim i slavnim udvaračima zalazila u oba kafića Down Town, na Jarunu i u Teslinoj ulici. Impresioniran njezinom mladošću i dahom drukčijeg svijeta, počeo je mozgati o najbezbolnijem raskidu braka s Njemicom Martinom, kako se povući iz burnih kockarskih poslova u Jockeru i pronaći neko pitomije i uglednije zanimanje. Zaljubljeni gangster kovao je planove o otvaranju benzinskih crpki i motela na budućoj cestovnoj dionici Zagreb - Goričan, vjerujući da bi time mogao ući u zajednicu neporočnih kapitalista. S istim žarom bacio se u potragu za reprezentativnim stanom u zagrebačkoj pješačkoj zoni ili na Pantovčaku, koji bi, nakon sedam godina hotelskog života, učinio bračnim gnijezdom po mjeri svoje vrlo lijepe, vrlo mlade i vrlo zahtjevne buduće supruge.

Kako se prošlost nije mogla odbaciti jednim potezom, prema pričanju njegovih najbližih prijatelja Bagarić je doživio nešto poput shizofrenog sloma identiteta. Sve je teže podnosio i najmanje količine alkohola; agresijom je reagirao na svaku kritičku primjedbu, raspoloženje mu je nepredvidljivo osciliralo od euforije do mračne depresije. U jednom trenutku bio je odlučan da promijeni životne navike, pa bi noći provodio gledajući stare hollywoodske filmove na hotelskom videorekorderu. Već sutradan, poražen starim ovisničkim strastima, vraćao se barbutu, Ukrajinkama i “pevaljkama", tvrdeći kako nema te žene koja je dostojna njegova svijeta.

Ubijen je u tom ludilu zaljubljenog muškarca na pragu sredovječnosti i opasno uzdrmanog ega. Zbilo se to 15. srpnja 1998. oko pet sati ujutro, nakon što je obilno konzumirao bijelo vino u Okrugljaku, kao uzvanik HDZ-ova tajkuna Josipa Gucića“, na proslavi “Nikea", čiji je Gucić bio trgovački zastupnik za Hrvatsku. Da li zbog alkohola ili već trajne paranoje, u Okrugljaku ga je vidljivo uznemirila pjesma “Jedan dan života" koju je pjevačica otpjevala vjerojatno kao dio klasičnog repertoara namijenjenog toj vrsti publike.

“Zašto tu pjesmu izvode gdje god se pojavim", sumnjičavo je ispitivao nazočne. Kada se Okrugljak zatvorio, pripiti Bagarić navalio je da se barem dio društva preseli u neku krčmu s narodnjacima.

Filip Vilotijević Obračun kriminalaca Life Ubijen zloglasni crnogorski mafijaš, tijelo mu našli u jezeru

Svi lokali s tzv. živom glazbom bili su već zatvoreni, osim restorana NK Dubrava, inače pod zaštitom Vjeke Sliška, u kojem se pak Bagarićeva nazočnost nikada nije smatrala poželjnom. I tu je program bio blizu fajrunta, pa je jedan od Gucića nazvao telefonom i najavio dolazak nove runde gostiju spremnih da potroše znatnu količinu novca. Bagarića nije spomenuo.

Bagarić je ušao u krčmu u pratnji Gucićeva sina Ante, njegova brata Zvonka, Miljenka Žaje Krojfa i Nikice Jelavića, s kojim je posljednjih mjeseci intenzivnije komunicirao, spojen prvim zajedničkim financijskim aranžmanima. Za jednim stolom sjedili su vlasnici, braća Zoran, Lazar i Vinko Rodić, vidljivo šokirani time što se “kralj kocke" usudio prekoračiti nevidljivu granicu teritorija koji je u tom trenutku, po nepisanoj podjeli podzemlja, pripadao “kralju poker automata". Dočekali su ga ledenom, odbojnom šutnjom. Bojeći se, navodno, incidenta, izvijestili su došljake da će im ispuniti samo nekoliko glazbenih želja jer je ansambl već odavno odradio svoju večernju šihtu. Bagarić se tome žestoko usprotivio. Počela je gužva.

“Bagarić je s Antom Gucićem počeo bacati čaše sa stola na pod. Svakog je trenutka postajao sve nasrtljiviji. Plesao je oko mene podižući majicu i pokazujući pištolj. Onda je rukom krenuo ispod moje bluze, govoreći da mu sjednem u krilo", reći će pjevačica Alma Kahrić u policijskoj istrazi. Kada je na nekoliko minuta nestao u WC-u, izmrcvareni glazbenici ulovili su zgodu da se evakuiraju iz NK Dubrava. “Potpuno je poludio, nitko ga od prijatelja takvog nikada nije vidio", sjećat će se poslije osoba iz njegove pratnje, opisujući trenutak kada je Bagarić ugledao praznu binu. “Onda ćeš ti pjevati", zaurlao je, ciljajući pištoljem u Lazara Rodića. Između udaraca pištoljskom cijevi, Bagarić je Rodića prisilio da prvo pjeva, zatim skakuće plesnim koracima, da sjedne, opet ustane, legne...

Prema kasnijim, neprovjerenim pričama, policijsku patrolu koja je u lokal stigla oko pet sati ujutro poslao je Sliško od kojeg je četvrti brat Roko Rodić mobitelom zatražio pomoć. Čim je ugledao policijsku uniformu, Bagarić je, iznenada trijezan, priseban i pitom kao janje, sam predao pištolj koji je neznatno prije gurao u Rodićeva usta. Ubijen je s leđa, drugim pištoljem koji je skrivao u torbici za pojasom i koji mu je odatle bio ispao, navodno, dok je pod policijskom pratnjom već koračao po blatnom puteljku prema policijskom kombiju. Kako će pisati u obdukcijskom nalazu, taj Bagarićev pištolj dograbio je jedan od braće Rodić i “kralja kocke" ubio ispalivši mu dva metka u glavu. Drugi je odnekud izvukao "agram" i u Bagarićevo već nepomično truplo još ispalio cijeli šaržer.

La China Pad nedodirljive Life Opasna šefica narko kartela: Ubila je 150 ljudi, a izdao ju dečko

Godine 2003. suđenje Bagarićevim ubojicama okončano je neobično blagim kaznama. Svi osim jednog Rodića proglašeni su nevinima. Jedini krivac, Lazar, osuđen je na tri godine zatvora. Sudsko vijeće kao osobito olakotnu okolnost u korist njegovih ubojica uzelo je, navodno, u obzir sadističko ponašanje žrtve. No presudno je bilo da su nazočni policajci događaje prikazali ponešto drukčije. Ni njihovi kolege istražitelji nisu imali odveć volje da Bagarićevo ubojstvo rekonstruiraju u svakom detalju, nastojeći što je moguće više amnestirati egzekutore. U naoko trivijalno i neplanirano ubojstvo “kralja hrvatskog podzemlja" ipak se umiješao prst sudbine: kao što je njegov nekadašnji mafijaški šef Ljubo Magaš Zemunac morao umrijeti da se u Srbiji otvori prostor za novu vrstu kriminalaca otjelovljenih u Željku Ražnatoviću Arkanu, tako je i Bagarić, deset godina poslije, svoju titulu gangsterskog vladara morao prepustiti Vjeki Slišku, eksponentu druge državotvorne frakcije zagrebačke kriminalne scene. Bagarić je, naime, davno prije svog smaknuća u NK Dubrava bio već društveno i politički otpisan. Nakon ubojstva u njegovu je džepu pronađen povelik svežanj njemačke valute, a cjelokupna imovina što ju je stekao od 1991. do 1998. procijenjena je, ugrubo, na 20 milijuna DEM.

Pogreb je bio veličanstvena smotra obrijanih glava, najskupljih “Versace" odijela i tamnih naočala. Bivša Magaševa žena ovaj se put pojavila u ulozi ucviljene Bagarićeve udovice. Ljepotica iz Down Towna, pokojnikova posljednja ljubav, nije bila na Sprovodu. Martina Bagarić, nekadašnja šefica njemačkog “salona za masažu", ujedno je ustoličila modne standarde svih budućih mafijaških udovica: damski crni kostimić i šešir širokog oboda koji baca duboku sjenu na pomno našminkano lice. Danijela Sliško, udovica “kralja poker automata", na istom će mjestu 2001., identično kostimirana, pokopati i oplakati Bagarićeva kratkotrajnog nasljednika iz Male Bosne.

Njihove kosti, kao spomenik jednog razdoblja hrvatske društvene povijesti, također su posložene jedne uz druge, u neposrednoj blizini Aleje velikana na zagrebačkom groblju Mirogoj.

  • Stranica 3/3
  • avatar 07:50 11.Travanj 2019.

    Tako je kvasac40, tu gamad najbolje preseliti u Beograd, u neke kućice cvijeća, s ostalom gamadi....

  • Avatar kvasac40
    kvasac40 17:50 04.Studeni 2017.

    Maknuti tu gamad s Mirogoja!!