Noć se potiho pretvarala u dan. Da nije bilo grmljavine topova, prizor bi djelovao idilično. Od krajnjih točaka Dinare i Marinovog brda do Knina nema više od sedam do deset kilometara, pa se grad doima kao kakav bijeli sprud u dolini prošaranoj škrtim pašnjacima i gotovo plavim brdima. Jedva primjetna izmaglica panorami je davala nekakav pospani sfumato: kao da cijela kotlina mirno i slatko spava, ne mareći za grmljavinu iz vedra neba. No svaki put kad bi pala granata, srpskim bi rovovima prostrujala kletva i s njom pomiješano:
"Samo da jednom te ustaše krenu!"
Sedma i 4. gardijska brigada bile su napete i koncentrirane poput trkača na sto metara, uoči pucnja za start. One su imale samo jednu zadaću: s Dinare i Marinovog brda spustiti se u pravcu poligona Crvena zemlja, s jedne, i Strmice, s druge strane, te, takoreći u trku pregaziti četničku crtu obrane. Pritom su im postrojbe HVO-a osiguravale desni bok, tako da Ivan Korade i Damir Krstičević ni na što nisu morali misliti, nego samo na cilj pred sobom.
Ta opuštenost, ta neopterećenost onim što se događa u pozadini, ta sigurnost da neće biti nikakvih iznenađenja na bokovima, bili su uvjet da se zadaća obavi brzo, precizno i ubojito. Četvrta i 7. krenule su zajedno poput snježne lavine. Napredovale su u formi binoma: dok je jedna osvajala prostor, druga joj je štitila bokove, i obrnuto.
Bitka je bila kratka, ali krvava, jer su četnici ogorčeno branili prvu i istodobno zadnju crtu obrane, znajući da ako ona padne, Kninu nema spasa. U tim trenucima cijela se kninska kotlina pretvorila u prasak bez početka i kraja, u kovitlac dima pomiješan s vedrinom nadolazećeg dana, u zaglušujuću i zastrašujuću tutnjavu teškog oklopa.
Četnici su bili psihički iscrpljeni
Na nekim točkama otpor je bio toliko snažan da se crta mogla probiti samo borbom prsa u prsa. Hrvatski su se ratnici borili poput lavova što nasrću na bivole, nepopustljivo i neustrašivo, kao da su nošeni nekom unutarnjom silom, koja ih pretvara u jednu volju i jednu dušu. Pa se činilo da tako i ginu: s jedva čujnim krikom na ustima. Kao da u tom metežu krvi i slobode ostavljaju samo tijelo.
Do jedanaest sati 4. i 7. gardijska brigada raznijele su četničku obranu i bile su pred Kninom. Za samo šest sati borbe! U sam grad ušla je, međutim, samo 7. gardijska, dok ga je 4. zaobišla, gotovo ga dodirujući. Ante Gotovina je to svjesno učinio, i to teška srca. Za njega je 4. gardijska bila udarna, dragocjeni eksploziv u njegovim rukama. Znao je koliko momci žele ući u Knin, ali je znao i to da praktički u toj brigadi nije bilo ni jednog borca kojemu četnici nekoga nisu ubili, zapalili kuću, uništili imovinu.
Iako su to sve bili vrhunski borci i profesionalci, nije htio u tim trenucima ništa riskirati. Prije je bio spreman podnijeti bijes svojih Dalmatinaca, nego prihvatiti i najmanju mogućnost da netko učini nešto, što bi kasnije moglo baciti sjenu na ovu povijesnu bitku i pobjedu.
Ali je zato još istoga dana, kad je Korade na kninskoj tvrđavi podigao hrvatski barjak, naredio i njemu i Krstičeviću da zajedno podignu zastave svojih brigada. Tako su se na kninskoj tvrđavi već prvog dana Oluje, uz nacionalnu, zavijorile i zastave 4. i 7. gardijske brigade.
Desetak sati prije negoli je Hrvatska vojska ušla u Knin, topništvo je odrađivalo svoj nenadomjestiv posao. Cijelu je noć tuklo ciljeve oko grada kako bi psihološki iscrpilo neprijatelja. Na udaru su bile četničke oklopne snage, raketni sustavi, topničke bitnice te same postrojbe na borbenim pozicijama.
U isto vrijeme u Južnom logoru, negdašnjoj vojarni JNA, smještenoj u samom Kninu, u podrumima i zaklonima bili su pripadnici UNCRO-a kao i ostali pripadnici međunarodne zajednice, te oni srpski civili, koji nisu, kao većina drugih, već prije napustili grad.
Kad god bi pokraj grada pala granata, ona bi najprije izazvala uobičajenu eksploziju, a onda bi se ta detonacija proširila kotlinom kao opetovana jeka, stvarajući dojam kao da je istodobno palo nekoliko granata, a ne jedna, te da će se od siline udara raspuknuti i sama zemlja. Britanski obavještajac, koji je bio u ulozi glasnogovornika UNCRO-a, i koji je jednako čučao u Južnom logoru kao i ostali, svaki put bi brojio sve te stvarne i nestvarne udare.
"Gospodo, ovi Hrvati su sravnili grad sa zemljom! Čujete li vi to, taj užas?! Još bi mogli i nas pogoditi!", govorio je uzrujanim glasom i pogledavao lijevo i desno, kao da u prostoriji traži potvrdu za svoje riječi.
Kad je bitka za Knin okončana i kad je iza podneva taj britanski časnik, zajedno s ostalim kolegama izašao iz svog skrovišta, nije mogao vjerovati vlastitim očima. Grad je bio cijel, bez značajnih oštećenja.
Tragovi topničkih udara vidjeli su se samo na vojnim skladištima, na mjestima topničkih bitnica i na prilazima gdje su u pokretu uhvaćene četničke motorizirane snage.
"Čekaj, pa to nije moguće...", gotovo je zavapio.
Kasnije je ipak pripovijedao kako je Knin pretjerano tuklo hrvatsko topništvo.
Tog istog popodneva, kad je britanski časnik s nevjericom promatrao svijet oko sebe i rukama trljao oči, Gotovina je na trenutak iz Rujana dojurio u Knin. Samo da vidi grad, da dotakne tu toliko sanjanu javu. U njemu nije mogao ostati, jer nisu obavljene sve pripreme za premještanje zapovjedništva, a ni bitka još ni izdaleka nije bila završena.
S Velebita je išao drugi pravac udara i tu su stvari u početku zapinjale, pa se odlučio za helikopterski desant u širem prostoru Obrovca. Dobro izvježbani 1. HGZ, koji je bio u pričuvi, ubačen je u taj prostor, čime je tijek bitke na cijelom južnom sektoru od zadarskog zaleđa, preko Šibenika do šireg prostora Sinja bio konsolidiran.
Ante je iz sata u sat osjećao da njegov orkestar svira sve ujednačenije, da se huk bitke sve više pretvara u skladnu glazbu i da on samo treba u istom ritmu i taktu nastaviti goniti neprijatelja i čistiti teren do Dvora na Uni, dokle je dopirala zona njegove ratne odgovornosti.
Petoga ujutro, opet je bio u Kninu. Imao je sastanak sa zapovjednicima UNCRO-a, s ljudima koje je otprije dobro poznavao, i s kojima je sada trebao dogovoriti kako najučinkovitije pomoći civilima koji su ostali u gradu, kako uspostaviti sustav sigurnosti i sve ostalo što takva poratna situacija nameće. I dok je na kninskoj tvrđavi čekao na sastanak, osvrnuo se oko sebe, na sav taj prostor koji je sada oslobođen. Osjetio je kako ga ispunjava ponos, ali i neka neobjašnjiva tupost.
Toliko je sanjao o tom trenutku da mu se sada činio nekako bljedim, normalnijim, gotovo svakodnevnim. Je li se sve odveć brzo dogodilo, ili se potrošio u snovima? Nije znao odgovoriti, ali ushićenje koje bi bilo primjereno njegovim snovima i željama, nije osjećao. Možda i zato, jer je još bio usred boja, koncentriran na posao koji mora odraditi? Tek mnogo kasnije, postao je do kraja svjestan povijesne dimenzije tih kolovoških dana.
Kad su oko pola deset ujutro stigla gospoda iz UNCRO-a, Ante ih je dočekao savršeno obrijan, zategnut i preplanuo od sunca, kao u najboljim mladenačkim danima. Bio je u isto takvoj besprijekornoj ratnoj odori, s ponešto suzdržanim osmjehom i držanjem kakvo dolikuje pobjedniku koji nije nadut, ali koji je svjestan da odsada vrijede druga pravila.
"Gospodo, drago mi je da vas mogu pozdraviti ovdje u Kninu. Vama to nije ništa novo, jer vi ste tu već dugo, ali meni je ta činjenica posebno zadovoljstvo. Nadam se da to razumijete...", rekao je, pokazujući svojim starim znancima da uđu u prostoriju za radni sastanak.
Odmah iza toga, na tom istom mjestu imao je i redoviti brifing sa svojim zapovjednicima. Nakon što su raspravljena pitanja vezana za daljnji tijek operacije, Ante je s osobitim tonom u glasu rekao:
"Budite budni, pravedni i strogi. Ne samo zato jer to nalaže ratno pravo, nego i radi sigurnosti naših vlastitih vojnika. Vojska je pobijedila, ljudi su u euforiji, ali i emocionalno ispražnjeni, pa brzo može doći do opuštanja, a onda i do nesreće. U okolici je još dosta razbijenih, ali naoružanih, četničkih skupina, a one nisu bezopasne. Zato vaše zapovjedi moraju biti stroge i jasne, disciplina savršena. Bitka još nije završena, neprijatelj se pregrupira u Bosni i sprema na protuudare."
Zatim je povukao nekoliko dimova cigarete, ustao sa stolice i nastavio:
"Prostor za koji ste odgovorni morate čuvati, nema rušenja i paleža, a prema civilima, bez obzira o kome se radi, morate humano postupati. Jer vi ste pobjednička vojska! A pobjednicima takvi postupci dolikuju. Jer ako nemaš pravdu pod kontrolom, sam ćeš na kraju zbog toga stradati."
Onda je na čas zašutio, pa s ponešto utišanim glasom nastavio:
"Zašto sam uvijek, kad god je to bilo moguće, zvao svećenike, a jednom i biskupa, da vam govore, da vam kažu svoju riječ? Zato da shvatite da vas Bog nije stvorio kao robove koji se predaju, nego kao slobodne ljude koji se bore za svoju obitelj i za svoju domovinu. To je Božja zapovjed, ali su i pravila, koja pritom morate poštivati, Božja! To znači da svaki zapovjednik mora paziti da ni onaj najmanji vojnik ne uprlja ruke, da ne izgubi svoje dostojanstvo, da se ne upropasti. Kad zarobljenik digne ruke u zrak, ma što mislili o njemu, ma kako bili ljuti na njega, ne ponižavajte ga, postupajte s njime kao s čovjekom, zaštitite njegovu ženu i djecu, jer time od sebe činite velikog ratnika i pravog pobjednika! To ne mora nitko znati, s time se ne morate hvaliti. Dovoljno je da sami znadete da ste tako postupili. Jer to je ono po čemu ste veliki ne samo izvana, nego i iznutra."
(Izvadak iz knjige Ratnik, autora Nenada Ivankovića)
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Hvala Bogu pa ja nisam niti znao da su nas bosanci spasili u ratu. A ja uzalud bio u HV od 92 nadalje !