U prvoj polovici 2026. Rusija je pojačala granatiranje Ukrajine. A od početka ljeta, kada su ukrajinske oružane snage pojačale napade čak i na ruske regije daleko od granice - čak do Sverdlovska, Tjumenja i Omska - ruska vojska nanijela je još više udaraca ukrajinskim gradovima. Kijev ostaje jedan od glavnih ciljeva Rusije, pa stanovnici, kao i u ranim godinama rata, ponovno traže sklonište od napada u kijevskom metrou. U večernjim satima 24. srpnja, Vladimir Zelenski upozorio je ukrajinske građane da bi ruska vojska mogla pokrenuti još jedan masovni raketni napad u sljedećih 48 sati. Ukrajinska novinarka Irina Olegova provela je dvije noći u kijevskom metrou. Meduza objavljuje njezin i dnevnik prenosimo ga u cijelosti.
Večer 24. srpnja – jutro 25. srpnja
22:17
Spremam se za metro.
Rusija je danas poslijepodne pokrenula napad balističkim raketama na ukrajinsku izložbu oružja u Kijevskoj regiji, ubivši 11 ljudi i ranivši 100. Novinari kažu da su žrtve vjerojatno veće (i njihovo gledište čini se uvjerljivijim). Masovni napad sada je moguć - ruska vojska istovremeno koristi gotovo svaku zamislivu vrstu drona i raketa (Ukrajinci čak imaju i mem o tome ).
Često se takvi napadi događaju unutar 48 sati od upozorenja. Ponekad se ruske trupe "zadržavaju" nekoliko dana - možda kako bi nam iritirale živce.
Alarm još nije podignut, ali već sam blizu metroa. Devedeset metara pod zemljom, večeras će biti tiše nego vani, bez obzira na sve. Obukla sam toplu i udobnu odjeću, ponijela prostirku za spavanje i planinarski ruksak u kojem su bili deka, flis jakna, šal za slučaj propuha, vlažne maramice, putni jastuk, powerbank sa svjetiljkom, voda, banana, par krastavaca i komad kruha za međuobrok.
22:48
Berestejski prospekt, jedna od glavnih kijevskih prometnica, vrvi. Nakon kiše, zrak je svjež i topao. Štand sa šavarmom blizu stanice još je uvijek otvoren. Dva prijatelja puše na klupi blizu metroa, svaki nosi ruksak, a jedan od njih odmara na malom jastuku.
Od policijskog sata uvedenog na samom početku rata, metro radi po smanjenom rasporedu. Svaka stanica se zatvara u različito vrijeme, a ova prestaje opsluživati putnike oko 10:30. Međutim, za one koji dolaze ovdje kako bi pobjegli od granatiratiranja, ostaje otvoren 24 sata dnevno.
Ljudi se okupljaju u metrou: pojedinci, parovi, obitelji i grupe. Svi nose torbe, ruksake ili putne vreće, prostirke za spavanje ili madrace. Grupa od pet odraslih nosi transporter za mačke i velikog psa na uzici.
22:55
Nema potrebe za prolaskom kroz obrtna vrata: član osoblja pušta sve kroz vrata, obično rezervirana za one s popustom na putnu kartu. Jedne pokretne stepenice se kreću prema gore - putnici još uvijek napuštaju stanicu. Druge su zaustavljene i jedini put dolje je pješice. Mladi par hoda ispred mene. Muškarac nosi veliki ruksak, žena nosi jednogodišnju djevojčicu s ružičastom vrpcom u kosi.
Pokretne stepenice ovdje imaju dva kata, s međuprostorom između njih. Nakon prvog kata - izbrojao sam 85 stepenica - obitelj se zaustavlja, a otac vadi šator iz ruksaka.
Još uvijek ima 310 stepenica za popeti se drugim pokretnim stepenicama do platforme. Dok se spuštam, prestiže me muškarac u majici s kapuljačom, držeći psa.
Dolje, pored pokretnih stepenica, postavljen je jarkozeleni šator. Prijateljski sivi pas viri ispod blago otvorenih vrata. U blizini drugih pokretnih stepenica, djevojka čita na jarkožutoj podlozi za spavanje. Bolja mjesta su već zauzeta.
Na velikoj stanici s kolonadom uspijevam pronaći relativno dobro mjesto bliže rubu perona - raspremam prostirku za spavanje kako bih se barem djelomično mogla nasloniti na stup i promatrati što se događa u hodniku i na suprotnom peronu.
Moje susjede su djevojčica sklupčana u sklopivoj stolici i žena s kćeri na kolodvorskoj klupi. Majka doji djevojčicu, umotavajući je u dekicu. U blizini su dječja kolica, prekrivena drugom dekicom - na jednoj je slika Male sirene.
23:15
Posljednji vlak stiže na stanicu. Ležati na podu, točno pred putnicima koji izlaze, čini se čudnim, ali nitko ne ustaje. Peron je pretrpan. Po mojoj računici, u predvorju između pokretnih stepenica i na samoj stanici ima oko petsto ljudi. Na oba perona ima najmanje dvanaest šatora.
Putnici dolaze do izlaza, a pokretne stepenice prema gore se isključuju.
Ljudi oko mene čitaju, gledaju videozapise ili spavaju. Drugi još uvijek postavljaju svoje smještaje za spavanje: postavljaju prostirke za spavanje, podižu šatore i kamp-krevete, napuhuju madrace. Nitko ne hoda po stanici osim ako nije apsolutno nužno.
Glavna svjetla i digitalni reklamni ekrani se gase, ostavljajući samo prigušeno pozadinsko osvjetljenje - poput noćnog vagona. Ali iz nekog razloga, tračnice nasuprot su osvijetljene. Zaslon, kao i obično, prikazuje vrijeme, ali umjesto odbrojavanja minuta od posljednjeg vlaka, to je svjetleća točka. Iz tunela dopire stalno zujanje - kao da vlak prolazi negdje daleko ili da transformator radi.
Osim djevojčice u sklopivoj stolici i majke s kćerkicom, imam još dvije susjede - Kijevku u četrdesetima i njezinu majku. Pitam ih gdje je WC. Kći odgovara: "Ne znam, prvi put sam ovdje. U šoku sam."
Kaže da ju je majka došla posjetiti iz drugog grada. Trenutno sjedi na prostirci za spavanje i netremice zuri u svoj pametni telefon. Ovo joj je prvi put u Kijevu i užasno se boji granatiranja.
23:30
Poznati miris metroa - kreozota iz natopljenih pragova, maziva i ozona iz električne opreme - više se ne osjeća, samo lagani nagovještaj vlage. Postaje hladnije. Stanica više ne nalikuje vagonu s rezerviranim sjedalima, već ogromnoj spavaonici. Čista je, tiha i neočekivano ugodna. Vjerojatno zato što ima toliko deka i ljudi koji spavaju okolo.
Osmogodišnja djevojčica, koja nosi ružičastu masku za spavanje, spava pod dekom s ružičastim jednorozima. U blizini, starica u žutoj kapici navukla je deku do nosa. Kašlje i prevrće se u snu. Ima dovoljno svjetla da se razaznaju reklamni plakati na zidu. Tvornica nakita nudi prstenje, medicinski laboratorij nudi testove s popustom, a brend brze hrane najavljuje novu liniju umaka. Ljudi i dalje pristižu prema stanici. Visok, krupan muškarac traži mjesto na peronu. Preko ramena ima presavijeni madrac s jarkim cvjetnim uzorkom. Legla sam i premda me susjedov jastuk pritiskao uz potiljak, moj osobni prostor ovdje se činio gotovo nepovredivim.
23:42
Glasno zvono, slično školskom zvonu, zvoni dva puta. Njegovo značenje nije jasno.
23:46
Iz tunela s lijeve strane dopire tiha tutnjava - poput masivnog vlaka ili teškog kamiona. Zvono ponovno zvoni. Tutnjava postaje toliko glasna i tiha da je zaglušujuća. Pokušavam ne razmišljati o radnji "Metroa 2033", koji sam čitao u mladosti, i ne fantazirati.
Nešto što nalikuje tramvaju s teretnom prikolicom ulazi u stanicu. Izlaze petorica muškaraca u uniformama narančastih prsluka. Jedan drži baterijsku lampu, drugi kantu, a u kanti bocu vode. Radnici se kreću prema drugom peronu, gdje nekoliko minuta kasnije dolazi još jedan sličan "tramvaj" da ih pokupi.
Navodno su to bili majstori za popravak pruga i tunela u svojim posebnim vozilima. Kijevski metro napisao je da rade samo noću, kada se struja može isključiti iz nadzemne željeznice. Na početku potpune invazije, otvoreni vlakovi su ostavljani na stanicama kako bi se osiguralo više prostora za spavanje. To se više ne radi kako se ne bi ometali noćni popravci.
00:00
Još moram saznati gdje je WC. Ispada da postoji javni WC na krajnjem kraju perona, pored ulaza u tunel. WC-i su zatvoreni tijekom dana, tako da mnogi ljudi uopće ne znaju za njih. Usput je važno izbjegavati gaženje po usnulima koji leže u urednom redu preko perona, s nogama okrenutim prema tračnicama.
00:15
Vratila sam se, izuo cipele, legao i pogledao u telefon. Mobilni signal je bio odličan. Telegram kanal koji prati kretanje ruskih vojnih zrakoplova izvještava da je neprijatelj neaktivan. Dakle, postoji mogućnost da će Kijev imati mirnu noć.
Djevojčica u blizini jede nešto poput dječje hrane. I ja sam gladna. Bojim se hrskati krastavce - što ako jeka probudi sve? Jedem bananu i kruh. Imam dovoljno.
00:25
Nečija beba i dalje stenje. Prigušeno zujanje se nastavlja iz tunela. Možda je to ogromna ispušna napa? Sasvim mi je udobno na debeloj podlozi za spavanje, pod toplom dekom, s putnim jastukom ispod glave. Spremam se zaspati. Druga obitelj traži mjesto na peronu. Umirovljenik s naočalama, žena srednjih godina i tinejdžerica odlučuju stati u uski prostor između moje podloge za spavanje i kolica s dekom sirene. Novopridošli pokušavaju ostati što mirniji. Umirovljenik se smjestio u sklopivu stolicu s osloncem za noge kako bi čitao. Djevojka je legla na zračni madrac i uključila YouTube emisiju "Tochka Zboru" (Mjesto okupljanja) . Žena je stavila malog bijelog psa pokraj sebe. Sjeo je točno ispred mog lica, komično isplazio jezik i promatrao što se događa na kolodvoru.
Zvuk muškog hrkanja odjekuje odjekujućim prostorom stanice. Majka nosi bebu koja stenje naprijed-natrag po peronu. Ubrzo se beba smiri.
00:59
Telegram kanali izvještavaju o prijetnji balističkog raketnog napada iz Taganroga. Rakete od tamo ne mogu dosegnuti Kijev - jug zemlje je trenutno u opasnosti. Mogle bi nas dosegnuti iz Brjanska, Kurska ili Krima.
01:23
Prijetnja otkazana. Zaspim.
Budim se promrzla. Dobro je da sam ponijela flis jaknu. Obučem je i ponovno zaspim.
02:27
Školsko zvono glasno zvoni, a deseci pametnih telefona objavljuju : "Upozorenje! Zračna uzbuna." Ljudi se promeškolje, gledajući u svoje telefone. Muškarac psuje. Neki nastavljaju mirno spavati.
02:57
Desetak pametnih telefona oglasilo je uzbunu, a na kolodvoru je ponovno zazvonilo "školsko" zvono. U Kijevu nije bilo granatiranja.
Mačka mijauče. Iznenađujuće, ovo je prvi životinjski zvuk koji čujem cijelu noć. Zaspim.
04:45
Probudila su me dva kolodvorska zvona. Zaposlenik metroa glasno najavljuje da će se kolodvor uskoro otvoriti za ulazak i moli ljude da spakiraju torbe - baš kao u vlaku pola sata prije dolaska. Malo tko ustaje; većina spava.
05:00
Glavna rasvjeta na stanici je uključena.
05:13
Majka moje susjede, koja prvi put posjećuje Kijev, budi se. Pita kćer: "Je li sve čisto?" Ispada da sam propustio još jedan noćni alarm. Ustajem i počinjem pakirati stvari u ruksak.
05:35
Pokretne stepenice prema dolje već rade, ali one gore još ne rade i za njih se čeka red. Digitalni ekrani u središnjoj dvorani već su uključeni. Prikazuju reklamu za stambeni kompleks sa sloganom: "Vmikai zhittya." To jest, "Uključite život."
05:40
Prvi putnici silaze u stanicu. Druge pokretne stepenice se pokreću, a oni koji su prenoćili u metrou započinju svoje putovanje prema gore. Jutro počinje u Kijevu.
Večer 25. srpnja – jutro 26. srpnja
21:11
U Kijevskoj regiji je izdana uzbuna zbog zračnog napada. Telegram kanali izvještavaju o dronu koji leti prema Slavutiču, 200 kilometara od Kijeva. Uzbuna je otkazana 14 minuta kasnije. Obično Rusi lansiraju veliki broj dronova protiv nas prije nego što pokrenu masovne napade. Možda se danas neće ništa dogoditi i nećemo morati provesti noć u podzemnoj željeznici?
Telegram kanal koji prati rusko zrakoplovstvo izvještava da "postoji srednja vjerojatnost masovnog udara" i "velika vjerojatnost balističkog udara". Stvarno želim spavati, i to u svom krevetu, ali idem prema postaji.
Gotovo da nema nikoga blizu metroa. Bicikl je parkiran u predvorju ispred ulaznih vrata. Kolodvor je upola manje prepun nego jučer. Mnoga udobna sjedala uz zid su prazna, ali ispred WC-a je red, kao u vlaku. Ponovno vidim djevojčicu s ružičastom vrpcom, velikog sivog psa u zelenom šatoru i majku i kćer s pokrivačem sirene. Zauzimam svoje sada svoje mjesto na platformi pored njih.
23:20
Nema sirena za zračnu uzbunu. Svjetla u središnjoj dvorani kolodvora se gase, ali iz nekog razloga ostaju upaljena na peronima.
Iza stupa, dvojica muškaraca u pedesetima razgovaraju: jedan na pomoćnom krevetu, drugi u turističkoj stolici. Njihove razgovore je ovdje teško čuti, zahvaljujući akustici stanice i stalnom pozadinskom zujanju, a nitko ne viče. Pokušavam razaznati temu njihovog razgovora iz pojedinačnih riječi: "kandidat za majstora sporta", "sveti Bože", "Porošenko", "Sovjetski Savez se raspao".
Jedan od muškaraca postaje emotivniji i podiže glas: Dok sam studirao i živio u studentskom domu... bilo je svjetsko prvenstvo u veslanju, svi su došli. I disko je bio bez prestanka. Plesao sam s ovom djevojkom. Visok sam 190 cm, a ona je 198 cm i šira u ramenima. Možete li zamisliti?!
Zaposlenici metroa i policija rijetko se viđaju na stanici. Ali osim kratkih, glasnijih nego inače primjedbi, ljudi su tihi. I ne bacaju smeće.
Poslijepodne je padala kiša, pa je u podzemnoj željeznici hladnije nego jučer, a vlaga se osjeća primjetnije. Dobro je što sam obukla tople čarape. Izvadim deku i putni jastuk i pokušavam si stvoriti "gnijezdo" u kojem ću udobno sjediti. Nisam raspakirala ruksak od jučer - upravo sam izvadčao krastavce i zamijenila ih novom bananom.
Malo dijete plače, ali se brzo smiruje. Jarko svjetlo na peronu nikad se ne gasi. Želim spavati, pa si zavežem oči šalom, ali ne mogu zaspati.
00:20
Brojni telefoni glasno zvone u Kijevu, signalizirajući uzbunu. Zvoni kolodvor.
Čovjek pored njega razgovara telefonom, tiho, ali jasno govoreći sugovorniku: „Četiri 'balistike'.“
Vidim slična upozorenja na Telegramu. Prijatelji iz predgrađa pišu da čuju eksplozije.
Na stanici počinje lagano kretanje: ljudi sjedaju, uzimaju telefone i čitaju vijesti. Nečiji pametni telefon upozorava na povećanu opasnost i savjetuje ljudima da što prije potraže sklonište. Mnogi nastavljaju spavati.
Pokretne stepenice se uključuju, a novopridošli silaze u stanicu: nakon nekoliko napada, ljudi imaju vremena sići u metro. "Balistika" je brža: od alarma do udara prolaze samo minute. Tako je sada.
00:24
Telegram kanali izvještavaju o udarima u Kijevu. U metrou se ne čuju eksplozije.
00:31
Izvještava se o novim lansiranjima balističkih raketa.
Tri medicinska radnika pojavljuju se na peronu i provjeravaju je li sve u redu.
00:35
Pišu da se dim diže iznad Kijeva.
00:36
Ljudi još uvijek silaze u stanicu. Mlada žena, u pidžami, papučama i s raščupanom kosom, dotrčava do muškaraca koji su razgovarali o plesu. Čini se da se poznaju.
Imaš li vode?! Daj mi vode! Nisam stigao ponijeti sa sobom, nisam stigao sići na vrijeme, oglasio se alarm, potrčao sam sa sedmog kata, stigao do petog - i već je bum, bum posvuda. Susjedi su govorili: "Idi u podrum", ali ne mogu, cijeli se tresem, pa sam potrčao ovamo. Imaš li običnu pitku vodu?! Mirno joj dodaju bocu vode. Ona sjedne na pod i pohlepno je pije.
00:41
Vijesti izvještavaju o detaljima napada: bio je snažan udar u okrugu Svjatošinjski, uz onaj u kojem se nalazi naša postaja. Mačka uporno mijauče. Nova obitelj pojavljuje se u sredini prostora – s dvoje djece, u dobi od četiri i šest godina.
"Balistika opet na Kijev!!! 2 rakete " , piše veliki Telegram kanal .
Javne skupine prijavljuju požare u okruzima Ševčenkivskij, Solomenskij i Desnjanskij.
00:54
Na Telegramu se pojavljuje obavijest: "Mete nisu otkrivene ." To znači da, srećom, još nema potvrđenih informacija o novoj "balistici".
01:13
Upozorenje na zračni napad je ukinuto. Nema vijesti o daljnjim napadima.
Šetam prema toaletu. Dežurna medicinska ekipa sjedi na stepenicama pokvarenih pokretnih stepenica. Većina ljudi na stanici spava.
Šestogodišnja djevojčica tiho leži u sredini hodnika pored roditelja, držeći plišanog medvjedića. Oči su joj širom otvorene. Miris Corvalola ispunjava jedan od prolaza između stupova. Spuštajuće pokretne stepenice se isključuju.
Djevojka koja je tražila vodu sjedi na podu i gleda Google karte. Jedna od njezinih prijateljica hrče na krevetu.
Odlučujem da je i meni vrijeme za spavanje. Prekrijem si oči šalom.
02:49
Alarm se ponovno oglasio s telefona. Otvaram oči i osluškujem - na postaji gotovo da se ništa ne miče. Ne želim se probuditi, pa ponovno zaspim.
04:45
Dvaput, baš kao i jučer, začuje se obavijest: prvi vlak uskoro dolazi, svi trebaju spakirati kofere. Danas to traži ženski glas. Vidim da je u 3:20 bilo stanje mirovanja. Nema vijesti o novim napadima na Kijev. U noći 26. srpnja, Rusija je napala Ukrajinu raketama i dronovima. Tri osobe su ozlijeđene u Kijevu. Ukupno je najmanje šest civila ubijeno u ruskim napadima u zemlji tog dana.
Od jučer znam da prvi vlak stiže na moj peron u 6:00 ujutro. Odlučujem da zasad mogu ostati budna, iako mi ni deka ni džemper ne nude zaštitu od jutarnje hladnoće. San mi je klimav.
05:45
Konačno otvaram oči kad prvi vlak stiže na suprotni peron. Čudno je probuditi se na stanici metroa s putnicima i vlakovima koji se već kreću okolo.
Do tada su se mnogi spakirali i otišli. Ista mačka je i dalje glasno mijaukala. Reklamni ekrani su se vrtjeli: jedan oglas je nudio vojnu službu po ugovoru, drugi je prikazivao Toma Hollanda, odjevenog kao Spider-Man, kako negdje nosi spašenu Zendayu.
Od onih koji su prenoćili na stanici, ostalo ih je oko 20. Polako pakiraju svoje stvari. Djeca trče po sredini sobe. Dok otac pakira šator, njegov sin smijući se pokušava sustići mlađu sestru, koja bježi uz radosno cviljenje. Majka moli djecu da budu tiha, ali oni ne slušaju.
Predvorje između pokretnih stepenica gotovo je prazno - samo djevojčica u zelenoj vreći za spavanje čvrsto spava i šator u kojem prenoći djevojčica s ružičastom vrpcom i njezini roditelji.
Idem gore na ulicu. Berestejski prospekt je bučan.
Navečer će lokalne javne skupine izvijestiti da prijetnja masovnog raketnog napada i dalje postoji u nadolazećim danima te da je ruska vojska već pripremila strateške zrakoplove, nosače raketa te lansere Iskander-M i Bastion za to. Izvijestit će da bi do 30 balističkih raketa Iskander-M, do šest hipersoničnih raketa Cirkon, do tisuću bespilotnih letjelica, do 55 krstarećih raketa Kh-101 i do 24 pomorske rakete Kalibr mogle pogoditi Ukrajinu u svakom trenutku.
U međuvremenu, ljudi izlaze iz metroa s ruksacima, torbama i smotanim podlogama za spavanje. Kul je. Nebo nad Kijevom je plavo i vedro.
Jutro počinje.
