S bivšim prijateljima je kao s nekim filmovima: dobro ih je pogledati jedanput, ali nema smisla vraćati se na njih i gledati ih više puta. Neki sam se dan slučajno zatekao u jednom takvom filmu. Nakon nekoliko minuta neobavezne priče o društveno-političkim aktualnostima, stiže mi pitanje: “Jesi li i dalje new age ili se vraćaš korijenima?”.
Bivši prijatelj je inače katolik koji mi nikad nije oprostio napuštanje franjevačkog reda i skidanje onog smeđeg habita, inače moju vjerojatno najvažniju životnu odluku. Ne zamjeram mu previše jer su nas još kao djecu učili da se jasno prestrojimo u grupu kojoj pripadamo. Uvijek je bilo onih s kojima se druži i onih s kojima se ne druži.
Uvijek je bilo onih kojima se vjeruje i onih koji lažu. Ne samo po kriterijima nacije ili etničke skupine nego, nažalost, i – vjere, s tim da su oni vječito “drugi” ili “njihovi” automatski predstavljani kao oni koji su protiv Boga. Prilično je nezgodno kad te kao dijete tjeraju da biraš između dvije strane za koje osjećaš da su obje tvoje.
Ova zanimljiva predizborna kampanja bliži se kraju. Još od predsjedničkih izbora vrijedi službeni interni naputak prema kojem se predstavnici Crkve trebaju suzdržavati od javnih nastupa i davanja podrške određenim kandidatima i političkim opcijama. Iako je teško procijeniti hoće li se dio poslovično desno orijentiranoga klera pridržavati tih uputa, veseli spoznaja da službeni vrh Katoličke crkve u RH barem službeno nastoji zadržati deklarativnu suzdržanost u demokratskim procesima.
Idući korak bi trebala biti zaštita katoličkih simbola i same institucije pred nasrtajima tzv. desnih političkih opcija ili pokreta koji pokušavaju sebi prisvojiti kršćanstvo. Nakon što je prošle godine talijanski populist i bivši ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini na velikom predizbornom skupu uoči Europskih izbora koristio katoličke simbole u predizborne svrhe, naletio je na mnogobrojne kritike iz vrha Katoličke crkve.
Vatikanski državni tajnik Pietro Parolin tad je naglasio kako je “opasno prizivati Boga samo za sebe”, a ugledni isusovac Antonio Spadaro komentirao je kako je Salvinijev potez “najnoviji primjer eksploatacije religije kako bi se opravdalo kršenje ljudskih prava u našoj zemlji”.
Izborom pape Franje i njegovim mini-reformama u Crkvi je, naime, došlo do zaokreta u djelovanju i promišljanju, ali nažalost ne i u Hrvatskoj. Kad bi domaći biskupi kritizirali desničarski pokušaj privatizacije Boga i Katoličke crkve u RH, bilo bi to ravno čudu.
Nije nikakva tajna da hrvatska javnost percipira Katoličku crkvu u Hrvatskoj isključivo kao monolitnu utvrdu političke desnice. Animozitet prema političkoj ljevici kod katoličkoga klera u RH posljedica je dugogodišnje borbe s komunizmom, kojeg se smatralo ateističkim, agresivnim i antihumanim. Pristati tad uz načela Komunističke partije (a danas SDP-a) znači(lo) je za Crkvu prestati vjerovati u Boga.
Nove tzv. treće opcije s desnog političkog spektra svjesne su da u nedostatku smislenog političkog programa bez populizma i vezanja za većinsku religiju u RH teško mogu doprijeti do većeg dijela biračkog tijela. Njihove mete su uglavnom pripadnici raznih manjina i aktivisti civilnog sektora, a poseban fokus im je na tzv. domaćim izdajnicima. “Domaći izdajnici” su uglavnom ljudi koji se zalažu za otvoreno građansko društvo i ljudska prava svih građana RH.
Koliko god veza između dijela klera i desničara u Hrvatskoj izgledala tako prirodno da je teško očekivati išta drukčije, zadaća svih autentičnih vjernika je boriti se za univerzalnost poslanja ove globalne zajednice. Katolička crkva je univerzalna zajednica vjernika. Za razliku od pravoslavnih kršćanskih zajednica, Katolička crkva u RH nije nacionalna crkva koja bi samo gledala nacionalne interese.
Otvorenost svim ljudima ovoga svijeta temelj je njenog poslanja. Dok papa Franjo snažno zagovara ljudska prava svih ugroženih i odbačenih pokazujući tako empatiju, solidarnost i odgovornost za te ljude, mnogi u Crkvi ne slijede taj primjer te Boga i kršćanstvo svode na svoju mjeru, promovirajući prije svega sebične interese.
Kad hrvatski desničari prigovaraju papi Franji te ovoj univerzalnoj zajednici pokušavaju nametnuti hrvatske nacionalne okvire, onda – koja ironija! - čine upravo ono što je zahtijevao Josip Broz Tito, a odbijao kardinal Stepinac.
Iako se danas čini da su i Crkva i desnica izuzetno jaki, u pitanju je ništa više nego neka vrsta umjetne magle. Autoritet i jednih i drugih gradi se na identičan način – izravnom manipulacijom naivnih ljudi.
Zanimljivo je da će u “našoj” Crkvi nesavršenih ljudi za njih uvijek biti mjesta, a u njihovoj nacionalno obilježenoj kvazicrkvi nikad neće biti mjesta za neistomišljenike i “domaće izdajnike”.
