Dvojica Hrvata biraju novog Papu: Jedan je loš kadrovik, drugi bio u ratnom Sarajevu

Kad biskupi s pravom glasa uđu u konklavu kako bi izabrali novog Papu, nakon što je jutros u 7.30 preminuo papa Franjo (88), među njima trebala bi biti i dvojica Hrvata - Josip Bozanić i Vinko Puljić, koji ne bi imao pravo izbora da je papa preminuo koji mjesec kasnije. Naime, pravo glasa imaju samo biskupi mlađi od 80, a Puljić će napuniti 80 u rujnu ove godine. Trenutačno pravo
glasa ima 138 od ukupno 252 kardinala iz cijelog svijeta. Bozanić i Puljić neće biti na konklavi jedino ako sami odluče tako, primjerice Bozanić zbog narušenog zdravlja, ali zasad nema naznaka koje bi upućivale na to. 

Josip Bozanić se zbog lošeg zdravlja povukao s dužnosti zagrebačkog nadbiskupa, a na njegovu poziciju u listopadu 2022. imenovan je Josip Kutleša. U 25 godina Josipa Bozanića bilo i više nego dovoljno promašaja, loših odluka i nelogičnog kadroviranja. Pritom se ne smije zanemariti da se njegov ugled u Hrvatskoj prvenstveno bazira na ugledu cjelokupne Crkve kao organizacije, pisao je Dalibor Milas za 24sata.

Josip Bozanić je rođen u Rijeci 1949. godine. S roditeljima je živio na otoku Krku, gdje je završio osnovnu školu. Kao svećenički kandidat Krčke biskupije završio je klasičnu gimnaziju u Biskupskom sjemeništu u Pazinu, gdje je maturirao 1968. Studirao je filozofiju i teologiju u Rijeci i Zagrebu. Godine 1975. zaređen je za svećenika na Krku. Svoju crkvenu karijeru započeo je kao tajnik krčkog biskupa Zazinovića, da bi ga biskup potom poslao u Rim na studij crkvenog prava. Po povratku iz Rima vršio je službe kancelara i generalnog vikara u Krčkoj biskupiji. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je novim krčkim biskupom 1989. godine.

Nakon što je i u Biskupskoj konferenciji Jugoslavije, a potom i u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji vršio razne službe, papa Ivan Pavao II. imenovao ga je zagrebačkim nadbiskupom 1997. Iste godine je izabran i za predsjednika HBK-a, na čijem je čelu ostao do 2007. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je novim kardinalom godine 2003. Unatoč tome što je te godine postao vatikanski princ ogrnut grimizom, iz njegove se Hrvatske, nažalost, i dalje mogao čuti kreket žaba iz učmale močvare.

Kad se Bozanić godine 1997. preselio s Krka na Kaptol kao nova nada famozne “Crkve u Hrvata”, u Hrvatskoj je vladalo specifično raspoloženje. Od tada mlađahnog nadbiskupa Bozanića s izraženim dijalektom, kojeg je, usput rečeno, cijelo vrijeme nastojao prilagoditi novoj sredini, domaća javnost je očekivala da odmah uskoči u cipele opjevanog i omiljenog kardinala Franje Kuharića. Da bi se nadanja domaćih katolika mogla čak i obistiniti, 48-godišnji nadbiskup Josip je nagovijestio za Božić 1997., kad je pod famoznim “grijehom struktura” hrabro i proročki detektirao ozbiljna zastranjenja u hrvatskom društvu. Bozanić je tom prigodom naglasio kako su “nagle promjene političkog i gospodarskog sustava omogućile brzo bogaćenje pojedinaca i sve veće siromašenje brojnih građana”. Javnost je bila pozitivno iznenađena. No u sljedećih dvadesetak godina taj je proročki i hrabri glas nekako promukao. Teško se oteti dojmu da je Bozanić u tom periodu više štitio HDZ-ove vladajuće strukture, nego što je proročki upozoravao na njihove grijehe i propuste, kojih nije bilo malo. Sve je ostalo na prigodnim kriptičnim poslanicama kao da je Pitija iz Delfa, a ne prvi čovjek Crkve u Hrvatskoj. Očekivanja da bi on mogao i trebao zamijeniti Franju Kuharića, koji je preminuo 2002., bila su ipak veliki zalogaj kako za njega, tako i za cijelu javnost. Studiozni i povučeni Bozanić se, nažalost, nikad nije uspio istinski povezati s ljudima iz metropole, a krivica je kao i uvijek obostrana. Slično kao što dio zagrebačkog klera nije mogao prijeći preko toga da im je Rim za vrhovnog crkvenog poglavara nametnuo “onog s otoka”, a ne jednog od njih, tako se ni sam Bozanić, svjestan snažne podrške iz Vatikana, nije previše ni trudio steći njihovu naklonost.

Budući da Bozanić pripada onoj umjereno konzervativnoj struji u Crkvi u Hrvatskoj, Vatikan je njegovim forsiranjem pokušavao umanjiti snagu radikalne desne struje unutar hrvatskog klera koja je u više navrata prijetila preuzeti kontrolu nad Crkvom u Hrvatskoj, što i nije bilo najbolje prihvaćeno od Vatikana. Vatikanske odluke u posljednjih nekoliko godina samo su potvrdile pretpostavku da se Crkva želi u potpunosti distancirati od one opcije koja je posljednjih desetak godina potencirala i promovirala nacionalni katolicizam koji je nedvojbeno slutio na fundamentalizam, što je suprotno nauku Katoličke crkve koju je predvodio papa Franjo, pisao je Dalibor Milas za 24sata.

Iako se Bozanić trudio slijediti upute iz Vatikana te odmaknuti Crkvu iz ralja rigidne desnice i marginalizirati u crkvenim redovima sve one koji podržavaju retrogradnu ideološku retoriku koju u nedostatku kvalitetnih političkih rješenja proizvodi taj dio domaće političke scene, pitanje je koliko je u tome bio uspješan. Njegov vjerojatno najsnažniji potez bila je smjena Ivana Miklenića s mjesta glavnog urednika Glasa Koncila, kojemu je zamjerao zloupotrebu položaja i javno agitiranje za populiste s radikalne desnice. Budući da se Crkva ne bi trebala izravno uplitati u dnevnopolitička događanja, umjereniji crkveni krugovi su Miklenićeve kolumne smatrali štetnima za položaj Katoličke crkve u Hrvatskoj. Bozanić se nije zaustavio samo na tome te je u više navrata nedvosmisleno osudio ustaške zločine tijekom Drugog svjetskog rata. Tako je, primjerice, njegov govor na molitveno-komemorativnom susretu povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta godine 2019. o osudi zločina i pokušaja uništavanja židovskog naroda mnoge iznenadio. Jedino je šteta što u 25 godina svog mandata nije glasnije i odvažnije progovorio i o zločinima nad Srbima i Romima. Logično je i pretpostaviti da mnogi katolici nisu bili oduševljeni Bozanićevom nedvosmislenom osudom ustaškog režima. Jakov Sedlar, osporavani kazališni i filmski redatelj koji se bavi politički kontroverznim temama kao što su Bleiburg, Jasenovac, Pavelić i Stepinac, prije pet godina je u jednom svom intervjuu za Express izjavio “da hrvatska Crkva i hrvatski narod od Bozanića nisu imali velike koristi”. Ako se uzme u obzir da je Bozanić osnovao Hrvatsko katoličko sveučilište, restrukturirao i pročistio zagrebački Caritas, osnovao Nadbiskupski pastoralni institut te nakon brojnih skandala na Kaptolu reformirao financijski sustav i učinio ga transparentnijim i solidarnijim, Sedlar je daleko od istine.

S druge strane, Josip Bozanić je bio loš menadžer. Lako je nasjedao na ulizivanje i laskanje te je na ključne funkcije redovito postavljao nesposobne i nekompetentne klimoglavce. Okružio se lošim savjetnicima koji su ga katastrofalno savjetovali. U nekoliko delikatnih afera, koje su narušile povjerenje javnosti u cijelu Crkvu, pokazao se nespremnim i nesposobnim brže, odlučnije i odvažnije reagirati.

Na kraju moramo, nažalost, spomenuti i njegov poslovični strah od javnosti, medija i običnog naroda. Nemoguće je bilo, primjerice, vidjeti ga u neobaveznoj šetnji metropolom, gdje bi možda pokazao i svoje ljudsko lice. Da je Josip Bozanić samo malo više, otvorenije i ljudskije komunicirao s javnošću i vjernicima koje mu je Vatikan povjerio, uvjeren sam da bi sad Kutleša imao mnogo teži zadatak zamijeniti ga na čelu Zagrebačke nadbiskupije. Ovako to neće biti neki veliki izazov.

O Vinku Puljiću, drugom Hrvatu koji će na konklavi birati novog Papu, Dalibor Milas za express je pisao: 

Papa Franjo prihvatio je u subotu, 29. siječnja 2022., odreknuće pastoralnog upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom kardinala Vinka Puljića, koje je potrajalo više od tri desetljeća, još od 1991. godine, te ga je isti dan umirovio. Vodstvo nadbiskupije povjereno je nadbiskupu mons. Tomi Vukšiću, koji je tim činom postao sedmi nadbiskup od 1881., kad je poslije okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske uspostavljena redovna crkvena hijerarhija. Tim činom, koji za bosanskohercegovačke Hrvate ima povijesnu važnost, dotrajao je stari, bosansko-fratarski svijet, nepromijenjen stoljećima, čime je stvoren unutarcrkveni konflikt koji traje sve do danas (takozvani hercegovački slučaj), koji je imao i svoju političku dimenziju. Riječ je o sporu između franjevačke redovničke zajednice i novouspostavljene crkvene hijerarhije o pastoralu nad određenim župama koje su od franjevaca prema nadbiskupovim uredbama preuzimali dijecezanski svećenici. Ovo je jedan od bitnih parametara kad je riječ o Katoličkoj crkvi u BiH, prema kojem se ocjenjivao mandat pojedinih nadbiskupa. Bilo je nadbiskupa koji su otvoreno podržavali “svoju stranu”, dakle dijecezanske svećenike, što je u pojedinim bosanskim župama tridesetih godina prošlog stoljeća dovodilo i do kratkotrajnih raskola. Opća je ocjena kako kardinal Vinko Puljić spada u red onih nadbiskupa koji nisu generirali sukobe.Kardinal Puljić rođen je u mjestu Priječani kraj Banje Luke kao dvanaesto od trinaestero djece. U rodnome mjestu završio je osnovnu školu, nakon čega, 1961., odlazi u Zagreb, u Dječačko sjemenište. Studij teologije završio je u Đakovu, a za svećenika je zaređen 1970. godine u Banjolučkoj biskupiji. U jesen 1990. godine tadašnji (i sadašnji) banjolučki biskup Franjo Komarica imenovao je Vinka Puljića na mjesto vicerektora Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. Na toj službi je ostao tek dva mjeseca, kad je pozvan u papinsku nuncijaturu u Beograd, gdje je obaviješten da je imenovan biskupom, a već u prosincu iste godine papa Ivan Pavao II. imenovao ga je vrhbosanskim nadbiskupom mitropolitom. Ustoličen je u sarajevskoj katedrali 19. siječnja 1991., a tri godine kasnije, 1994., imenovan je kardinalom, prvim u povijesti crkve u BiH.

Postoje dvije gotovo oprečne strane ličnosti kardinala Puljića: svjetovni Vinko Puljić, “homo politicus”, s jedne, što je uvjetovano teškim i tragičnim okolnostima u kojima je obnašao dužnost nadbiskupa, te Puljić kao duhovni vođa Katoličke crkve u BiH s druge strane. U tom prvom, “političkom” segmentu Puljićeva djelovanja teško je dati neku opću ocjenu, osim nekog mojeg dojma da je bila riječ o politički naivnoj osobi. Ipak, i tu treba neke stvari razdvojiti. Puljić je kao nadbiskup odigrao možda ključnu ulogu u ožujku 1991., kad je pozvao vjernike da iziđu na referendum i podrže neovisnost BiH. S druge strane, teško je ne osvrnuti se na njegovo neuvijeno svrstavanje uz politiku bosanskohercegovačkog HDZ-a nakon rata, što mu se najviše prigovaralo, pogotovo događaj iz 2005. godine, na Veliku Gospojinu, kada mu je u Komušini, jednom od najvećih marijanskih svetišta u BiH, koje se nalazi u Republici Srpskoj, u općini Teslić, čelnik bosanskohercegovačkog HDZ-a Dragan Čović uručio pastirski štap. Zbog tog događaja kardinal Puljić bio je izložen podsmijehu, a govorilo se i o otporu među pojedinim svećenicima, prvenstveno među bosanskim franjevcima, koji su dugo, sve do unatrag sedam-osam godina, odolijevali sirenskom zovu Dragana Čovića, pisao je Milas.

O političkoj naivnosti kardinala Puljića i pasivnoj političkoj ulozi koju je imao na najbolji način govori njegov intervju od prije nekoliko godina. U tom intervjuu naveo je kako je njegova biskupija, kad ju je preuzeo, imala 520.000 katolika. Trideset godina kasnije taj broj, prema kardinalovoj procjeni, kretao se između 180.000 i 200.000. U istom intervjuu naveo je kako mu je jedan američki diplomat, čije ime nije želio izgovoriti ni nakon više od dva desetljeća, rekao kako se Hrvati moraju asimilirati ili iseliti iz BiH. Zašto je kardinal sve do tada šutio o tome? Ne znam je li se ikad zapitao ima li ta porazna demografska statistika, koju je iznio na početku intervjua, ikakve veze s njegovom tadašnjom šutnjom? Je li se moglo proaktivnije djelovati? Nažalost, sve naše povijesti, od osobnih do kolektivnih, možemo okarakterizirati kao povijest propuštenih prilika, pri čemu ni kardinal Puljić nije iznimka.

Povijesno iskustvo BiH iz vremena Otomanskog Imperija, kad je crkvena vlast bila ujedno “svjetovna”, zbog karakterističnog sustava mileta (konfesija), u mnogome je utjecalo na percepciju kardinala Puljića, prije svega među Hrvatima intelektualcima. Riječ je o nekoj vrsti nerealnih očekivanja da se Crkva nametne kao primarna snaga naspram dezorijentiranog i bahatog političkog vodstva, što je zapravo čista utopija jer je taj koncept bio politički anakronizam iz nekog drugog vremena. Trebalo je pronaći neke druge putove, ali kardinal Puljić nije bio vizionar, što on, u krajnjem slučaju, i ne treba biti.

Kardinal Puljić bio je iznimno omiljen među narodom, i to među onim starim, tradicionalnim vjernicima, kao jedan od njih. Bez obzira na to što je svojim djelovanjem obilježio jedno povijesno vrijeme, ostat će upamćen prvenstveno po tome. Ali i još po nečemu, što se nikad nije naglašavalo, po skrbi i brizi za rijetke povratnike u Republiku Srpsku, onaj “najprezreniji” i “najnevidljiviji” djelić hrvatsko-katoličkoga korpusa u BiH, koji je preko noći izbrisan s lica zemlje. I to ponovno kao jedan od njih, s obzirom na to da je u tome miljeu rođen i odrastao. Ako bih morao izdvojiti zvjezdani trenutak kardinala Puljića, onda je to zasigurno njegova odluka da ostane u ratnom Sarajevu, iako je ona naišla na mnoge osude političkog vodstva Hrvata u vrijeme rata, kako u BiH tako i u Hrvatskoj.

Isto to tražio je i od svojih svećenika, da “ostanu uz narod”, pa i tamo gdje su Hrvati proganjani i ubijani, kao na primjer u Bugojnu, Travniku ili Fojnici, što je potvrdio svojim primjerom. I mislim da se u ovom detalju krije prava slika njegove ljudske i svećeničke veličine: odbacivši zov politike, trpeći često poniženja i uvrede sa svih strana, kardinal Puljić živio je ono o čemu je propovijedao. Danilo Kiš u svojoj priči “Dug” napisao je za Ivu Andrića kako je “proživeo ceo svoj vek u svetu fikcije, u svetu platonskih ideala, a svaki izlet u život bio mu je muka i nevolja, nesnalaženje i dosada”. Isto to mogli bismo ustvrditi za kardinala Puljića, ako “fikciju” zamijenimo njegovim svećeničkim pozivom, a “izlet u život” političkom stranom njegove biografije, zaključio je Milas.