Profesor Harold Barclay specijalizirao se u teorijama koje uključuju rušenje države i kako bi društvo funkcioniralo bez vlasti... Ukratko - ovaj anarhistički klasik morate pročitati!
Ovu knjigu sam slučajno primijetio na stolu urednika kulture u redakciji u popodnevnom dežurstvu. U masi knjiga ova mala bijela knjiga sa zelenom mrljom nije estetski pretjerano prihvatljiva, a i naslov knjige “Država” zvuči poput neke dosadne birokratske knjiga koja opisuje funkcioniranje neke države u dosadnom već znanom okviru. Pročitavši ime autora, nešto mi zvoni u glavi, poznat mi je, ali nikako da ga smjestim zašto ga poznajem, zašto mi je ovaj autor toliko poznat? Ne da mi vrag mira, uzmem knjigu i počnem je listati, vidim prijevod odradila Biljana Romić, koju sam imao prilike upoznati na dodjeljivanju Expressove književne nagrade Fric. U sebi sam pomislio: “Biljana je uvijek prevodila odlične knjige, mora da je i ova dobra”. Ali još me kopkalo otkud znam za ovog autora i zašto mi toliko zvoni u glavi.
U tom trenutku, kao i svaki mladi čovjek, posegnem za svemogućim Googleom i upišem ga u tražilicu. Nažalost, nema baš previše podataka o autoru, pogotovo ne na hrvatskom jeziku. Nakon malo poduljeg skrolanja po internetu sjetih se zašto sam čuo za tog autora, to jest sjetih se rasprave koja se odvijala u mojim studentskim danima u prostorijama Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U vrijeme sukoba između mojeg matičnog fakulteta i Sveučilišta, odnosno rektora Borasa, vrijeme koje se provodilo na fakultetu je doslovno bilo od jutra pa do kasne večeri, naravno u to se uključuju i predavanja. Osim smišljanja strategija i poluge kako se izboriti za sekularnost Sveučilišta, kako odbiti štetne ugovore s Katoličko bogoslovnim fakultetom, kad je padala večer, posezale su se i “teže” teme, dolazilo je do ideoloških razgovora i rasprave o tome koji je sustav idealan i koji je sustav najpogodniji za čovjeka. Koji je to sustav koji bi najmanje ograničavao djelovanje čovjeka, je li pogodno poticanje individualnosti ili kolektivnosti, je li demokracija ona finalna razina drštva za koju se kaže da nije savršena, ali je najbolje moguća. I uvijek, ali baš uvijek bismo se na kraju dotaknuli anarhizma. Ruku na srce, do tada nisam bio dubinski upoznat s anarhizmom i njegovim značajkama. Uvijek sam bio u konstruktu, tako sam odgojen i u takvim sam se krugovima i kretao, a sad sam imao prilike se upoznati i s onima koji misle da je anarhizam ono pravo. I tu se nekoliko mojih kolega dotaknulo upravo Harolda Barclaya i njegova viđenje države. Tu sam saznao da se njegova istraživanja temelje na ruralnim društvima modernog Egipta i sjevernog arapskog Sudana, kao i na političkoj antropologiji te antropologiji religije. Također je općenito prihvaćen kao istaknuti pisac u anarhističkoj teoriji, specijaliziravši se u teorijama koje uključuju rušenje države i kako bi društvo funkcioniralo bez vlasti. I upravo profesor Barclay u ovoj knjizi kroz četiri poglavlja opisuje gledišta države.
Njegova teorija odbacuje državu kao neizbježno despotsku tvorevinu u svojem temelju. Također, kroz knjigu argumentirano prikazuje kako država nije dobroćudna ustanova koja nastoji osigurati raznolikosti neophodnih službi. To uključuje škole, knjižnice, zaštitu od lopova, kanalizaciju, promet, obranu, kakvoću hrane... Sukobljava tezu da sve to bez države ne bismo mogli imati. Problematizira kako ljudi se revno i voljno pokoravaju takvoj državi, posebice institucijama. U ogledu se bavi i raznim čimbenicima koji su nužan uvjet za tvorbu države, a tu je posebice stavio naglasak na razvoj hijerarhije, odnosno razlike u načinu kako se dolazi na vlast i bogatstva. U prvom poglavlju autor nas uvodi u samu tematiku objašnjavajući što je točno država kroz društvo, zakone, moć, autoritet, ali i društvene sankcije. Tu naglašava kako su društvo i život savršeno mogući bez države jer ne trebamo državu da bismo postigli red i poredak. U drugom poglavlju se govori o različitim vrstama država i njihovoj klasifikaciji, pa tu piše o anomalnim, dvojakim ili marginalnim državama. Na ono što se posebno stavlja naglasak su tipovi državnih uređenja od drevnih naroda pa do suvremenog doba, a posebice pojašnjava i problematiku propasti država, kao jednom normalnom procesu, posebice u brzom razvoju tehnologije. U trećem poglavlju problematizira se samo podrijetlo države. Tu se posebice naglašava samo stanovništvo države, ali i način rada, te što je posebice zanimljivo i vlasništvo te njihove mogućnosti rada i u anarhiji. Tu se spominje i trgovina, ali i ideologija koju autor opisuje kroz marksističku interpretaciju. U posljednjem poglavlju piše o modernoj državi i njezinoj budućnosti. Kao ogledne primjere je uzeo Sjedinjene Američke Države, Veliku Britaniju i Kanadu. Tu je autor do kraja ogolio sustave i krhost tih država, odnosno kritiku kako su institucije u tim državama na staklenim nogama te da cijelo društvo može funkcionirati i bez tih okvira koji su postavljeni.
Treba naglasiti da je anarhizam prvenstveno metoda i životna filozofija koja za cilj ima stvaranje potpuno slobodnog društva, društva ravnopravnosti, suradnje, nenasilja, društva blagostanja, dakle anarhije. Već ovdje je vidljiva očita razlika između onoga što anarhizam stvarno predstavlja i onoga kako ga se želi prikazati. Dakle, anarhizam je metoda, dok je anarhija cilj. No način na koji treba doći do toga je iznimno težak i, budimo iskreni, previše romantiziran. Da bi se do anarhije stiglo treba velika razina odgovornosti, a poznato je da kod ljudi upravo ta karakteristika je na vrlo klimavim nogama. Stoga, želja autora da se može postići funkcioniranje države i u anarhiji bez okvira te države u ovom se truntku čini nemogućim. Posebice jer su ljudi bića koja vole prebaciti odgovornost na druge te si ne žele natovariti te brige na svoja leđa. Anarhizam odbacuje sve oblike autoriteta koji su nužno represivni i samim time ne dopuštaju osobnu slobodu niti propitivanje tih autoriteta. No znači li to da će upravo odbacivanje autoriteta dovesti do sukoba i eventualnog nasilja, to je teško procijeniti, ali sigurno da bi se to postiglo, čovjek treba biti miroljubive prirode, a znajući filozofiju da rat pokreće sve, teško je pretpostaviti da je to u svijetu moguće.
