Vezali su ga za ručne zglobove, pustili da tako visi satima dok su ga mučili elektrošokerima i gurali mu pištolj u usta. Muhammada Gabbasha studenta prava iz Alepa optužili su za organiziranje mirnih protuvladinih prosvjeda i on je to priznao. Ali se mučenje nastavilo i idućih 12 dana, sve dok nije napisao iznuđeno priznanje da je planirao bombaški napad.
No, to je bio samo početak muka. Nakon toga prebacili su ga u zatvor u zračnoj bazi Mezze kraj Damaska i tamo golog zavezali za ogradu, da bi ga tijekom hladnih noći još i polijevali hladnom vodom. Policajac koji je sebe nazvao Hitler, natjerao je njega i ostale zatvorenike da glume mačke, pse i magarce, a onaj koji se ne bi dovoljno uvjerljivo glasao, dobio bi dodatne batine.
U vojnoj bolnici promatrao je kako pljuska ranjenike bez udova kad bi ju molili lijek protiv bolova. U samo jednom mjesecu 19 zatvorenika je umrlo od posljedica mučenja i zanemarivanja, piše New York Times.
"Bio sam među sretnicima", rekao je 31-godišnji Ghabbash, koji je preživio 19 mjeseci u pritvoru sve dok njegova rodbina nije potplatila suca koji ga je oslobodio.
Budući da sirijski predsjednik Bashar al-Assad slavi pobjedu nakon osmogodišnjeg krvavog sukoba s pobunjenicima, razvijeni sustav uhićenja i mučenja bio je ključan za njegov uspjeh. Dok se sirijska vojska uz pomoć Rusije i Irana borila protiv naoružanih pobunjenika za teritorij, vlada je vodila nemilosrdan rat protiv civila, bacivši stotine tisuća ljudi u tamnice gdje su bili mučeni i ubijani.
Nestalo je 128.000 ljudi, a pretpostavlja se ili da su mrtvi ili još uvijek zatočeni u logorima. To su podaci kojima barata Sirijska mreža za ljudska prava, neovisna nadzorna skupina koja tvrdi da ih je barem 14.000 ubijeno u torturama i UN to naziva 'istrebljenjem'.
Ni danas, nakon primirja, broj uhićenja se ne smanjuje – prema nekim podacima – tjedno u zatvorima završi najmanje sto ljudi.
Otmice i ubojstva ISIL-a su bila pod povećalom svjetske javnosti, ali sirijski zatvorski sustav sve to radi ispod radara, a sirijska vlada tvrdi da ne postoje nikakva zlostavljanja. No, neki dokumenti govore da su masovna uhićenja izravne naredbe Bashara al-Assada.
U zapisniku šefa vojne obavještajne službe Rafika Šehadeha sugerira se policajcima da mu prijave sve smrti zatvorenika kako bi im osigurao 'pravosudni imunitet'. Al-Assad je pak odbacio sve optužbe i rekao da su rođaci lagali novinarima i promatračima o tome da su policajci odvodili njihove najmilije:
New York Times je intervjuirao desetine preživjelih i rođaka poginulih i nestalih zatočenika, a dobio je i uvid u fotografije prošvercane iz zatvora koje svjedoče o mučenjima zatvorenika. Posljednjih mjeseci, sirijska vlada je prešutno priznala da je stotine ljudi poginulo u pritvoru, a pod pritiskom Moskve, Damask je potvrda. Ipak, malo je nade da će odgovorni i izvršitelji ikad biti kažnjeni. Štiti ih Rusija svojom vojnom moći i vetom u Vijeću sigurnosti UN-a. Istodobno, arapske zemlje obnavljaju odnose s Damaskom, a i europske zemlje razmatraju takvu mogućnost. Planirano povlačenje predsjednika Trumpa većine od 2.000 američkih vojnika u istočnoj Siriji smanjuje već minimalni američki utjecaj u sukobu.
Ovakva situacija i nezainteresiranost svjetske zajednice samo pridonose problemu povratka pet milijuna sirijskih izbjeglica koji se trenutačno nalaze na Bliskom istoku i u Europi, te se vjerojatno neće vratiti kući jer se boje odmazde.
To što radi danas al-Assad samo je nastavak prakse koju je provodio njegov otac Hafez al-Assad. Godine 1982. slomio je oružani ustanak Muslimanskog bratstva u Hami, tako da je veći dio grada sravnio sa zemljom i uhitio desetke tisuća ljudi među kojima su bili i islamisti i lijevi disidenti i slučajni Sirijci.
Tijekom dva desetljeća, oko 17.000 zatočenika je nestalo zbog mučenja koja su preuzeli od francuskih kolonijalista, regionalnih diktatora i nacista.
Kada je Bashar al-Assad naslijedio oca 2000. godine, zadržao je pritvorski sustav. Svaka od četiriju obavještajnih službi u Siriji - vojna, politička, zrakoplovna i državna - ima lokalne podružnice diljem Sirije.Većina ima svoje zatvore. CIA ih je dokumentirala na stotine.
Masovna uhićenja u Siriji obuhvaćala su sve slojeve ljudi, od radnika, seljaka, do liječnika i drugih intelektualaca. Tako tvrdi Rijad Avlar, turski državljanin koji je proveo 20 godina u najzloglasnijem sirijskom zatvoru Saydnaya nakon što je uhićen 1996. godine, kao 19-godišnji student koji je intervjuirao Sirijce o masakrima u zatvoru.
Po svemu sudeći od tada do danas milijuni ljudi su prošli kroz zatvore, ali im se broj ne može znati jer sirijske vlasti nikad nisu obznanile podatke. Sirijska mreža barata trenutačno brojkom od 129.916 ljudi. koji su trenutno u zatvorima a brojka je sigurno i veća.
Bivši časnik vojne policije, poznat samo kao Cezar kako bi zaštitio svoju sigurnost, imao je zadatak fotografirati leševe. Iz Sirije je pobjegao sa slikama najmanje 6.700 leševa, što je šokiralo svijet kad su se pojavile 2014. godine. Ali također je fotografirao zapisnike na stolu svog šefa koji je prijavljivao smrt nadređenima. U memorandumima se navodi uzrok smrti kao "srčani zastoj". Jedan dopis identificira zatočenika koji se također pojavljuje na jednoj od Cezarovih fotografija; oko mu je izdubljeno.
Čini se da su zatvori pogođeni neobičnom epidemijom srčanih bolesti. Naravno, kad umru doista dolazi do srčanog zastoja", rekao je g. Darwish, odvjetnik za ljudska prava.
Ghabbash, organizator prosvjeda iz Aleppa, preživio je mučenje u najmanje 12 objekata, pa je tako svojevrsni 'vodič' kroz zatvorski sustav.
Njegova odiseja započela je 2011. godine, kada je imao 22 godine. Najstariji sin građevinskog poduzetnika bio je inspiriran mirnim prosvjedima u predgrađu Damajke u Damasku kako bi organizirao demonstracije u Aleppu. Uhićen je u lipnju 2011., a pušten je nakon što je obećao da će prestati prosvjedovati.
"Nisam se zaustavio", prisjetio se osmijehom.
U kolovozu je ponovno uhićen - istog tjedna kada su visoki dužnosnici Al-Assada naredili strože slamanje prosvjeda i kritizirali 'labav' odnos regionalnih vlasti, tražeći nova uhićenja onih koji potiču ljude na demonstracije. Nakon torture i njemu su, kao i mnogim njegovim istomišljenicima, poručili - napustite zemlju.
Čak i kad su oslobodili najradikalnije zatvorenike iz zatvora Saydnaya, islamiste koji će kasnije voditi pobunjeničke skupine, željeli su se riješiti civilne opozicije. Čini se da su oba poteza, kako kažu kritičari, dio strategije premještanja ustanka na bojno polje, gdje su Al-Assad i njegovi saveznici imali vojnu prednost.
Ubrzo su Ghabbasha i treći put uhitili i to pripadnici obavještajne službe zrakoplovstva u Aleppu. Optužili su ga za izmišljeni bombaški napad. Usprkos tome što su ga mogli optužiti onako kako im se sviđa, oni su inzistirali da prizna.
Ponekad bi ga stavili u gumu za premlaćivanje. Kad bi se onesvijestio od udaraca, probudio bi se gol u ledenom hodniku, a onda bi ga ponovno počeli udarati. Uvjeravali su ga da vriskove koje čuje iz susjedne prostorije, su krici njegove majke.
Njegovo izvješće u mnogo se detalja podudara s izvještajima drugih bivših zatvorenika, no bilo je i gorih slučajeva. Izvjesni Khalil K. Napisao je da je kao tinejdžer umalo umro nakon što su ga istražitelji polili benzinom i zapalili
"Nisam hito priznati nešto što nisam učinio, a pet ljudi postavljalo mi je istovremeno pitanja. Bio sam gladan, žedan, usta puna krvi i više se nisam mogao usredotočiti. Svi su vrištali i udarali me", prisjeća se Ghabbash. Dvanaestog dana napisao je priznanje. Prebačen je u Mezze. Među zatvorskim ustanovama postojao je transportni sustav i zatočenike su mučili i tijekom prijevoza. Ako bi ih vozili kamionima, vezali bi ih za zapešće i za kuku jer su prevoženi i kamionima za prijevoz mesa. Ćelije su bile premale, pa bi zatvorenici morali spavati na smjene. Ostavljali bi ih gole i žedne tako da su pili mokraću.
G. Ghabbash je ubrzo dobio posebnu kaznu. Ispitivao ga je čovjek koji se nazvao Suhail Hassan Zamam, koji je vodio zatvor u zrakoplovnoj bazi, pitao je Ghabbasha kako bi riješio sukob.
"Slobodnim izborima", odgovorio mu je Ghabbash i dodao:"Ljudi su samo htjeli neke reforme, ali vi ste koristili silu. Problem je što moramo biti uz vas ili ćete nas ubiti." To mu je donijelo mjesec dana dodatnog mučenja, najbizarnijeg koje je ikad doživio.
Stražar koji se nazivao Hitler organizirao je sadističku večeru za svoje kolege. Natjerao je neke zatvorenike da kleknu, glumeći stolove i stolice. Drugi su glumili životinje a Hitler bi premlaćivao one koji nisu bili uvjerljivi. Kad bi Hitler hranio jednog psa, drugi su morali glumiti da su ljubomorni. One koji su visjeli vezani za ograde tjerali su ih da mole:"Gospodaru, žedan sam", a onda bi ih zalijevao vodom iz šmrkova. Na vojnom prijekom sudu Ghabbasha su, kao i ostale osudili na smrt a cijelo suđenje trajalo je točno minutu i pol.
Očekivao je da će otići u zatvor Saydnaya, koji je do tada bio centar za masovna ubojstva. Tisuće ljudi tamo je obješeno nakon skraćenih sudskih postupaka, izvijestio je Amnesty International.
"Dobro, gotovo je", prisjetio se razmišljajući. Ali nije bilo. Još godinu dana trpio je svakodnevne batine. Posljednji put bio je u improviziranom zatvoru duboko pod zemljom blizu Damaska, u vojnom bunkeru elitne Četvrte divizije koji je bio vojni feud al-Assadovog brata Mahera. Više nije bilo ispitivanja.
"Mučenje samo zbog mučenja", rekao je Darwish, koji je također bio premješten tamo.
"Prebijali su me, glumio sam psa, ali neki su bili ubijani i silovani", rekao je Ghabbash.
Žene i djevojke su silovane i seksualno zlostavljane u najmanje 20 obavještajnih ogranaka, a muškarci i dječaci u 15 od njih.
Seksualni napad je dvostruko oružje u tradicionalnim muslimanskim zajednicama, gdje su preživjeli često stigmatizirani. Rođaci bi ubijali biše zatočenice iz časti jer su pretpostavljali da su bile silovane.
Mariam Khleif, 32-godišnja majka petoro djece iz Hame bila je više puta silovana tijekom boravka u zatvoru i rekla je da je pomagala ozlijeđenim prosvjednicima i davala im lijekove, što su proglasili terorističkim činom.
U rujnu 2012., rekla je, policajci su je odveli iz njezine kuće. U podružnici 320 državne sigurnosti u Hami, rekla je, glavni istražitelj se predstavio kao pukovnik Suleiman.
"Jeo je pistacije i po nama pljuvao ljuske. Psovao nas je. A onda smo podrumsku ćeliju dijelile nas sedam žena. Stražari su nas vezali i objesili o zidove i tukli da bi nam izbili zube. One koje su se žalile na glad i tražile da idu na wc stavljali bi im u usta izmet."
»U ponoć«, rekla je, »odveli bi bi lijepe djevojke pukovniku Sulejmanu na silovanje.Sjećam se pukovnika Sulejmana i njegovih zelenih očiju. "
Gospođa Khleif je identificirala pukovnika preko fotografija sa sahrane jednog časnika sigurnosti. Pukovnik i njegovi prijatelji silovali bi žene na krevetima u prostoriji u kojoj je bila izvješena al-Assadova fotografija.
Obitelj je odbacila Mariam Khleif jer su smatrali da je zbog politike završila u zatvoru i izgubila čast Muž se od nje razveo, a brat koji je radio za al-Assada prijetio joj je smrću.
Mnogi zatvori nisu imali WC, pa bi zatvorenicima dali tek nekoliko sekundi dnevno za obavljanje nužde, a mnogi su imali crijevne viruse ili infekcije urotrakta. Obroci su bili nekoliko zalogaja trule, prljave hrane pa su neki zatvorenici umirali od psihološkog sloma.
Mounir Fakir, iako je 39-godišnjak, izgleda mnogo starije nakon tortura u Mezzeu, Saydnayi i ostalim mučilištima. Rekao je da su ga uhitili kad je išao na sastanak opozicije. U Saydnayi kažnjavali bi ga i kad bi zaspao bez dopuštenja. Jednom su mjesec dana spavali goli na niskim temperaturama bez ikakvog pokrivača. Često im nisu davali ni vodu, pa su se prali ribanjem kože pijeskom koje bi mravi iskopali iz pukotina na podu. Njegov cimer umro je od zubne infekcije a čeljust mu je toliko bila otekla da mu je glava bila dvostruko veća.
"Ponekad je smrt bila manje zlo nego li život", rekao je Fakir koji danas također živi u Turskoj.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Znaš li gdje mogu naći ženu za jednu noć? Idite na > > > www.Sexcoss.Com