Makedonski parlament učinio je svoj dio posla krajem prošle godine i s novom koalicijom lijevog centra u većini u parlamentu i novim premijerom Zoranom Zaevom, izglasao je promjenu imena države u Republika Sjeverna Makedonija. Sad je stvar bila na Ateni, na premijeru Aleksisu Ciprasu kojemu je o tome nedavno ovisilo čak i glasanje o nepovjerenju u parlamentu.
Za dlaku je Cipras preživio glasanje i za koji dan očekuje se da i grčki parlament potvrdi kompromisno rješenje spora između Atene i Skoplja koje traje čak i još od prije osamostaljenja Makedonije 1991. Jer Makedonija je u prethodnom životu bila jedna od republika u SFRJ, države koja je bila neusporedivo veća, moćnija i utjecajnija nego Makedonija danas, pa ju se iz Atene nije moglo ucjenjivati.
Kako je Ciprasu izglasano povjerenje u Helenskom parlamentu, u nedjelju su se ulice Atene ispunile prosvjednicima, vrlo često pristiglima sa sjevera Grčke, Grcima iz grčkih dijelova regije Makedonije.
The Economist je, pregledavajući agencijske fotografije, primijetio da je u protestu sudjelovalo neuobičajeno puno grčkih pravoslavnih svećenika, pa je svojim čitateljima objasnio da je problem u sporu oko imena Republike (Sjeverne) Makedonije pitanje etniciteta Makedonije kao izraza, iz čega grčki uglavnom nacionalisti i konzervativci, izvlače zaključak da korištenje tog izraza znači i polaganje prava na teritorij regije Makedonije.
A Makedonija kao regija obuhvaća veliki dio sjeverne Grčke, cijelu Republiku Makedoniju, čak i male dijelove Srbije, Bugarske, Albanije i Kosova. Za političko Skoplje u igri je skidanje blokade s puta ove bivše jugoslavenske republike u puno članstvo u NATO-u odmah i prema članstvu u EU u perspektivi. S obje strane granice činjenica je da je rješenje užasnog spora na liniji Skoplje-Atena napokon na pomolu, direktna činjenica toga što u obje zemlje na vlasti više nisu konzervativci, odnosno nacionalisti.
The Economist podsjeća da je izraz "Makedonija" izvorno helenistički, starogrčki, što je točno, ali da u Grčkoj danas prevladava mišljenje da se taj izraz u čistom obliku i danas ima odnositi samo na sjever Grčke, odakle je Aleksandar Veliki prije 24 stoljeća krenuo u osvajanja sve do Indije. Economist ne spominje da je Atena imala problem i sa SR Makedonijom. No, sa SFR Jugoslavijom, a posebno s Titom dok je bio živ, nije bilo mjesta zafrkavanju takve vrste.
Čak je u godinama nakon Drugog svjetskog rata u igri bilo i to da se Tito izbori za ujedinjenje u jugoslavensku federaciju čak i Bugarske, Albanije i makedonskih dijelova Grčke, što mu nije prošlo. Tijekom postojanja SR Makedonije, Makedonci kao narod doživjeli su nacionalnu emancipaciju kao nikada prije i nakon raspada Jugoslavije 1991., Grčka je krenula u kampanju pritiska na Skoplje da mijenja ime nove države.
Sve do danas po EU se koristi kao službeni izraz "Bivša jugoslavenska republika Makedonija", ali zato 130 zemalja svijeta, među kojima i SAD i Rusija priznaju "Republiku Makedoniju". Grci sa sjevera Grčke nisu bili sretni prijedlogom "Sjeverna Makedonija" jer su odmalena odgajani da su Makedonci oni, da je Makedonija ono gdje oni žive. U Grčkoj, usto, često se i tamošnji slavenski Makedonci nazivaju Slavomakedoncima.
U takvoj atmosferi svih 22 biskupa iz grčke Makedonije došli su na nedjeljni protest kako bi ime "Sjeverna Makedonija" značilo "ohrabrivanje iredentizma i neprijateljstva prema Grčkoj". Pa još kad se tome pribroji ona anegdota iz Djela apostolskih 16: "Noću je Pavao imao viđenje. Vidio je nekoga Makedonca kako stoji i preklinje ga: 'Dođi ovamo i pomozi nam!' Zato smo odlučili smjesta otići u Makedoniju, uvjereni da nas Bog zove onamo navješćivati Radosnu vijest."
Ono što se naziva "makedonskim pitanjem" nije priča tek od 1991. naovamo, čak niti od 1945., nego potječe još iz doba kada se raspadalo Otomansko carstvo i kada su se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Srbija, Bugarska i Grčka koje su se pomaljale ispod ruševina Otomanskog carstva, spremale pograbiti oko makedonskog prostora. Još i prije kulminacije u Balkanskim ratovima, krenuli su s akcijama gerilski pokreti koji često nisu imali previše obzira za sudbinu pojedinih civila.
VMRO je, primjerice, osnovan 1893., izvorno kao nacionalni oslobodilački pokret protiv turske vlasti. Sve do Balkanskih ratova, točnije do 1913., Grčka nije držala niti pedlja Makedonije kao regije, kamoli Trakije sve do današnje granice s Turskom. Gerilski sukobi oko Makedonije posebno su ojačali nakon 1904., ali je grčku revoluciju izvorno proglasio još 1821. Germanos III, metropolit Patrasa, tamošnji biskup. On je čak putovao i u Italiju kako bi u Vatikanu tražio podršku grčkoj republici od pape.
No, tamo je naišao na uvjet da se grčki pravoslavci pridruže Rimokatoličkoj Crkvi i Germanos III vratio se u Atenu, bez uspjeha. Unatoč tome, njegov politički doprinos bio je nemjerljiv i otada, a to je već dva stoljeća, njegovu povijesnu ulogu romantiziraju i nacionalisti i grčki kler. Slijedili su Balkanski ratovi u kojima su ucrtane vanjske granice po Makedoniji između tada Srbije, Bugarske i Grčke kakve su slične i danas.
A nakon Drugog svjetskog rata izbio je i građanski rat u kojem su s jedne strane bile vladine snage Kraljevine Grčke, uz potporu Velike Britanije i Grčke, a s druge Privremena Demokratska Vlada koju su podržavali grčki komunisti, grčki Makedonci koji su se u Drugom svjetskom ratu žestoko tukli protiv nacističke okupacije, zatim Jugoslavija, Bugarska i Albanija. Raskol po toj liniji zapravo je postojao još tijekom pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu.
A nakon Drugog svjetskog pitanje je kako bi povijest Grčke izgledala da Staljin nije minirao Titove planove s Grčkom. U tim okolnostima nacionalistička desnica u Grčkoj, što znači i grčki pravoslavni kler, komuniste koji su se borili smatrali su izdajnicima, produžetkom slavenskih teritorijalnih ambicija. Tako je došla i 1948., "Titovo 'ne' Staljinu" i do 1949., kako su Staljinovi elementi među komunistima u Grčkoj odradili svoje, Grčka se konsolidirala, komunisti su poraženi, pa tako i bilo kakav secesionizam.
S druge strane u Titovoj Jugoslaviji Makedonci su se emancipirali, svjesni raspoloženja prema njihovoj socijalističkoj republici iz Sofije i Atene. Zato su jugoslavenske vlasti ohrabrivale osnivanje Makedonske pravoslavne crkve, što se ostvarilo 1967. Pripadnici tog klera danas, nasuprot pripadnicima grčkog klera, ne žele niti čuti za ikakvo drugo rješenje osim "Republika Makedonija".
Njihovi kontra-kolege s druge strane granice ne žele pak niti čuti za ikakvo spominjanje službenog imena "Makedonija" u ikakvoj varijanti sa sjeverne strane grčke granice. I to je suština političkog sukoba dandanas. U trenucima dok su na vlasti s ove ili one strane bili socijaldemokrati, neki su se dogovori još i uspijevali postići, ali na vlasti s nacionalistima...
Primjerice, tijekom vladavine premijera Nikole Gruevskog iz nacionalističkog VMRO-DPMNE, diljem Skoplja iznikli su monumentalni spomenici koji su slavili sasvim krivotvorio povijesno naslijeđe današnjih slavenskih Makedonaca iz antičke Grčke. A to je u Skoplju sasvim razumljivo moglo samo dovesti do totalnog zgražanja. S druge strane, u godinama odmah nakon osamostaljivanja Makedonije, iz Grčke su stizale ideje o tome da se sjeverni susjed nazove "Republika Vardar", "Republika Skoplje" i slično tome, što nije dolazilo u obzir.
I onda, 2016., Gruevski gubi na izborima u Makedoniji, čak i odbija predati vlast, dolazi do svih onih sukoba u parlamentu u Skoplju kada je nacionalistička svjetina pretukla Zaeva, vođu opozicije koja je dobila izbore, i njegove kolege, pa i priče o tome da je ispod površine na strani nacionalista djelovala i nekakva frakcija iz Moskve, mnogi su tada diljem svijeta spominjali direktno ruku iz Kremlja.
No, novi parlament ipak je osnovan, sklopljena je vlada lijevog centra u koju su ušli i predstavnici makedonskih Albanaca i odjednom se ukazala šansa i za smirivanje stanje na mjestimično pretežno albanskom makedonskom zapadu, ali i s vlastima Aleksisa Ciprasa u Ateni.
Jednim dolaskom na vlast demokratski izabranih stranaka, riješila su se dva etnička problem. Pa i tri, jer ako bi Cipras uspio u Helenskom parlamentu dobiti potrebnu većinu i za sporazum s Makedonijom, kao što je dobio za odbijanje izglasavanja nepovjerenja, odjednom bi se odblokirao i NATO i EU u tom dijelu Europe, praktično bi bio riješen problem s Putinovim planovima.
No, dok se do toga konačno i ne dođe, i Skoplje i Atena morat će izlaziti na kraj s biskupima koji etnokršćansku priču iz povijesnog konteksta od prije skoro 150 godina, unose u politiku 21. stoljeća.
