Jedna scena na nedavnoj proslavi 30 godina HDZ-a u Splitu bila je posebno znakovita.
U svom obraćanju Andrej Plenković počeo se ispričavati okupljenom članstvu zbog toga što njihova stranka mora koalirati s onima koji joj “nisu svjetonazorski bliski”. “Svjestan sam”, reče Plenković, “da ponekad nije lako živjeti s tim i braniti se od mogućih nezadovoljstava, ali drugih rezervnih bazena zastupnika i glasova nema”.
Drugim riječima, u nuždi vrag i muhe ždere.
Nema u parlamentu dovoljno desničara, pa HDZ mora skakati u krevet s ljevičarima. Odnosno, HDZ-u je toliko bitno zadržati se na vlasti da je spreman prodati dušu liberalima, ljevičarima, pa čak i Srbima.
Plenković je zvučao kao da se ispričava. Kao da mu je žao zbog toga. Nije bilo nikog drugog, pa su morali ići s ljevičarima. Premda ponekad “nije bilo lako živjeti s tim”. Ali kome to nije bilo lako: Plenkoviću ili HDZ-ovcima?
Nema sumnje da danas, u osvit unutarstranačkih izbora u HDZ, praktički najvažnijih izbora u hrvatskoj politici, izbora o kojima ovisi čitava dinamika političke scene, ali i slika hrvatske budućnosti, nije lako ni premijeru ni članovima njegove stranke.
HDZ-ovci na čelu stranke moraju trpjeti ljevičara da bi ostvarili svoj vjekovni, temeljni, a možda i jedini cilj zadržavanja i parazitiranja na vlasti, dok Plenković riskira da padne žrtvom bipolarnog poremećaja: u stranci se mora ponašati kao desničar, a na vlasti i u koaliciji figurirati kao ljevičar.
U stranci, naročito na unutarstranačkim izborima, ali i u prošle dvije neuspješne predizborne kampanje, Plenković se morao boriti za dušu članstva koje je isprepadano tvrdnjama da HDZ gubi utjecaj i izbore zato što je otišao previše ulijevo.
S druge strane, prema van, u Vladi, koaliciji, javnosti i medijima, Plenković mora glumiti umjerenog političara, koji surađuje s liberalima, ljevičarima, Srbima.
Pa tako mora istodobno braniti Istanbulsku konvenciju i ograđivati se od nje, zastupati antifašizam i tolerirati ustaštvo, braniti konzervativne vrijednosti i zastupati liberalnu reformu obrazovnog sustava...
Sve to otvara važno pitanje: što je danas uopće HDZ-u lijevo, a što desno? I je li stranci koja je trideset godina jednako koristila i jedan i drugi smjer, klackala se od ciklusa do ciklusa, od izbora do izbora, prevaljujući se sa svakim novim šefom od jednog do drugog svjetonazorskog pola, danas tako nešto uopće bitno?
Što bi HDZ-ovoj desnici bilo važno? Domoljublje, nacionalizam, vjera, branitelji, Domovinski rat, Za dom spremni, Istanbulska konvencija, prava nacionalnih i seksualnih manjina, obitelj, odgoj, migranti, ženska prava...
Plenković se tu nastojao povremeno svidjeti i dodvoriti svojim biračima, naročito s onim “dvostrukim konotacijama” pozdrava Za dom spremni, koketiranjem s Kaptolom, ograđivanjem od Istanbulske konvencije, policijskim nasiljem nad migrantima...
Ali Plenković u Vladi provodi tipičnu ljevičarsku politiku koja se očituje kroz državni intervencionizam u ekonomiji, vidljiv kroz spašavanje Agrokora, Uljanika, Đure Đakovića, kao i kroz brojne proračunske povlastice i izdvajanja za Katoličku crkvu, branitelje, poljoprivrednike, turističke radnike, odnosno za sve kojima se kupuje socijalni mir ili glasovi.
Kako desnici ne smeta takav oblik vođenja države koji je u pravilu karakterističan za ljevicu?
Općenito, HDZ već desetljećima vlada komunističkim metodama. Desnicu to previše ne uznemiruje.
Zbog čega onda Plenković ne bi mogao biti i lijevo i desno? Glumiti desničara u stranci, a ljevičara na vlasti? To je ujedno HDZ-u jedino jamstvo da će uopće osvojiti i zadržati vlast.
Plenkovićevo obrazloženje iz Splita bilo je prilično jasno. HDZ nema dovoljno partnera na desnici s kojima može koalirati. I pouka iz izbornog poraza Kolinde Grabar Kitarović govori kako je klizanje prema desnici zapravo kontraproduktivno. Dobar dio mandata bivša predsjednica koketirala je s ekstremnom desnicom, pa i ustaštvom, dodvoravala se Katoličkoj crkvi, razbacivala paradnim domoljubljem, uzela čak u kampanju Milijana Brkića, pa ju sve to nije spasilo poraza od Zorana Milanovića.
Dapače, iskustvo iz kampanje Tomislava Karamarka 2015. godine govori da HDZ na desnici ima vrlo ograničen doseg. Tada je Karamarko svojom politikom samo dodatno mobilizirao ljevicu i sa svojom koalicijom udario u plafon glasova, izjednačivši se po broju mandata sa Zoranom Milanovićem i prodavši kožu Mostu za sastavljanjem Vlade.
Tek je Andrej Plenković godinu dana kasnije, unatoč traumama iz Oreškovićeve vlade, uvjerljivo pobijedio SDP.
Tko od Plenkovićevih protukandidata, sve redom desničara, može danas jamčiti izborni uspjeh?
Uostalom, HDZ-ov recept odavno je prokušan: u oporbi su radikalni desničari, na vlasti se pomiču prema ljevici (i korupciji). U oporbi su ideolozi, a na vlasti oportunisti. Stoga se postavlja pitanje: želi li se ovaj HDZ osjećati ugodno u svojoj desničarskoj koži ili prodati tu kožu da bi se dokopao vlasti?
U HDZ-u oduvijek je vrijedila parola da “za ideale ginu budale”. Interes je u toj stranci jedina svetinja, svejedno ostvaruje li ga preko tobožnjih ljevičara Sanadera i Plenkovića ili probuđenog desničara Karamarka.
Zato se Plenković ne mora ispričavati HDZ-ovcima. On je taj koji se najbolje brine za njihov jedini interes. A to je ostanak na vlasti.
