Čelična čudovišta koja gnječe mrtve: Kako je nastao tenk?

Republika Hrvatska potpisala je ugovor vrijedan gotovo 1,5 milijardi eura za nabavu 44 borbena tenka Leopard 2A8, uključujući i dodatne ugovore za simulatore i produžena jamstva. Leopard 2 je njemački borbeni tenk koji su razvile njemačke kompanije Krauss-Maffei Wegmann i Rheinmetall. Razvijen je 1970., a u serijsku proizvodnju ušao je 1979. kao zamjena za stariji Leopard 1, koji je do tada bio glavni tenk njemačke vojske. Osim Njemačke, koristi ga još deset europskih država i nekoliko neeuropskih. Iako je prvi primjerak Leoparda 2 proizveden prije više od trideset godina, on je i dalje standardni tenk NATO saveza po kojemu se ocjenjuju svi tenkovi u svijetu. Najnovija inačica Leopard 2A8, kakav je Hrvatska nabavila, smatra se najboljim europskim tenkom i jednim od tri najbolja tenka u svijetu. (Na hrvatsku nabavku Leoparda osvrnuo se i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić: "Ja danas ne bih kupio toliko tenkova. To su izuzetni tenkovi, ali kupovao bih nešto drugo, kao što i kupujemo nešto drugo. Ja čestitam, Hrvatska ima izuzetno snažnu vojsku". Upozorio je kako ne zna na što se Hrvatska sprema i spomenuo nekakvu Deklaraciju o jačanju obrambene suradnje između Zagreba, Tirane i Prištine.)

Leopard 2 prodan je u brojne, većinom europske zemlje: Austrija, Nizozemska, Švedska, Švicarska, Španjolska, Turska, Singapur, Čile, Kanada, Danska, Poljska, Finska, Norveška, Grčka... Litva, koja je istovremeno kad i Hrvatska nabavila 44 Leoparda 2A8, postigla je mnogo povoljniji ugovor s njemačkim proizvođačem, jer su ugovorili transfer tehnologija. Litva, koja nema nikakvu tradiciju proizvodnje oklopnih vozila, za razliku od Hrvatske, svoje će Leoparde sama sastavljati. Hrvatsko Ministarstvo obrane nije ugovorilo isti model nabave, iako Hrvatska ima puno jaču i bogatiju tradiciju proizvodnje tenkova od Litve. Uz to, transfer tehnologija značajno bi potaknuo razvoj domaće vojne industrije i usvajanje novih tehnologija. Pogotovo ako se zna da je Hrvatska samostalno razvila domaći tenk, M-95 Degman, prema licenci ruskog tenka T-72, koji se u Hrvatskoj proizvodio pod nazivom M-84A u tvornici Đuro Đaković specijalna vozila d.d. Jugoslavija je 1980-ih počela s razvojem novoga tenka nazvanog M-91 Vihor.

Prije nego što je završen razvoj Vihora, Jugoslavija se raspala, a neki dijelovi tog tenka završili su u Hrvatskoj, uključujući i dva prototipa koji su izrađeni u Đuri Đakoviću. Kombinacijom najboljih tehničkih rješenja, od M-84 i M-91 Vihor, izrađen je suvremeni hrvatski tenk Degman. Nakon što je u njegov razvoj od 1993. do 2004. godine uloženo oko tri milijuna dolara, 2004. godine je do daljnjega zaustavljena planirana proizvodnja tenkova za potrebe HV-a. Odluku je donio tadašnji ministar obrane Berislav Rončević, koji je najavio da HV neće nabavljati veće količine tenkova, što je u Đuri Đakoviću dočekano s velikim razočaranjem, s obzirom na to da tenkovi koji nisu u sastavu kopnenih snaga matične države proizvođača nemaju značajnog izvoznog potencijala na međunarodnom tržištu. Ipak, tom je prilikom iz MORH-a naglašeno kako se od daljnjeg razvoja ne odustaje, nego da je riječ tek o zamjeni prioriteta, gdje se prednost daje proizvodnji oklopnih borbenih vozila. Nakon duljeg selekcijskog postupka između više ponuda za novo oklopno borbeno vozilo Hrvatske vojske, u srpnju 2007. godine MORH je odabrao vozilo Patria AMV finskog proizvođača. Cijela je nabava obilježena velikom kontroverzom oko nepravomoćne presude Finskog suda u Haemeenlinna, prema kojoj su finski menadžeri tvrtke Patria, već prije optuženi za davanje mita u slučaju prodaje vozila Sloveniji, akviziciju u Hrvatskoj osigurali davanjem mita u iznosu od 1,6 milijuna eura tadašnjem predsjedniku Stjepanu Mesiću i Bartolu Jerkoviću, direktoru tvornice Đuro Đaković, a spomenute navode Mesić je u više navrata odbacio kao neutemeljene. Afera je nakon osam godina okončana odlukom o odbacivanju svih optužbi od strane finskog Vrhovnog suda iz veljače 2016.

Tenk je ofenzivno oklopno borbeno vozilo namijenjeno borbama na prvoj crti fronte, koje je u sebi ujedinilo veliku vatrenu moć, snažan oklop i mobilnost na bojnom polju. Prvi tenk, britanski Mark I, uključio se u bitku 1916. godine, tijekom Prvog svjetskog rata. Potpuna integracija tenkova u moderne vojske otvorila je novo poglavlje u suvremenim ratovima nazvano oklopno ratovanje. Naziv tenk je prvi put upotrijebljen tijekom Prvog svjetskog rata, kao konspirativni naziv za novu vrstu naoružanja koje je razvila Velika Britanija. Najprije je, za "kopnene brodove", kako su se tenkovi nazivali tijekom razvoja, predložen naziv "Nosilac vode", koji je nešto kasnije preimenovan u "Spremnik", tank, odnosno tenk. Taj naziv usvojila je većina zemalja u svijetu, uključujući bivšu Jugoslaviju i Hrvatsku, uz određene iznimke, poput Francuske gdje se koristi izraz "jurišno vozilo", ili Njemačke koja koristi izraz "panzer" (oklop).

Tenk je ostvarenje drevnog koncepta: pružanja trupama mobilne zaštite i vatrene moći. Motor s unutarnjim izgaranjem, oklop i gusjenice bili su ključne inovacije koje su dovele do izuma modernog tenka. Tijekom bitke kraj Mobeija u Han-Xiongnu ratu 119. godine prije Krista, hanski general Wei Qing predvodio je svoju vojsku kroz iscrpljujući ekspedicijski marš preko pustinje Gobi. Koristeći oklopna teška kola poznata kao "Wu Gang Wagon", koja su pružala zaštitu mobilnim jedinicama pješaštva, Wei Qing je izvojevao pobjedu. Ovo se smatra prvim korištenjem oklopa u povijesti ratovanja. Model borbenog vozila Leonarda da Vincija brojni povjesničari smatraju prvim prototipom tenka. Smatraju da su Leonardo da Vinci i engleski književnik H. G. Wells na neki način predvidjeli ili "izumili" tenk. Leonardovi crteži s kraja 15. stoljeća, koje neki opisuju kao tenk, prikazuju vozilo na kotačima okruženo topovima, pokretano ljudskom snagom. Međutim, ljudska posada imala bi poteškoća s premještanjem teškog vozila na velike udaljenosti, dok je korištenje životinja bilo problematično u složenim uvjetima ratovanja. Strojevi opisani u Wellsovoj kratkoj priči iz 1903. godine, "The Land Ironclads", korak su bliže tome, zato što su oklopljeni, imaju unutarnji pogonski sklop i sposobni su prelaziti rovove. Neki aspekti priče predviđaju taktičku upotrebu i utjecaj tenkova koji su kasnije nastali. Međutim, Wellsova vozila pokretala je para i kretala su se na kotačima s pedalama, tehnologijama koje su u vrijeme pisanja priče već bile zastarjele. Nakon što je 1916. vidio britanske tenkove, Wells je porekao da ih je "izmislio" napisavši: "Ipak, dopustite mi da odmah kažem da nisam bio njihov glavni tvorac. Preuzeo sam ideju, malo je manipulirao i prenio dalje". Međutim, moguće je da je jedan od britanskih pionira tenkova, Ernest Swinton, bio podsvjesno ili na neki drugi način inspiriran Wellsovom pričom.

Jan Žižka je u 15. stoljeću izgradio oklopna kola poznata kao "Wagenburg" s topovima i učinkovito ih koristio u nekoliko bitaka tijekom husitskih ratova. Kontinuirana gusjenica poboljšala je pokretljivost vozila na kotačima raspoređivanjem njihove težine, smanjenjem pritiska na tlo i povećanjem njihove vuče. Eksperimenti sežu do 17. stoljeća, a do kraja 19. stoljeća postojali su u raznim prepoznatljivim i praktičnim oblicima u nekoliko zemalja. Često se tvrdi da je Richard Lovell Edgeworth stvorio gusjenicu. Istina je da je 1770. patentirao "stroj koji bi trebao nositi i probijati vlastiti put". Njegov vlastiti opis u autobiografiji govori o drvenoj kočiji s konjskom zapregom na osam uvlačivih nogu, sposobnoj da se sama podigne preko visokih zidova. Oklopni vlakovi pojavili su se sredinom 19. stoljeća, a predložena su i razna oklopna vozila na parne i benzinske motore. Prve kombinacije triju glavnih komponenti tenka pojavile su se u desetljeću prije Prvog svjetskog rata. Godine 1903. kapetan Leon Rene Levavasseur iz francuskog topništva predložio je postavljanje poljskog topa u oklopni sanduk na gusjenicama. Major William E. Donohue iz Odbora za mehanički transport britanske vojske predložio je postavljanje topa i oklopnog štita na britanski tip vozila na gusjenice. Prvo oklopno vozilo proizvedeno je u Austriji 1904. Međutim, sva su bila ograničena na tračnice ili razumno prohodan teren. Razvoj praktične gusjenice osigurao je potrebnu mobilnost na svim terenima. U memorandumu iz 1908., istraživač Antarktike Robert Falcon Scott naveo je da se do Južnog pola može stići samo uz pomoć vozila s motornom vučom. Međutim, vozila za snijeg još nisu postojala, pa je njegov inženjer Reginald Skelton razvio ideju gusjenice za snježne površine. Gusjenične motore izgradila je tvrtka Wolseley Tool and Motor Car Company u Birminghamu i testirala ih u Švicarskoj i Norveškoj, a mogu se vidjeti u dokumentarnom filmu Herberta Pontinga iz 1911. o Scottovoj ekspediciji na Antarktiku. Scott je umro tijekom ekspedicije 1912. Član ekspedicije i Scottov biograf Apsley Cherry-Garrard pripisao je Scottovim "motorima" zasluge za izum britanskih tenkova iz Prvog svjetskog rata, napisavši da su Scottova vozila bili "izravni preci tenkova". Godine 1911. poručnik austrijske vojske Günther Burstyn predstavio je austrijskom i pruskom Ministarstvu rata planove za laki tenk za tri osobe s topom u okretnoj kupoli, takozvani Burstyn-Motorgeschütz. Iste godine australski građevinski inženjer Lancelot de Mole predao je britanskom Ministarstvu rata osnovni nacrt za gusjenično oklopno vozilo. U Rusiji je Vasilij Mendeljejev projektirao gusjenično vozilo s velikim mornaričkim topom. Sve su te ideje odbačene i do 1914. zaboravljene, iako je nakon Prvog svjetskog rata priznato da je Moleov dizajn bio podjednako dobar kao i prvi britanski tenkovi.

Moderni tenk rezultat je stoljeća razvoja od prvih primitivnih oklopnih vozila, zahvaljujući poboljšanjima u tehnologiji poput izuma motora s unutarnjim izgaranjem, koji je omogućio brzo kretanje teških oklopnih vozila. Tenkove u Prvom svjetskom ratu odvojeno su razvijale Velika Britanija i Francuska, kao sredstvo za prekid rovovskog ratovanja na Zapadnom frontu. Prvi britanski prototip, nazvan Mali Willie, konstruiran je u tvrtki William Foster & Co. u Lincolnu u Engleskoj 1915., a glavne uloge odigrali su bojnik Walter Gordon Wilson, koji je dizajnirao mjenjač i trup, te William Tritton, koji je dizajnirao ploče gusjenica. Ovo je bio prototip novog dizajna iz kojeg je nastao tenk Mark I britanske vojske, prvi tenk korišten u borbi, u rujnu 1916., tijekom bitke na Sommi. Tenk je u dobroj mjeri utjecao na Prvi svjetski rat. Njegov učinak na Nijemce bio je golem, izazvao je zbunjenost, teror i zabrinutost. Bert Chaney, 19-godišnji vezist iz 7. londonskog teritorijalnog bataljuna, izvijestio je o prvoj uporabi tenka. Naveo je da su se "tri ogromna mehanička čudovišta" probila na bojno polje, natjeravši neprijateljske snage da "bježe poput preplašenih zečeva". To je, također, bio ogroman poticaj i za civile kod kuće. Nakon suočavanja s njemačkim cepelinima, Britanija je napokon imala čudesno oružje. Tenkovi su vođeni na obilaske i tretirani gotovo kao filmske zvijezde. Velika Britanija je tijekom Prvog svjetskog rata proizvela oko 2600 tenkova različitih tipova. Jedina zemlja koja ih je pretekla u tom segmentu bila je Francuska, koja je proizvela više od 3000 tenkova. Francuski tenkovi Renault FT, koje je koristila i američka vojska, bili su pioniri u korištenju potpuno okretne kupole i poslužili su kao uzor za većinu modernih tenkova. Dok se u Francuskoj istraživalo nekoliko eksperimentalnih strojeva, pukovnik topništva, JBE Estienne, krajem 1915. izravno se obratio vrhovnom zapovjedniku s detaljnim planovima za tenk na gusjenicama. Rezultat su bila dva uglavnom nezadovoljavajuća tipa tenka, Schneider i Saint-Chamond, oba temeljena na takozvanom Holtovu traktoru. Sljedeće godine Francuzi su prvi put uveli upotrebu kupole s potpunom rotacijom od 360 stupnjeva u tenku, stvorivši laki tenk Renault FT, čija je kupola sadržavala glavno naoružanje tenka. Osim okretne kupole, još jedna inovativna značajka FT-a bio je njegov motor smješten straga. Ovaj uzorak, s topom smještenim u montiranoj kupoli i motorom straga, postao je standard za većinu sljedećih generacija tenkova diljem svijeta, što se zadržalo i do danas. Njemačka je tijekom Prvog svjetskog rata imala vrlo malo tenkova, a razvoj je započela tek nakon susreta s britanskim tenkovima na Sommi. A7V, jedini proizvedeni tip, uveden je u ožujku 1918., a tijekom rata ih je proizvedeno samo dvadeset. Prva tenkovska bitka u povijesti dogodila se u travnju 1918., u drugoj bitki kraj Villers-Bretonneuxa u Francuskoj, kad su se tri britanska Mark IV susrela s tri njemačka A7V. Zarobljeni britanski Mk IV činili su glavninu njemačkih tenkovskih snaga tijekom Prvog svjetskog rata. Planovi za proširenje programa tenkova bili su u tijeku kad je rat završio.

U međuratnom razdoblju tenkovi su doživjeli daljnji mehanički razvoj. Njemačka, Italija i Sovjetski Savez intenzivno su eksperimentirali s tenkovskim ratovanjem tijekom svog tajnog i "dobrovoljnog" sudjelovanja u Španjolskom građanskom ratu, koji je svjedočio nekim od najranijih primjera uspješnih mehaniziranih kombiniranih oružanih snaga - poput one kad su republikanske trupe, opremljene tenkovima koje je isporučio Sovjetski Savez i uz potporu zrakoplova, na kraju porazile talijanske snage koje su se borile za nacionaliste u sedmodnevnoj bitki kraj Guadalajare 1937. Od gotovo 700 tenkova raspoređenih tijekom ovog sukoba, njih gotovo polovica nije bila opremljena topovima. Glavna lekcija naučena iz ovoga rata bila je da su tenkovi naoružani mitraljezima morali biti dodatno opremljeni topovima, s pripadajućim oklopom svojstvenim modernim tenkovima. Na početku Drugog svjetskog ratu Njemačka je inovativnim, masovnim korištenjem tenkova, u takozvanom blitzkriegu, s lakoćom porazila dobro opremljene francuske snage. Oklopna vozila pokazala su se ključnima za uspjeh na bojnom polju. Oklopne snage pokazale su se sposobnima za taktičku pobjedu u neviđeno kratkom vremenu. Tijekom invazije na Poljsku, tenkovi su imali tradicionalniju ulogu u bliskoj suradnji s pješačkim jedinicama, ali u Bitki za Francusku Nijemci su izveli duboke neovisne oklopne prodore, tehniku koja je kasnije nazvana biltzkrieg. Blitzkrieg je koristio inovativne kombinirane taktike oružja i radio uređaja u svim tenkovima kako bi osigurao razinu taktičke fleksibilnosti i snage, koja je nadmašivala snagu savezničkog oklopa. Francuska vojska, s tenkovima jednakim ili superiornijim njemačkim tenkovima, i po kvaliteti i po količini, koristila je linearnu obrambenu strategiju u kojoj su oklopne jedinice bile podređene potrebama pješaštva, a to je ograničilo njihovu sposobnost odgovora na njemačke napade. U skladu s metodama blitzkriega, njemački tenkovi zaobilazili su neprijateljska uporišta i mogli su radiovezom zatražiti blisku zračnu podršku kako bi ih uništili ili prepustili pješadiji.

Situacija u premoći oklopa donekle se promijenila u drugoj polovici rata, kad su se pojavila lako prenosiva protutenkovska oružja, koja su koristila visokoeksplozivne protutenkovske kumulativne bojeve glave. Kurska bitka, vođena između srpnja i kolovoza 1943. između sovjetskih i njemačkih snaga, smatra se najvećom tenkovskom bitkom u povijesti ratovanja i općenito najznačajnijom savezničkom pobjedom tijekom Drugog svjetskog rata. U bitki je s njemačke strane angažirano 50 divizija, od kojih 14 oklopnih i 2 motorizirane, s ukupno oko 800.000 vojnika i 2700 tenkova. Rusi su imali izvjesnu brojčanu nadmoć u ljudstvu i naoružanju: 20.000 topova i minobacača, 920 raketnih bacača (kaćuša), 3600 tenkova, uz podršku 2400 zrakoplova. Otvorene tenkovske bitke i presudna premoć oklopa, sudeći po ratu u Ukrajini i snimcima kolona uništenih ruskih tenkova, odlaze u povijest. Budućnost ratovanja, kako stoje stvari u ovom trenutku, su fleksibilni i relativno jeftini dronovi, čija se tehnologija usavršava nevjerojatnom brzinom. Jedan hrvatski Leopard, prosječno plaćen više od 30 milijuna eura, može u nekom eventualnom sukobu stradati od drona vrijednog nekoliko desetaka tisuća eura, što na ovu kupovinu baca neko potpuno drugačije svjetlo.