Anna Politkovska godinama je dokumentirala mučenja, nestanke i ubojstva u Čečeniji. Ramzana Kadirova intervjuirala je u njegovu uporištu, a iz njega je izašla uvjerena da možda neće preživjeti. Na kraju su je 7. listopada 2006. dočekali u dizalu njezine zgrade u Moskvi. Tko je naručio njezino ubojstvo, ni dva desetljeća poslije nije utvrđeno.
Telefon je zazvonio dok su se Natalija Estemirova i njezina kći Lana ukrcavale u minibus kod kazališta u Groznom. Bio je 7. listopada 2006., vedar jesenski dan. Lana je gledala majku dok sluša nekoliko riječi s druge strane veze i vidjela kako joj lice gubi boju. Kada je spustila telefon, izgovorila je samo: "Anju su ubili". Nekoliko sati ranije, u dizalu stambene zgrade u moskovskoj Lesnoj ulici, hicima iz pištolja ubijena je jedna od najpoznatijih ruskih istraživačkih novinarki Anna Politkovska. Imala je 48 godina.
Točno 20 godina poslije Meduza je objavila dijelove knjige "Molim te, živi" Lane Estemirove, kćeri čečenske aktivistice za ljudska prava Natalije Estemirove. Upravo kroz njezina sjećanja najbolje se vidi svijet u kojem su djelovale dvije žene koje su godinama pokušavale dokumentirati ono što se događalo iza zatvorenih vrata u Čečeniji: otmice, tajne zatvore, mučenja, nestanke i ubojstva. Politkovska je bila novinarka Nove gazete, a Estemirova aktivistica organizacije Memorial. Njihov profesionalni odnos vrlo brzo prerastao je u blisko prijateljstvo. Jedan njihov kolega kasnije je Estemirovu opisao kao Anjino "Vergilijevo vodstvo kroz sve krugove pakla".
Anja Politkovska je o drugom čečenskom ratu počela intenzivno izvještavati 1999. godine. Nije se zadržavala na službenim priopćenjima Moskve niti na statistici vojnih operacija, nego je odlazila među ljude čije su obitelji nestajale nakon racija ruskih snaga. Pisala je o izbjegličkim kampovima, bombardiranim selima, tajnim zatvorima i ljudima koji su tvrdili da su ih pripadnici sigurnosnih službi tukli i mučili. Zbog toga je postala iznimno neugodna i ruskim vlastima i novoj čečenskoj eliti. Tijekom karijere prijetili su joj, pritvarali je, a jednom je zbog prijetnji morala napustiti Rusiju. Committee to Protect Journalists (Odbor za zaštitu novinara) navodi i da je 2004. teško oboljela nakon što je na letu prema Beslanu popila čaj; Politkovska je vjerovala da je otrovana, ali otrov nikada nije službeno identificiran.
Slučaj koji je pokazao što se događalo u Čečeniji
Jedna od priča na kojima su Politkovska i Estemirova zajedno radile bila je sudbina Zelimhana Murdalova, mladog Čečena koji je 2. siječnja 2001. krenuo od kuće prema fakultetu i nikada se nije vratio. Svjedoci su tvrdili da su ga priveli pripadnici ruskih snaga. Prema iskazima ljudi koji su s njim bili zatočeni, Murdalov je teško mučen, a potom je iz ćelije odnesen bez svijesti. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
Politkovska i Estemirova godinama su rekonstruirale slučaj, razgovarale sa svjedocima i pomagale obitelji da dođe do pravde. Na kraju je ruski policajac Sergej Lapin, poznat pod nadimkom Kadet, 2005. osuđen na 11 godina zatvora zbog zlostavljanja Murdalova. Bila je to rijetkost: ruski pripadnik snaga sigurnosti završio je iza rešetaka zbog zločina počinjenog u Čečeniji. Za Politkovsku i Estemirovu takvi su slučajevi bili dokaz da novinarstvo i aktivizam ipak mogu imati konkretan rezultat, čak i u sustavu u kojem su istrage protiv pripadnika sigurnosnog aparata bile iznimno rijetke. Obje su vjerovale da cilj nije osveta nego da počinitelji odgovaraju pred zakonom.
No upravo ih je takav rad vodio prema sve opasnijim ljudima. Najvažniji među njima bio je Ramzan Kadirov, sin ubijenog čečenskog predsjednika Ahmata Kadirova i čovjek kojeg je Moskva pripremala za preuzimanje vlasti u republici.
Otišle su Kadirovu u njegovu tvrđavu
Kada je Politkovska odlučila intervjuirati Ramzana Kadirova, Estemirova je inzistirala da ide s njom. Kadirov je tada imao 28 godina. Njegov otac Ahmat ubijen je u bombaškom napadu na stadionu u Groznom u svibnju 2004., a sin se nakon njegove smrti ubrzano uspinjao prema vrhu čečenske vlasti uz snažnu podršku Kremlja.
Dvije žene otišle su u njegovo rodno selo Centoroj, današnji Ahmat-Jurt. Prema sjećanjima Lane Estemirove, mjesto je već tada nalikovalo tvrđavi s kontrolnim točkama i naoružanim ljudima. Iza zidova, usred siromaštva ratom razorene Čečenije, nalazio se raskošno opremljen dom. No Politkovsku nije zanimao namještaj. Došla je postavljati pitanja čovjeku za čije su ljude čečenski aktivisti tvrdili da stoje iza otmica i mučenja.
Razgovor je, prema Estemirovinim sjećanjima, bio izrazito napet. Kadirov je vrijeđao Politkovsku i poticao ljude oko sebe da joj se rugaju. U jednom je trenutku navodno podignuo ruku kao da će je udariti, nakon čega je Estemirova stala između njih. Kada su poslije razgovora hodale prema automobilu, Politkovska nije bila sigurna hoće li do njega stići.
- Anja je samo čekala metak u leđa - govori danas Lana Estemirova.
Natalija Estemirova
Politkovska je nakon susreta objavila vrlo kritičan portret mladog Kadirova. U njemu ga je prikazala kao čovjeka kojemu je Moskva dala golemi prostor za djelovanje, upozoravajući da Kremlj stvara problem koji bi mu se jednoga dana mogao oteti kontroli. Kadirov je nakon toga javno napadao novinarku. Njihov odnos postao je otvoreno neprijateljski, a Politkovska je nastavila pisati o navodnim tajnim zatvorima, otmicama i mučenjima u Čečeniji.
Neke od posljednjih istraga Politkovske ponovno su se bavile mučenjima. Estemirova je pronalazila lokacije na kojima su, prema svjedočanstvima zatočenika, djelovali ilegalni ili poluilegalni zatvori, a Politkovska ih je pretvarala u novinske priče. U jednoj zgradi koju je prije koristio internat za gluhu djecu pronađeni su tragovi koji su upućivali na mučenje zatvorenika. Na zidovima su ostajale poruke zatočenih.
Jedan od ljudi o kojima su govorile bio je bivši učitelj Alavdi Sadikov, koji je tvrdio da je mučen u pritvoru. Nedostajalo mu je jedno uho. Prema njegovu svjedočenju, mučitelj ga je odrezao i odnio kao trofej. Politkovska je tvrdila da nasilje nije tek posljedica nekontroliranih pojedinaca nego dio mnogo većeg sustava u kojem institucije nisu spremne ili sposobne zaustaviti počinitelje. Posebno je upozoravala na Centoroj, političko i sigurnosno uporište Kadirovljeva kruga.
Do tada je već vrlo dobro znala koliko joj je posao opasan. U veljači 2001. ruske snage zadržale su je u Čečeniji, a prema CPJ-u držana je tri dana bez hrane i vode. Kasnije iste godine dobila je prijetnje smrću zbog teksta o ruskom časniku optuženom za zločine nad civilima. Godine 2002. ponovno je bila privedena tijekom tajnog dolaska u Čečeniju. Dvije godine poslije, na putu prema Beslanu gdje je željela pomoći tijekom talačke krize u školi, teško joj je pozlilo nakon čaja popijenog u zrakoplovu. Unatoč tome nije prestala.
Ubojica ju je čekao kod dizala
Poslijepodne 7. listopada 2006. Politkovska se vratila kući iz kupovine. Prema rekonstrukciji slučaja, ubojica ju je pratio i čekao u ulazu zgrade. Kada se vratila po ostatak stvari iz automobila, napadač joj je prišao kod dizala i pucao iz pištolja s prigušivačem. Pogođena je u tijelo i glavu. Oružje je ostavljeno kraj njezina tijela.
Bila je to egzekucija koja je izgledala profesionalno pripremljena. Snimke nadzornih kamera zabilježile su muškarca s tamnom kapom, a istraga će poslije pokazati da su Politkovsku prije ubojstva pratili i da je skupina uključena u operaciju poznavala njezino kretanje i svakodnevne navike. Datum ubojstva odmah je dobio dodatnu političku težinu. 7. listopada rođendan je Vladimira Putina. Ta je činjenica potaknula brojne spekulacije o simbolici datuma, ali nikada nije dokazano da je dan odabran zbog Putinova rođendana niti da je ruski predsjednik imao veze s ubojstvom.
Putin je nekoliko dana nakon ubojstva izjavio da je utjecaj Politkovske na ruski politički život bio malen te da je njezina smrt nanijela veću štetu ruskim vlastima nego njezini tekstovi. Za njezine kolege to nije promijenilo osnovno pitanje: tko je odlučio da Anna Politkovska mora umrijeti?
Šest osuđenih, ali naručitelj nikada nije pronađen
Istraga je tijekom godina dovela do niza suđenja. Ukupno je zbog sudjelovanja u ubojstvu osuđeno šest osoba. Za neposrednog ubojicu proglašen je Rustam Mahmudov, koji je dobio doživotnu kaznu. Doživotno je osuđen i Lom-Ali Gajtukajev zbog organiziranja atentata, dok su ostali dobili višegodišnje zatvorske kazne. Bivši policijski časnik Dmitrij Pavljučenko priznao je sudjelovanje u pripremi zločina i osuđen je na 11 godina zatvora.
Ni jedno suđenje nije utvrdilo identitet čovjeka ili ljudi koji su platili i naredili likvidaciju. Kolege Politkovske iz Nove gazete godinama tvrde da slučaj zato nije riješen. Odbor za zaštitu novinara (CPJ) također ga vodi kao slučaj djelomične nekažnjivosti jer su neposredni počinitelji osuđeni, ali naručitelj nije identificiran. Rok zastare za kazneni progon naručitelja istekao je 2021. godine.
Slučaj je dobio još jedan nastavak 2023. godine. Sergej Hadžikurbanov, bivši policajac osuđen na 20 godina zbog pomaganja u organizaciji ubojstva, pušten je nakon što se priključio ruskim snagama koje ratuju u Ukrajini. Putin ga je pomilovao. Nova gazeta i djeca Anne Politkovske tada su poručili da o pomilovanju nisu bili obaviješteni te ponovili svoju tvrdnju da ruske vlasti nikada nisu ozbiljno tražile osobu koja je ubojstvo naručila.
Nakon Anje ubijena je i Natalija
Smrt Politkovske posebno je pogodila Nataliju Estemirovu. Lana u knjizi opisuje majku koja nakon telefonskog poziva nije mogla ni plakati. Nazivala je kolege, organizirala put u Moskvu i pokušavala funkcionirati. Tek će mnogo poslije njezina kći shvatiti koliko je taj događaj promijenio njihove živote.
Estemirova je odlučila nastaviti posao svoje ubijene prijateljice. Pisala je i istraživala kršenja ljudskih prava u Čečeniji, i za Novu gazetu. U početku je objavljivala pod pseudonimom, poslije pod svojim imenom. Time je, kako piše njezina kći, praktično zauzela mjesto koje je nakon smrti Politkovske ostalo prazno.
Natalija Estemirova i Anna Politkovska
15. srpnja 2009. Natalija Estemirova oteta je ispred svoga doma u Groznom. Nekoliko sati poslije njezino tijelo pronađeno je u susjednoj Ingušetiji. Bila je ubijena hicima iz vatrenog oružja. Tako su u manje od tri godine ubijene dvije žene koje su godinama zajedno dokumentirale ratne zločine, otmice i mučenja u Čečeniji.
