Rade Šerbedžija, jedan od najvećih glumaca s područja bivše države, danas slavi 80. rođendan. Rođen je 27. srpnja 1946. u ličkom selu Bunić kod Korenice, ali djetinjstvo i formativne godine Rade Šerbedžije vezane su za Vinkovce, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Unatoč tome što je njegov otac Danilo priželjkivao da mu sin postane liječnik ili arhitekt, sudbina je imala drugačije planove. Na nagovor prijatelja, mladi Rade upisao je Akademiju za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, gdje je diplomirao 1969. godine. Najveću podršku na tom putu pružala mu je majka Stana. Karakterom je, kako sam kaže, povukao na nju, ženu koja je znala bezbroj pjesama i pjevala po cijele dane. Upravo od nje potječe i njegov bogati kafanski repertoar, svjedočeći o neraskidivoj vezi umjetnosti i obiteljskog naslijeđa. Zagreb je tako postao grad u kojem je mladić iz provincije započeo svoj put prema zvijezdama. U njemu se krio sjajan glumac.
Odmah nakon diplome, Šerbedžijin izniman talent prepoznat je u zagrebačkom Dramskom kazalištu "Gavella", gdje je dobio prvi angažman. Njegova karijera potom se kretala između statusa slobodnog umjetnika i angažmana u Hrvatskom narodnom kazalištu, da bi se ponovno vratio u "Gavellu". Na kazališnim daskama profilirao se kao glumac nevjerojatne tehnike, temperamenta i sugestivnosti. S lakoćom je vladao klasičnim repertoarom, tumačeći Hamleta i Richarda III., ali i modernim klasicima poput Ibsenovog Peera Gynta. Publika i kritika obožavale su njegovu sposobnost da bude podjednako uvjerljiv u ulogama pozitivaca i negativaca.
Filmski debi ostvario je još kao student, sporednom ulogom u "Iluziji" Krste Papića 1967. godine, a već iduće godine dobiva prvu glavnu ulogu u filmu "Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata" Branka Ivande. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina postaje jedan od najcjenjenijih i najpopularnijih glumaca u bivšoj Jugoslaviji. Uloge poput dezorijentiranog komunističkog aktivista u "Crvenom klasju" Živojina Pavlovića ili seoskog mladića suočenog s nepravdom u kultnoj "Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja" Krste Papića, ušle su u anale. Zlatnu arenu u Puli donijela mu je uloga karijerista u filmu "Bravo maestro" Rajka Grlića, a status ikone potvrdio je naslovnom ulogom u "Novinaru". Paralelno je ostvario i nezaboravne televizijske uloge, među kojima se ističu Ivica Kičmanović u seriji "U registraturi" i naslovna uloga u seriji "Nikola Tesla".
Bio je ogromna zvijezda u bivšoj državi već krajem 70-ih. Primjerice, igrao je glavnu ulogu političkoj drami "Novinar", redatelja Fadila Hadžića 1979. Film govori o životu novinara (R. Šerbedžija) koji se sukobljava sa svojim urednikom, jer mu ne želi objaviti članak o štrajku radnika u nekoj tvornici. Smatra da urednici čuvaju svoje fotelje i zbog toga vode politiku nezamjeranja. I dok mu je položaj u redakciji vrlo loš, mlada kolegica (V. Zima) jedna je od onih koja mu pruža podršku. Istodobno i u njegovu braku nastaje kriza. Napušta ga žena (M. Zupančić) koja smatra da on uzalud vodi svoje ratove te nalazi zanimljive ljude na svom radnom mjestu. Glavni junak susreće starog novinara (F. Šovagović) koji je postao teški pijanac i s kojim u kafićima ispija čašice i vodi iskrene razgovore o novinarstvu.
Portalu Revije Fokus 2025. je dao životni intervju koji prenosimo u cijelosti kako je i napisan.
Nakon toliko godina provedenih van rodnog kraja, i Vi nosite bogato lično iskustvo iseljenika. Možete li nam reći nešto više o tome? Kako je počela Vaša iseljenička karijera?
- To je dosta poznata stvar. Moja iseljenička karijera je, zapravo, počela kada je počeo rat u Jugoslaviji. Ja sam u to vrijeme bio u Beogradu. Rođen sam u Hrvatskoj, Srbin sam iz Hrvatske. Ja sam Ličanin, i ponosan sam na porijeklo, kako se zovu Krajišnici, poput Nikole Tesle koji mi je uzor cijelog života. I ja sam na taj način osjećao pripadnost. Kako Tesla kaže, da je ponosan na svoje srpsko porijeklo i na svoju Hrvatsku domovinu. I to je bio moj stav. Naravno da sam, kao mnogi ljudi tada, volio svoju zemlju koja se zvala Jugoslavija. Kada je počeo rat, ja sam prije toga imao svoj privatan život, havariju, rastao sam se iz prvog braka i otišao u Beograd, i onda sam, kao već rastavljen čovjek, upoznao djevojku Lenku Udovički, rediteljku iz Beograda. Živio sam s njom u Beogradu 1990. godine i 1991. rat me je dočekao u Beogradu. Ja sam već tad bio izvan svog mjesta gdje sam živio i radio najviše – to je bila Hrvatska i Zagreb. Iza toga su počele te stvari da sam, kao mnogi ljudi iz kulture, mnogi moji prijatelji, naročito glumci poput Ljube Tadića, Bore Todorovića, Milene Dravić, Radka Poliča… bio na liniji onih koji su bili protiv rata i bili za mir i za mirno rješavanje krize u Jugoslaviji. A takvi ljudi su obično bili neprijatelji svim drugim sredinama koje su vodile nacionalističku politiku.
Vi ste tada imali jednu poruku nacionalistima koja se i danas može naći na YouTubeu…
- Jeste, tako je (smijeh). To je bilo u Kragujevcu.
Veoma je to bilo hrabro kad ste im pomenuli mater i ostalo…
- To je bio, zapravo, neki moj očaj – gledati zemlju koju sam volio kako se raspada, ljudi koji su bili prijatelji, braća, odjedanput postaju neprijatelji i na suprotnim stranama… Čovjek koji u tom trenutku ne izabere stranu u ratnim sukobima. postaje neprijatelj i jednima i drugima. I tako su ljudi poput mene, zapravo, bili u tom času neprijatelji, tako su doživljavani. Ali, ipak, ja sam vrlo brzo, zapravo početkom ’92., otišao iz Beograda, gdje sam živio tada i gdje mi je rođena ćerka Lenkina i moja, pa sam bio u Ljubljani godinu dana, i onda otišao u London. Otišao sam zato što je rekla moja Lenka: “Slušaj, u Ljubljani si počeo glumiti na slovenačkom jeziku. Ako već moraš govoriti na stranom jeziku, bolje da to probaš učiti na engleskom”.
I tako sam krenuo novi život u Londonu. Tamo me je pronašao Milčo Mančevski, mladi režiser iz Amerike, dodijelio mi glavnu ulogu u filmu “Before the Rain” (Prije kiše), englesko-francusko-makedonskoj koprodukciji. Taj film je pobijedio u Veneciji, ja sam dobio nagradu za najboljeg glumca u odabiru filmskih kritičara. Film je bio nominovan za Oskara i tako je krenulo. Onda su mi se nakon tog filma vrata otvorila. Ja sam tada živio u Londonu 10 godina, pa deset godina u Los Angelesu. I to je bio, da tako kažem, status stranca u svijetu.
Gdje se danas najviše osjećate kao kod kuće – jesu li to London i Los Angeles, Istra, ili ipak rodni kraj Krajine u kojem ste ponikli?
- Vratio sam se 2010. u Hrvatsku. Došao sam u Rijeku, tamo su me ponudili da Lenka i ja otvorimo kazališnu akademiju na Sveučilištu riječkom. Najveći razlog za povratak su bile naše djevojčice, jer imamo tri kćeri. Nina je još dobro stajala sa našim jezikom, govorila je srpsko-hrvatski, malo ekavski, malo ijekavski, Lenka ekavicu, a ja ijekavicu. A druge dvije mlađe su počele brljati sa jezikom. Ja sam rekao: “E nećete mi govoriti srpski, odnosno hrvatski kao Amerikanke. Ne dolazi u obzir”. I zbog toga sam se naviše vratio i zato danas govore sjajno naš jezik, a pritom im je, zapravo, engleski prvi jezik.
Radili ste i stvarali u mnogim zemljama, okruženi raznim kulturama. Smatrate li da se Vaš identitet s vremenom promijenio. Vidite li sebe kao čovjeka bez granica, ili i dalje jasno osjećate svoje balkanske korijene na svakom koraku?
- Ima jedan trenutak kada čovjek izgubi kontakt sa svojom zemljom iz bilo kojeg razloga, da li političkog, da li ekonomskog, ili nekog nesretnog događaja, i onda postane vam teško to – biti stranac. Stranac se prepoznaje po načinu kako jede u restoranu, stranac se prepoznaje po nekoj izgubljenosti, ali onda šta se meni desilo? U tom poslu koji vam je, u stvari, najvažnija stvar, meni je ta umjetnost koja se zove teatar ili film bila najvažnija stvar. I kada sam izgubio vezu sasvojim jezikom, narodom i teatrom, umjetnošću i filmom, odjedanput sam se osjećao strašno, jer je to bilo vrijeme kada sam morao pristati da više nisam taj uspješni ili poznati glumac kojem se nude glavne uloge, nego da bi preživio moram prihvatiti neku sporednu, neku potpuno bezveznu ulogu da bi dobio novac da prehranim familiju. To onda postaje teret i kalma. Ali, ako uspijete u toj profesiji, dođete u situaciju da ponovo dobijate velike i glavne uloge i u velikim filmovima ste i u nekim teatarskim projektima. Onda ta vaša pozicija stranca u svijetu postaje zapravo jedan plus. Vi više niste, zapravo, recimo Srbin, Hrvat, Bosanac, Slovenac ili Crnogorac, nego ste nešto više. Vi ste građanin svijeta. Ravnopravan sa mnogim umjetnicima koji žive i rade taj posao kao vi. Zato se meni, na sreću, dogodilo da sam radio sa najvećim režiserima, najvećim glumcima i glumicama na svijetu i smatram se na neki način uspješnim u životu.
Naši ljudi u dijaspori posebno Vas doživljavaju kao „svog“. Kada nastupate pred publikom van Balkana, osjećate li posebno uzbuđenje ili emotivni naboj znajući da su to ljudi koji dijele Vaš jezik i porijeklo? Možete li podijeliti neku anegdotu ili trenutak s tih nastupa koji Vas je posebno dirnuo?
- Imate pravo, zapravo je to moja najtačnija publika. Na moje koncerte dolaze uglavnom ti ljudi koji su kao mladi otišli upravo zbog rata u Jugoslaviji iz svih krajeva naše zemlje. Kako imamo sličnu sudbinu, i oni su u sličnoj situaciji kao što sam ja bio napustio zemlju, iz sličnih razloga su otišli, i na neki način moje pjesme koje izvodim su moje pjesme, moji stihovi, moja muzika. Tako da su to, recimo, antiratne pjesme ili neke socijalne pjesme, ili neke duhovite priče i pjesme, oni ih prepoznaju kao svoje istine. Na primjer, pjesma “Poleti ptico”, koju smo napisali Zlaja Arslanagić i ja. On je napisao muziku, ja riječi, u Londonu 1994. godine. On je otišao najprije iz Sarajeva u London, iz Londona u Kanadu, i danas živi u Torontu i ne bavi se muzikom, osim što ponekad napiše za mene pjesme neke koje štampam i otpjevam, a on radi u jednoj knjižari. Prodaje knjige u Torontu, ali usput i piše pravu poeziju, onu koja se čita, a ne pjeva, tako da je on jedan fantastičan pjesnik. Ta pjesma je zapravo nešto što ljudi prepoznaju, ima poruku, fantastičnu i pravu, i uvijek je ljudi prihvataju kao svoju priču. I ne samo ta publika, nego i publika kada nastupam na prostorima bivše Jugoslavije, onda je to moja publika koja dolazi da sluša… Ti koncerti su mi zamjena za teatar koji sam izgubio. Na svom jeziku. Danas radim samo Ulysses teatar na Brijunima u predstavama moje Lenke, jer je to privatni teatar i to je neka naša, kako da kažem, izmišljena oaza gdje skupljamo prijatelje, ljude iz cijele Jugoslavije i iz svijeta. Kod nas su dolazili i igrali Ralph Fiennes, sa Richardom III, igrali su četiri predstave sa Almeida Theatre – jedan od najboljih teatara u Londonu. Dolazila je i igrala u našim predstavama i Vanessa Redgrave, svake godine je dolazila Annette Benning, dolazila je Angelina Jolie i mnogi ljudi iz svijeta filma. Moji prijatelji su dolazili kod nas, i to mi je nešto vrlo važno. To je jedini teatar koji radim.
Kako gledate na jugoslovensku dijasporu danas? Mnogi iseljenici i danas nose taj zajednički duh bivše Jugoslavije, bez obzira na nove granice. Tu posebno mislim na Vašu publiku, na publiku koja je nostalgična. Primjećujete li da među publikom iz različitih bivših republika postoji ona ista povezanost koju ste nekada osjećali dok ste glumili širom Jugoslavije?
– To sam već rekao, da mislim da je to moja najpravija publika. Ne propagiram mojim koncertima, da tako kažem, nikakvu pripadnost bilo kom od tih naroda, nego jednostavno pripadam cijelom tom prostoru i dalje. Kada imam koncerte ne zagovaram nikakvu ideju Jugoslavije ili da bi trebalo ponovo imati takvu neku zajedničku zemlju. Jednostavno, ne mogu i ne dozvoljavam da mi iko oduzme pamćenje i sjećanje na nešto lijepo što sam živio. Mislim da sam imao sretnu mladost, sretnu zemlju i sretan narod. Drugi, opet, misle drukčije. To je njihova stvar, ja im ne želim protivrječiti. Želim reći da su bili u krivi, jer oni, ipak, osjećaju i ne želim ni sa kim da se svađam, a kamoli da ratujem zbog toga. Ali, postoje ljudi koji drugačije osjećaju te stvari. Govorim u njihovo ime i ta publika dolazi na moje koncerte.
Na sljedeće pitanje ste dali djelimično odgovor, ali često se kaže da iseljenici imaju dvije domovine – onu iz koje su otišli i onu u kojoj su se skućili. Osjećate li se Vi tako? Smatrate li da čovjek može imati više od jednog mjesta kojem pripada, i kako ste se pomirili s tim da su Vam i Balkan i svijet dom?
– Vidite, nakon cijelog mog životnog puta, kada govorim o tome šta je to moj identitet, kome pripadam – ja pripadam mojoj familiji. Najužoj. Znači, palim ognjište bilo gdje u svijetu, da li je to Zagreb, Beograd, Sarajevo, gdje se najčešće nalazim, ili Makedonija u koju toliko volim otići, Slovenija u kojoj sam bio izbjeglica, ja palim vatru i ognjište da nahranim moju djecu. I tamo gdje je moje ognjište tu je moj dom. Da li je to u Zagrebu, Beogradu, ili u Americi ili Londonu, meni je sve isto i svejedno mi je. Jesam tu izbjeglica ili sam doma negdje, isto mi je svejedno. S druge strane, drugi ciklus, drugi obruč oko toga je prijateljstvo. To su prijatelji koje prepoznajem, koje nosim sa sobom, koje upoznajem kao nove prijatelje, to može biti Kinez, ili moj Hrvat, ili Srbin, ili Bosanac, sve je to sada prijateljstvo. I sretan sam čovjek što imam toliko mnogo prijatelja.
Kako je izgledao Vaš prvi susret s Holivudom? Sjećate li se kakvi su bili Vaši utisci kada ste tek stigli u Ameriku i krenuli ispočetka?
– Hahahaha! Bilo je stvarno smiješno, znate. Tada sam još uvijek živio u Londonu i upravo sam snimio film “Before the Rain”. Iako je film bio veliki uspjeh i dobio brojne nagrade, nisam osjetio te blagodati uspjeha. Bio sam više čovjek s malo para, borio sam se da prehranim svoju porodicu. Uz Lenku i malu kćerku, imao sam i djecu iz prvog braka u Zagrebu, kao i roditelje u Beogradu, koji su bili izbjeglice iz Hrvatske i tražili novi dom. To su bila teška vremena.
Kada je “Before the Rain” nominovan za Oskara, distributeri iz Gramercy Pictures-a pozvali su me u Los Angeles – željeli su da koriste moj lik za promociju filma. I tako, iznenada, putujem u Holivud — i to prvom klasom! (smijeh) Letio sam sa Virgin Atlantic-om i čim smo poletjeli, ja sam se odvezao i sjeo za šank. Naravno, naručio sam burbon i proveo cijeli let tamo — do samog Los Angelesa. Na aerodromu me dočekala ogromna limuzina! (smijeh) Sjeo sam u te kožne naslonjače, pijuckao viski s ledom i smijao se sam sebi. Iz jedne potpuno nesigurne ekonomske situacije, bez ikakve garancije za budućnost, odjednom sam bio u Hollywoodu, u najboljem hotelu, s osjećajem da živim scenu iz nekog filma. Bio je to čudan, komičan, ali i nezaboravan trenutak — kao da su se dvije stvarnosti sudarile.
Koliko ste tada imali novca sa sobom?
- Imao sam vrlo malo novca. Možda sam na računu imao 10.000 funti. Ali moja Lenka uvijek priča priču o tim teškim vremenima kada smo počeli živjeti u Londonu, kada je počela priča da nemamo para, nemamo para za pelene… “A Rade samo gleda izloge s automobilima i pita: ‘Koji ćemo, Lenka, od ovih automobila imati u životu?’” (smijeh) Ima nešto u meni, tako da kažem, djetinjasto, što me spašava zapravo kao Per Gint. Volim maštati i vjerujem u pozitivne stvari, optimista sam, i kada je najgore u životu nalazim neke dobre stvari, pozitivne, prijateljstva, ljude, vjeru, nadu…
Mnogi glumci sanjaju da se nađu rame uz rame sa zvijezdama poput Toma Cruisea i Nicole Kidman. Vi ste to ostvarili. Koje saradnje s poznatim glumcima i rediteljima najviše pamtite i zašto?
– Da, imao sam tu sreću da radim s mnogim velikim ljudima iz svijeta filma. Ipak, od svih saradnji, najdublje su mi ostale u sjećanju one sa Stanleyem Kubrickom, legendarnim rediteljem s kojim sam radio na filmu “Eyes Wide Shut” (Širom zatvorenih očiju). Na setu smo uspostavili izuzetno blizak odnos, a Kubrick mi je tada povjerio da ima dva projekta u planu. Jedan od njih bio je film o Raspućinu, za koji mi je rekao: “Vi ste vrlo blizu toj ulozi.” Nažalost, preminuo je nekoliko mjeseci kasnije i taj film nikada nije snimljen.
Drugi reditelj koji mi je izuzetno važan je Phillip Noyce, s kojim sam sarađivao na filmu “The Saint” (Svetac). U to vrijeme to je bio jedan od najskupljih filmova na svijetu. Glavne uloge igrali su Val Kilmer i Elizabet Sue. Kilmer je tada bio toliko popularan da se smatralo da je veća zvijezda čak i od Roberta de Nira. Studio je za jednu od ključnih uloga želio Anthonyja Hopkinsa, ali je Nojs insistirao na meni — jer me ranije gledao u Makavejevom filmu “Mefisto”. Nakon audicije, studio mu je javio da su zadovoljni i tako sam dobio ulogu. To su te, kako ja volim reći, “igre sreće”.
Posebno mjesto zauzima i saradnja sa velikim italijanskim rediteljem Francescom Rossijem, koji se smatra jednim od najvažnijih u italijanskoj filmskoj tradiciji, rame uz rame s Fellinijem. S njim sam radio na filmu “La Tregua (Primirje), u kojem sam igrao zajedno sa Johnom Torturom. Ostali smo u kontaktu do danas – divan čovjek i divan glumac.
Ne mogu da ne spomenem i film koji sam snimao u Kanadi – “Fugitive Pieces”. Producent je bio Robert Lantoš, jedan od najvažnijih kanadskih i američkih filmskih producenata. Igrao sam Grka – i to je možda moja najbolja filmska uloga. Za tu rolu sam nagrađen Gran prixom u Rimu, na jednom od međunarodnih festivala. To je film koji nosi mnogo tišine, emocije i dubine. A kada govorimo o ulozi po kojoj me ljudi širom svijeta najviše prepoznaju – to je bez sumnje Boris “The Blade” iz filma “Snatch”, reditelja Guy Ritchieja. Igrao sam Rusa, ulogu koja je postala kultna, a film danas ima status klasika. Ta kombinacija ozbiljnosti i crnog humora, uz sjajan ansambl, ostavila je snažan trag i u mojoj karijeri i kod publike.
Publika jedva čeka da pročita neku anegdotu sa snimanja. Da li je bilo neobičnih situacija sa pomenutim glumcima?
- Bilo je svega, naravno – anegdota, smiješnih i čudnih trenutaka… Ali, znate kako, neke stvari možda i nije pametno ispričati. Ipak, ono što sa sigurnošću mogu reći jeste da sam sa svima imao sjajan odnos. Bez obzira na to koliko su bili veliki, uvijek su se ponašali profesionalno i ljudski. Na primjer, Tom Cruise je bio najpopularniji glumac na svijetu kada sam prvi put radio s njim u Kubrickovom filmu “Eyes Wide Shut”. Poslije tog iskustva, kad je počelo snimanje “Mission: Impossible 2”, Tom je od producenata lično zatražio da napišu ulogu za mene. Rekao je: “Želim tog glumca da igra pored mene.” Tako su mi i napisali ulogu Rusa – što je bio direktan rezultat njegovog povjerenja i podrške.
To je veliko priznanje…
- On je jedan briljantan, divan čovjek, skroman i miran momak. Govorim, naravno, o Tomu Cruiseu. U suštini, nemam loše mišljenje ni o jednom od velikih glumaca s kojima sam radio. Naprotiv, što su veće zvijezde, to su obično jednostavniji i normalniji ljudi. Uvijek me je to iznova oduševljavalo. Ipak, jedna od najsmješnijih anegdota dogodila se na snimanju filma “The Saint”, gdje sam glumio s Valom Kilmerom. Tokom cijelog snimanja Val nije htio da razgovara sa mnom. Niti bi me pozdravio. Mislio sam: “Dobro, neka radi kako hoće. Ja radim svoje i baš me briga.” I onda – posljednji kadar. Završili smo snimanje, a Val odjednom potrči preko cijelog seta, zagrli me, podigne me u zrak i uzbuđeno kaže: “Rade, ja tebe toliko volim! Oprosti! Ja sam američki glumac, a naš sistem rada je takav – ako si moj protivnik u filmu, ne smijem da razgovaram s tobom, ni da te volim dok traje snimanje.”
Nasmejao sam se i rekao mu: “Znaš šta, Val, ja sam bio profesor glume na Akademiji dramske umjetnosti. Dobro poznajem probleme mladih glumaca”.
U američkim filmovima često igrate opasne likove. Niste baš, da tako kažemo, prijateljski nastrojeni prema njima. Barem po ulogama.
- Ne bih se baš složio s tim. Znam da to ljudi često komentarišu, kao i vi sada. Istina je, igrao sam Ruse u filmovima kao što su “The Saint” i “Snatch”, i da, te uloge su bile jake, upečatljive, i u jako uspješnim filmovima. U “Mission: Impossible 2” opet igram ruskog negativca, i naravno da me publika najčešće pamti po tim likovima. Ali, to je samo dio mog repertoara. Neke od mojih najboljih i najdubljih uloga bile su zapravo potpuno drugačije. U filmu “Fugitive Pieces” igrao sam Grka – čovjeka ranjivog, sa bogatom unutrašnjom borbom. To je možda najemotivnija uloga koju sam imao, i dobio sam nagradu u Rimu za nju. I opet, to je stranac, ali ne negativac.
U mjuziklu “South Pacific”, jednom od najpoznatijih svih vremena, igrao sam glavnu mušku ulogu uz Glenn Close. To je bilo potpuno drugo lice mene kao glumca. Ili, recimo, filmovi koje sam radio s Vanesom Redgrave – to su bila duboka, snažna, ljudska ostvarenja. Tu je i “Love Life”, izraelsko-njemački film u režiji Marije Schroeder. Igrao sam glavnu ulogu, a to je bio nježan, kompleksan lik, daleko od stereotipa. Ili, film iz 1996. godine sa Ginom Gershon, tada vrlo popularnom glumicom. Igrali smo u ljubavnoj priči gdje sam tumačio lik češkog pisca. Glavna uloga, ali film nikad nije stigao do naše publike.
Takođe, u filmu “Broken English” igrao sam čovjeka s ovih prostora – Hrvata, iseljenika na Novom Zelandu. To je jedan zaista fantastičan film, koji je režirao Gregor Nikolas, divan čovjek i autor s kojim bih možda uskoro ponovo radio. Ima za mene napisanu novu ulogu, i nadam se da će se to realizovati ove godine. Zapravo, mnogo sam imao tih drugačijih uloga — toplih, ljudskih, nenasilnih. Samo što ti filmovi, nažalost, često nisu otkupljeni, nisu došli do publike na Balkanu. Zato se i stvara pogrešna slika da igram samo negativce.
Imali ste priliku da radite sa raznim rediteljima. Po čemu se razlikuje rad na visokobudžetnim holivudskim projektima u odnosu na snimanja u bivšoj Jugoslaviji?
– Nema uopšte razlike. Jer, na kraju, suština svega je da u najskupljem filmu koji snimate, i u kojem je režiser, na primjer, Klint Istvud, ista stvar između glumca i reditelja, odnos, ili pisca koji je tu isto važan. Pita me kako napraviti tu scenu, sjedite bespomoćni u jednom trenutku, razmišljate kako, šta itd. Isto kao u jugoslovenskom filmu. Ima jedna stvar koju vam želim reći, koja mi je smiješna, kada kažete ima li neka smiješna anegdota. Ima. Jedan od najvećih svjetskih režisera je Terens Malik. I taj Terens Malik je želio da u njegovom filmu igram glavnu ulogu. To je bilo nekoliko mjeseci prije nego što se desio 11. septembar, strašni teroristički napad na Kule bliznakinje. Film se trebao snimati u Marakešu, u Maroku, i otpao je nikad se nije snimio. I nazvao me je Terens Malik i rekao: “Next time”. Rekoh: “Dobro”. Onda je želio da mu igram u filmu o Če Gevari, da igram glavnog generala u Boliviji koji ubije Che Guevaru. Velika uloga. I onda je u zadnji čas zamijenio scenario sa Stevenom Soderberghom. Soderbergh je režirao to, a on je režirao Soderberghov scenario, tradicionalna engleska priča. Treći put je htio da mu igram u filmu ulogu oca Brad Pitta, a onda su producenti rekli: “Rade je suviše mlad da igra ulogu oca Brad Pitta”. Četvrti put sam bio u Hrvatskoj i imao turneju sa Vlatkom Stefanovskim i Miroslavom Tadićem po jugu Srbije i Makedoniji. Imali smo sedam koncerata. I trebali smo krenuti na turneju, kad zove me moj agent i kaže: “Rade, evo ga Terens Malik odlučio na brzinu da radi jedan mali film. I hoće te da dođeš, 15 dana snimanja imaš”. I ja kažem: “Recite mu ‘Next time’, jer imam koncerte sa Vlatkom Stefanovskim i Miroslavom Tadićem”. (smijeh) Posle mi je bilo žao, jer bi i Vlatko i Miroslav to shvatili da sam otkazao koncerte.
Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u Hollywoodu? Postoji li neka uloga ili trenutak na međunarodnoj sceni na koji ste posebno ponosni – nešto što Vas podsjeća koliko ste daleko stigli od onih prvih dana kada ste napustili domovinu?
– Mislim da je moj najveći uspjeh to što sam imao priliku da odigram jednu predstavu na engleskom jeziku, i to zajedno sa Vanesom Redgrave – ženom koju smatram najvećom glumicom na svijetu. Ta predstava bila je zasnovana na drami Oslobođenje Skoplja, koju sam ranije radio u KPGT-u, pod rediteljskom palicom Ljubiše Ristića. S tom predstavom smo još 1981. godine nastupili u Njujorku, u okviru off-Broadway scene, gdje smo proglašeni za The Best Performers of the Year.
Godine 1994. ponovo smo oživjeli tu predstavu – ovaj put u Londonu. Vanesa je igrala glavnu žensku ulogu, a ja svoju originalnu. Za mene je to bio poseban izazov i čast – igrati na stranom jeziku, pred britanskom publikom, u tako važnom komadu koji potiče iz naše sredine. Ali, više od same predstave to je bilo i lično, duboko emotivno iskustvo. Vanesa i ja smo kroz rad postali najbliži prijatelji. Ona je danas kuma moje djece. Naše dvije porodice su kao jedna. I to, možda više od bilo koje filmske uloge ili nagrade, osjećam kao svoj najveći uspjeh.
Koji biste savjet dali mladim glumcima sa Balkana koji sanjaju o velikoj međunarodnoj karijeri?
– Ja ne dajem savjete ni svojoj djeci, ni svojim studentima, ne volim davati savjete. Ja volim još uvijek da učim i od svoje djece i od svojih studenata. Biti s mladim ljudima, to je velika stvar. Raditi sa njima na predstavi, na filmu, osluškivati njihov ritam, osluškivati njihovu novu energiju, to je jedna velika čast. A i velika škola. Ono što sam učio svoje studente i djecu jeste da dođu što prije do svoje slobode. Da postanu slobodni ljudi. Da pokažu svoje lice i svu onu unutrašnjost svoju, svoju dušu da pokažu bez straha, bez srama. Ja mislim da svaki čovjek i svaki glumac ili glumica imaju isto lice koje može biti lice Roberta de Nira, ako stoje iza toga. Ono što bih im savjetovao jeste da budu časni, da uče, da čitaju, da se obrazuju, i na neki način da budu blagi i pošteni u životu. A sve drugo što dođe je pitanje sreće.
Šta biste rekli svojim mlađim verzijama iz sedamdesetih ili osamdesetih – da možete da se vratite i šapnete sebi neku rečenicu?
– Uopšte ne razmišljam o sebi na taj način. Ja sam se odavno bacio u vodu i plivao kako me valovi nose. I ne bih ništa mijenjao. Naročito ne bih mijenjao sve što sam učinio kad su stvari u mojoj zemlji i u mom narodu došle do užasnih scena kojima smo svjedoci. Opet bih bio protiv rata, po cijenu života.
Šta Vas danas inspiriše? Jesu li to još uvijek velika djela književnosti i poezije, ili Vas više nadahnjuju svakodnevni susreti, ljudi i male životne priče?
– Hahahahah! To je interesantno pitanje. Ja pripadam i jednom i drugom. Na neki način, cijeli svoj život sam se bavio književnošću i konačno napisao dvije knjige proze i objavio četiri knjige pjesama. Tako da je književnost moja prva ljubav, možda i snažnija od ove druge ljubavi koja se zove reproduktivna umjetnost, a to je gluma. Ali opet, na neki način volim i to što se zove život. Susrete s ljudima, nepoznatim ljudima, stvaranje prijateljstava, biti dio naroda… Evo sad sam dio protesta u Srbiji, stojim uz njih, podržavam tu mladost, divim se njihovoj pameti, i sretan sam da se to događa.
Podržavate Vi, podržava Novak Đoković, podržavaju mnogi da kažem veliki ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Plašite li se odmazde? Vučić ne prašta…
– Pa šta mu ja mogu. Čitam sada knjigu Pape Franja i upravo sam čitao poglavlje o tome kako čovjek u životu treba praštati i biti svjestan grijeha koje je činio, i opet ponovo praštati. I to je, po meni, najglavnija stvar i suština našeg života. Shvatiti da postoje drugi ljudi osim tebe, koji drugačije misle, drugačije osjećaju, učiti od toga i ne biti neprijatelji odmah zbog toga što misle drukčije. U svakom čovjeku postoji njegova istina. Čovjek treba poštovati različitost, i mudraci su oni koji to osjete u mladosti. Dakle, tu blagost.
Publika u dijaspori često dolazi na Vaše koncerte familijarno, prelazeći velike udaljenosti da bi Vas čula. Kako reaguje auditorij u, na primjer, Njujorku ili Čikagu, kada im recitujete „Ne daj se, Ines“ ili Jesenjina? Primjećujete li suze, osmijehe nostalgije i posebnu emociju među ljudima daleko od kuće?
– Uvijek je to neka nostalgija, naravno, uvijek je to duboka neka emocija. A znate, najljepša stvar koja mi se dogodila na tim koncertima, negdje 2007/08. došao je Kemal Monteno, moj drugar veliki i prijatelj sa kojim sam otpjevao nekoliko dueta, u Los Angelesu. Imali smo koncert u Los Angelesu, a zatim u Phoenixu. I tamo smo došli u neki veliki klub koji je prima 2.500 ljudi, a došlo je 600 naših ljudi, što je velika brojka kada radite te koncerte vani, u svijetu. I onda su napravili pauzu. “Mi smo”, kažu, “navikli tako u Phoenixuda imamo pauzu”. I Kemo i ja na pauzi u jednoj ogromnoj garderobi. Odjednom, na pauzi cijela publika, njih 600, dolazi da se slika sa nama. (smijeh). Završimo mi koncert, vraćamo se nazad, išli smo kolima, četiri sata, kiša pada… Ja sjedim na prvom sjedištu, do šofera, Kemo nazad i kaže: “Slušaj me, Rade, pjevali smo za k…c, al’ što smo se slikaliiii…” (smijeh) Bio je strašno duhovit.
Nastupali ste na raznim meridijanima, ali čini se da su Vaši susreti s publikom iz bivše Jugoslavije uvijek posebno emotivni. Imate li neku omiljenu pjesmu ili recital koji uvijek izvodite za svoju dušu i dušu iseljenika – nešto što, po Vašem iskustvu, najjače dotakne srce publike?
– Kad sam radio sa Miroslavom Tadićem, jednim od naših najvećih muzičara, sa kojim sam napravio dvije ploče, jednom mi je rekao: “Dosadna mi je ova Ines da je stalno ponavljamo”. Rekoh: “Pa dobro, ne moramo”. Imali smo koncert u Hrvatskoj i ne izvedemo Ines prvi put. I nakon završenog koncerta ostali smo još pola sata pijući viski u garderobi, pričajući, i izlazimo van. Kad me čeka dvadesetak žena jako lijepih, uređenih, neviđeno, u njihovim četrdesetim godinama. Sve ljepotice! I jedna od njih mi se okrene i kaže: “To nam nijeste smjeli učiniti”. I okrene se i napusti prostor. (smijeh). I tad je Miroslav shvatio i kaže: “Stvarno ne smijemo preskočiti Ines”. Tako da je Ines Arsenova Ines i moja Ines, jer je to bila kombinacija Arsena, koji je bio tada najpopularniji pjevač i kantautor, pjesnik, i mene koji sam u tim godinama bio jedan od najvećih i najuspješnijih filmskih zvijezda poput Gage Nikolića, Milene Dravić… imala to nešto, zajednički naš. Kao što su nas voljeli gledati zajedno na sceni, i onda jednom, kad smo imali koncert u Skoplju i završili, Arsen kaže u garderobi: “Ajde da zamijenimo košulje”. A ja mlad glumac, imao neku bezveze košulju, a on tanku džins košulju, božanstvena. I on meni daje džins, ja njemu svoju i on kaže: “Znaš, ljudi vole vidjeti i prepoznati prijateljstvo na sceni”. To nikada neću zaboraviti, to je tako divna rečenica Arsenova, i divno osjećanje. Ljudi vole vidjeti na sceni prijateljstvo.
Da li ste ikada imali trenutak kada ste pomislili da ostavite sve iza sebe i živite miran, povučen život, daleko od kamera i pozornica?
– Nisam to nikada imao, ali sam imao trenutak kada sam došao u London te ’93. godine, kada sam razmišljao šta će biti sa mojim životom, sa mojom ženom, sa mojom djevojčicom koja je tada imala godinu dana. I kada sam razmišljao o tome rekao sam sebi: “Pa šta, zaboravi to sve što je bilo. Zaboravi da si bio Hamlet, zaboravi da si bio najpopularniji glumac jednog trenutka, po anketama studija u Hrvatskoj, zaboravi sve to, budi spreman da radiš nešto”. Nogomet više nisam mogao igrati jer sam bio prestar, a nekad sam igrao super, mogao sam voziti taksi. I bio sam spreman da to radim. Bez imalo stida, bez imalo griže savjesti, bez imalo patetike. Bio sam spreman da radim bilo šta samo da prehranim svoju porodicu.
* Intervju koji smo prenijeli je Rade Šerbedžija dao za portal Revije Fokus 2025. godine.
