Džibuti ima 11 stranih vojnih baza i to im naplati oko 200 milijuna dolara na godinu

Istočnoafrička država Džibuti vješto koristi svoj strateški položaj na križanju ključnih trgovinskih puteva i u regiji zahvaćenoj nestabilnošću, nudeći svoj mal teritorij stranim vojskama. One su, u blizini Sueskog kanala, somalijskih pirata i antiterorističkih operacija u Sahelu, otvorile svoje baze. Među njima su i najveći rivali — Sjedinjene Američke Države i Kina.

U bivšoj francuskoj koloniji, koja ima nešto više od milijun stanovnika, trenutno ima između osam i 11 stranih vojnih baza, piše portal Modern Diplomacy. Među njima svoje baze imaju Francuska, SAD i Kina, a u okviru američke baze svoje operacije provode i saveznici: Njemačka, Španjolska, Italija i Japan. Za otvaranje baze u Džibutiju interesiraju se i druge države, poput Indije, Saudijske Arabije i Rusije.

Prema navodima portala, Džibuti ovim vojnim partnerstvima godišnje zarađuje više od 200 milijuna dolara. To je značajan dio njegovog BDP-a, koji je prema podacima Svjetske banke u 2023. godini iznosio nešto više od četiri milijarde dolara. Od tih 200 milijuna, Francuska i Kina, svaka, godišnje doprinose oko 30 milijuna dolara, dok SAD od 2014. godine uplaćuju oko 60 milijuna dolara godišnje. Francuska je vojnu bazu u Džibutiju izgradila još u 19. stoljeću, dok je država bila francuska kolonija. Tada je Francuska željela spriječiti Ujedinjeno Kraljevstvo da stekne monopol nad trgovinom u Crvenom moru, jer su Britanci u Egiptu izgradili Sueski kanal. Kada je Džibuti stekao nezavisnost 1977. godine, u eri dekolonizacije Afrike, Francuska je u zamjenu za pomoć u formiranju vlade i zaštitu zračnog prostora dogovorila da njena vojna baza ostane u zemlji, piše Forbes Slovenija.

Tijekom 2022. i 2023. godine, Francuska je morala evakuirati svoje vojnike iz zapadnoafričkih zemalja Mali, Burkina Faso i Niger, nakon što su tamo izbili državni udari. SAD je svoju bazu, nazvanu Camp Lemonnier, otvorio 2002. godine, nakon početka takozvanog „rata protiv terorizma“ koji je uslijedio poslije napada na Svjetski trgovinski centar 2001. godine. Baza, koja je prvobitno zauzimala 36 hektara, s vremenom je proširena na više od 200 hektara i danas je sjedište američke komande za afričku regiju. To je ujedno i jedina stalna američka vojna baza u Africi.

Odgovor Plenkiju 360° "Afrikanci sanjaju o Njemačkoj i SAD-u, ne o Hrvatskoj..."

Europske države koje koriste američku bazu uglavnom su prisutne zbog aktivnosti protiv pirata, jer somalijski pirati godinama napadaju trgovačke brodove u vodama blizu moreuza Bab el-Mandeb, što najviše utiče na snabdijevanje Europe robom. Krajem 2023. godine, trgovinski putevi su dodatno bili ugroženi napadima jemenskih pobunjenika. Japan je 2011. godine otvorio svoju prvu vojnu bazu u inozemstvu, površine 12 hektara. Iako Japan službeno nema vojsku, već samo obrambene snage, zakon iz 2015. dao je tim snagama ovlasti da sudjeluju i u stranim konfliktima. Neki analitičari smatraju da Japan bazom u Džibutiju odgovara i na sve veće napetosti s Kinom u indo-pacifičkoj regiji.

Kina je najvažniji investitor

Kina je svoju bazu u Džibutiju otvorila 2017. godine. Za razliku od drugih zemalja, kinesko prisustvo donosi i velika ulaganja u infrastrukturu, u okviru globalne kineske strategije Pojas i put (Belt and Road Initiative – BRI), iako stručnjaci upozoravaju na rizik od tzv. „dužničke diplomacije“. Već 2023. godine Džibuti je kasnio s otplatom kineskog duga, koji je tada iznosio 1,4 milijarde dolara -gotovo polovinu džibutijskog BDP-a. Ključni infrastrukturni projekt bila je izgradnja moderne željeznice između glavnog grada Džibutija i etiopske prijestolnice Adis Abebe, koja je zamijenila stariju francusku prugu. Željeznica omogućava bolji protok ljudi i robe između Džibutija i velikog etiopskog tržišta, dok Kini olakšava uvoz nafte iz Sudana. Kinezi su također pomogli u uspostavljanju međunarodne slobodne trgovinske zone u blizini luke - najveće takve zone u Africi - kroz koju se Džibuti pokušava pozicionirati kao logistički centar u regiji. Također su izgradili i vodovod do Etiopije.

Od dolaska u Džibuti, Kina je financirala 40 posto svih većih infrastrukturnih projekata u zemlji, uložila je oko 14,4 milijarde dolara (ne računajući 30 milijuna dolara koje godišnje plaća za upotrebu vojne baze), navodi Modern Diplomacy. Prisustvo stranih vojski u Džibutiju ne koristi samo velikim silama koje s tog mjesta mogu nadzirati ključne regije Bliskog istoka i Sahela. Dugogodišnji predsjednik Džibutija Ismaïl Omar Guelleh, koji je na vlasti od 1999. godine, smatra da je takva strategija dobra za razvoj siromašne zemlje u izuzetno nestabilnoj regiji.

Opasno po život Life Europsko smetlište: Afrika se guši u toksičnom otpadu

Džibuti nema značajnije prirodne resurse, a suha klima i nedostatak obradivog zemljišta onemogućavaju razvoj poljoprivrede u većem obimu. Prošle godine stopa nezaposlenosti bila je visokih 26 posto, dok gotovo četvrtina stanovništva živi u ekstremnom siromaštvu. Manje od polovine džibutijskog putnog sistema, koji ukupno ima oko tri hiljade kilometara, je asfaltirano. Zemlja je dodatno okružena konfliktima: od islamskog terorizma u Somaliji, preko regionalnih sukoba u Etiopiji i Eritreji, do rata u Jemenu.

Predsjednik Gule, koji je naslijedio svog ujaka na čelu države, zagovara tzv. singapurski model razvoja, jer Džibuti dijeli mnoge sličnosti s visoko razvijenom azijskom "gradskom državom". Prednost obje države je njihov povoljan položaj na raskrižju trgovinskih puteva i geopolitičkih interesa. Obje su male po teritoriju i broju stanovnika, i nemaju mnogo prirodnih resursa, što zahtijeva dodatnu kreativnost u osmišljavanju razvojne strategije.