Boeing B-52 Stratofortress je 24. siječnja 1961. godine nosio dvije nuklearne bombe Mark 39 od 3,8 megatona. Avion se zbog tehničkog kvara raspao u zraku iznad Goldsboroa u Sjevernoj Karolini, ispustivši pritom svoj nuklearni teret.
Kada je, naime, primijetio da se neće uspjeti prizemljiti zapovjedni pilot, Walter Scott Tulloch, naredio je posadi da se katapultira s visine od 2700 metara. Pet članova posade uspješno se katapultiralo ili iskočilo iz zrakoplova i sigurno sletjelo, jedan se katapultirao, ali nije preživio slijetanje, a dvoje je poginulo u padu zrakoplova. Jedna od bombi ostala je uglavnom netaknuta i pala je na tlo s padobranom- radi se o bombi br. 434909, dok se druga "raspala pri udaru".
Zračne snage SAD-a priopćile su da je dio bombe potonuo u zemlju i da "nema vidljive radijacije ili opasnosti u ili oko tog područja". Povjesničari vjeruju da je incident u Goldsborou bio jedna od najbližih katastrofa u Hladnom ratu jer su sigurnosne blokade na oružju otkazale, nakon što su prošli sve korake da detoniraju, osim jednog. Podaci s kojih je skinuta oznaka tajnosti od 2013. godine pokazuju da su inženjeri u to vrijeme procijenili da je jedna od bombi bila samo jedan sigurnosni prekidač udaljen od detonacije.
Slična drama dogodila se i 5. veljače 1958. i to samo 20-ak kilometara od američkoga grada Savannah u saveznoj državi Georgiji. Howard Richardson, Bob Lagerstrom i Leland Woolard te su noći u bombarderu Boeing B-47 Stratojetu imali tajnu vježbu simuliranja nuklearnog udara na sovjetski grad. Malo prije ponoći njihov je B-47 na visini od 11.000 metara zakačio lovački avion F-86 koji je isto sudjelovao u vježbi. I dok se lovac kako-tako izvukao, njihov je bombarder s teško oštećenim krilom počeo padati.
Trojica u bombarderu nekako su uspjeli doletjeti do lokalne vojne baze, triput su pokušali sletjeti, ali s hidrogenskom bombom 100 puta snažnijom od “Little boya” koji je poharao Hiroshimu to nije bilo moguće. Stoga je bojnik Richardson oko ponoći izbacio bombu u ušće rijeke Savannah kako bi konačno slijetanjem na vojni aerodrom spasili žive glave. Vojska je istog trenutka osigurala cijelo područje. Poslala je ronioce, stručne timove, puna dva mjeseca tragali su za bombom, da bi nakon mrcvarenja po hladnom i tmurnom vremenu 16. travnja 1958. zaključili da je “bomba nepovratno izgubljena”, ali da je vjerojatno ukopana oko 15 metara duboko u tlo i ne predstavlja nikakvu opasnost jer ionako nije na sebi imala montirani detonator.
Povjesničar Douglas Keeney ismijao je takve tvrdnje pozivajući se prvenstveno na svjedočenje odgovornih za umalo katastrofalan događaj pred američkim Kongresom iz 1966.
Prema tom dokumentu, oni su pod strogom zakonskom odgovornošću izjavili da je bomba imala i uranski i plutonijski dio, a to znači da je bila sprema za detonaciju. Da je takva jedna bomba eksplodirala, opisivao je Keeney, vatrena kugla tijekom eksplozije imala bi čak dva kilometra u prosjeku. Takva bomba predstavlja strašnu opasnost i za ljude i za okolnu prirodu i bez termonuklearne eksplozije. Bomba u sebi sadrži i 200 kilograma TNT-a kao okidač za plutonijski upaljač. Da se ne spominje litij, berilij i obogaćeni uran, koji su sposobni nemjerljivo zatrovati okolni kraj ako se bomba ikad raspadne uslijed korozije ili na neki drugi način.
No najbizarniji slučaj u kojem su Amerikanci izgubili nuklearnu bombu dogodio se u prosincu 1965. Nosač aviona USS Ticonderoga tijekom ljeta 1965. sudjelovao je sa svojih stotinjak borbenih aviona u Vijetnamskom ratu koji se upravo zahuktavao. Kad su bili na 130 kilometara od japanskih otoka Ryuku, tijekom treninga 5. prosinca 1965. godine, kapetan je zapovjedio posadi da jedan od njihovih lovaca bombardera A-4E Skyhawk izvedu iz hangara broj dva i odguraju ga na rampu za lansiranje.
Avion s nuklearnom bombom odgurali preko palube
Oni su ga slučajno odgurali preko ruba 271-metarske palube te onda nemoćni i u očaju promatrali kako bombarder skupa s poručnikom Douglasom M. Websterom u kabini i atomskom bombom u spremištu za bombe tone na dubinu od gotovo 5000 metara. Nastala je strašna panika. Avion nisu nikad uspjeli locirati, a o razmjerima sve sile drugih problema s kojima se kapetan suočio svjedoči to što se o incidentu desetljećima najstrože šutjelo.
Atomska bomba koju je posada USS Ticonderoge uspjela izgubiti sama po sebi i nije bila toliko problematična. Ona jest bila teška gotovo jednu tonu, duga četiri i promjera pola metra, te snage možda i do jednog megatona, a to bi bilo ravno snazi oko 65 bombi bačenih na Hiroshimu. Pravi je problem bio taj što bi vijest o tome bila dokaz da je vojska SAD-a u vode oko Vijetnama slala i avione s nuklearnim bombama, kao i to da je barem jedan nosač aviona imao namjeru pristati u neku od pomorskih baza u Japanu samo 20 godina nakon Hiroshime i Nagasakija.
