Kako je Zoran Milanović od sushija, oborite ribe, skupih restorana i tajkunskih ljetnikovaca dogurao do nečega što se naziva Narodnom koalicijom?
Koalicijom koja u prvi mah asocira na narodnu muziku, narodnu zabavu, Narodni radio, na radni narod i široke narodne mase, na onaj narod kojeg Milanović ne bi prepoznao ni da ga opali posred čega.
“Ovo je najšira koalicija u hrvatskoj povijesti, ovo je narodna koalicija”, poručio je stari lider nove koalicije SDP-a, HNS-a, HSU i, po najnovijem, HSS-a.
Ali kako elitist Milanović može voditi takvu najširu, Narodnu koaliciju? Zanimljiva je ta geneza.
U ljeto 2011. godine Kukuriku koalicija osnovana je u poznatom restoranu u Kastvu, sastančila je po salašima i stancijama, a jedan od najvažnijih intervjua njihovih lidera bio je o sushiju i sashimiju.
Uz debatu ide li uz tunu pivo ili vino. Kao premijer Milanović je debitirao u ljetnikovcu svog prijatelja Tedeschija, mandat odradio u elitnom zagrebačkom restoranu, a s vlasti je ispraćen novinskom pričom o tisućama kuna potrošenih na jastoge, oboritu ribu i dingač u Dubrovniku.
Istinabog, Zoki se u kampanji, pod pritiskom američkog savjetnika, žrtvovao na jednom ručku u pučkoj menzi, ali to je tek bolna uspomena.
Taj isti Milanović sad vodi Narodnu koaliciju. Naravno, taj naziv odabran je i zato da bi Milanović udario kontru biskupima i desnici, koji su ga optuživali da vodi “nenarodnu”, a time i “nehrvatsku” vlast.
On nikad ne bi propustito priliku kapric pretpostaviti principima. Ali i taj aspekt Narodne koalicije, zajedno s onim populističkim, izazvao je tiho čuđenje, pa i zgražanje, liberalne ljevice.
Tiho, jer se nakon ove postkaramarkovske traume nitko više ne usudi glasno prigovoriti šefu SDP-a. Ovdje se, naime, radi o urbanim glasačima željnima modernoga građanskog društva.
Njima je, recimo, nepojmljivo da političar koji se naslikavao u zagrebačkom Pepermintu osniva nešto što zvuči kao Narodni radio.
A isto tako, Narodna koalicija, kao kontra nacionalnoj desnici koja je na prošlim izborima prisvojila domoljublje, šalje poruku da i SDP može biti zastupnik interesa hrvatskog naroda, koliko god HDZ i Crkva to osporavali.
Ali što je onda s nacionalnim manjinama? Što je s liberalnom ljevicom koja želi građansko, a ne etnički definirano društvo? Kako oni percipiraju tu koaliciju?
Predsjednica države, na primjer, uporno odbija obraćati se hrvatskim “građanima” nego samo državljanima, jer taj pojam označava jednakost svih stanovnika jedne zemlje, bez obzira na vjeru i nacionalnost.
Zbog čega se onda ova koalicija, njoj u inat, nije nazvala Građanskom? Zato što bi previše odudarala od Narodne?
No nazivi više nisu bitni. Bitno je samo da je elitist Milanović konačno “izašao iz ormara” i deklarirao se kao nacionalni populist.
